nePitaj ništa, šuti...

nedjelja, 22.10.2006.

ending is tearing my endless soul

posvećeno nothingman-u(koji je meni everythingman)

u beskonačnici dolazi kraj koji je početak početka koji vodi do novog kraja i tako u nedogled...ali treba li vjerojati da postoji kraj...treba li vjerovati da postoji samo početak koji traje...treba...treba li uvijek iz bezizlazne situacije tražiti izlaz...a dali treba ne tražiti izlaz kada situacija ima izlaz...koliko pitanja u mojoj glavi...zbog jednog mozaika...samo stojim i gledam i neznam kako prići...pomoći...nekad mi dođe osjećaj da izgubim bitku...da izgubim rat...da se jednostavno prepustim...neka se dogodi što se dogodi...ali onda se sjetim ozarenog lica...i opet počne ono kidanje...osjećaji koji me rastavljaju dio po dio...pokušavam izdržati i iako mislim da nema nade...koračam dalje pognut pod teretom kojeg nemogu ispustiti...nesmijem...NEŽELIM...nekako se rušim...posustajem,a to mi se nije događalo prije...kao da sam došao do kraja svega...i postavljam si pitanje...A ŠTO SAD...HOĆU LI NA OVOME OSTATI...brzopleto dajem sam sebi nepromišljen odgovor NEĆU...a zapravo posustajem sve više i više vičući iz sveg glasa NEĆU NEĆU...sve gok se taj gromoglasan glas ne pretvori u tihi šapat kojeg guta moj znoj...moja krv...polako počinjem krvariti..ali tako da nitko ne primjeti...dok sasvim ne iskrvarim i dok se sa posljednjim dahom života borim da ne posrnem...da ne ispustim dragocijeni teret...posrćem...padam...nestajem...teret se pretvara u očaj...nezadovoljnost neuspjehom...nezadovoljnost prema greškama koje sam napravio...nezadovoljnost prema egu,ponosu koji me držao na životu toliko dugo da bi me na kraju mogao izdati...heh...kako je sve prevrtljivo...malo daje traži zauzvrat još manje...ali to manje pretvaram u više...pa u još više...pa u još više...sve dok me nakon poraza neudari ona stara prijateljica poraza...grižnja savjesti...pa pitanja...ideje...ŠTO AKO...dok na kraju ne ostane samo krivnja i pogled koji želi,a tijelo koje nemože...

jednog dana shvatit ćeš
koliko mi značiš
jer ja sam tunel
a ti moje svjetlo
ja sam ptica
a ti moje nebo
nemoj plakati dok budeš čitala
nego se nasmiješi
i iako možda nebudem tamo
uhvatit ću taj osmijeh
i uokviriti ga
u najljepši zalazak
što ga je PETAR PAN ikad izmislio
jer smo zajedno
i kad nismo
i kad je najteže
tvoje oči meke
vade me iz lanaca
i kao leptir zbog tebe letim

ZBOG TEBE JE JOŠ JEDNA
DUŠA SLOBODNA NA OVOME SVIJETU...

i zato je ne napuštaj

četvrtak, 19.10.2006.

MoZaIk

eto...razmišljah danas malo...i iako svi vi mislite da to zapravo i nije dobro...ja se nisam dao...unatoč strašnoj glavobolji...

tko ima živaca neka čita

ćudno...nekad mi se činilo važnim ako me netko nazove fejkerom ili da kopiram nekoga...kad zapravo pogledam...nije daleko od toga...ali nije nitko daleko od toga...izdaleka izgledam kao savršeno ujedinjena slika a zapravo sam vrlo složen mozaik koji ima dijelova toliko mnogo da se i ne neziru...a slaže se još uvijek...i zapravo prestaje početkom nečeg drugog...a svaki dio tog mozaika je već proputovao milijunima ljudi...kako ovo smiješno zvuči...ali kad sagledaš od svakoga uzmeš po nešto...na nekome primjetiš smiješan izgovor...polako on srasta s tobom...postaje dio tebe...jednostavno...ti postaješ dio njega...vidiš nešto...strašno ti se svidi...eto novog dijela mozaika...i tako se mozaik slaže i slaže i nastaje nova osoba...mlada...zatim se mozaik razvija sve dok odjednom ne postane dio nečijeg mozaika kao lijepa ili ružna uspomena...i da se svi ti djelići nekoga ujedinjeni pod jednom osobom sada nalaze u mozaiku nekoga tko je ovaj mozaik neprekidno gledao...i kao slagalica koja ne prestaje...bezbroj kombinacija...nikad dvije iste...dva mozaika koja srastaju zajedno...u jedno...iz njih se još rađaju dva nova mala mozaičića koja zatim rastu...uvećavaju se...
zapravo rađamo se kao ljepilo...i ljepimo za sebe sve što nam se sviđa...reflektiramo svijetlost ovisno o broju boji prozirnosti i ćistoći naših dijelova mozaika...ali...ipak...nekada se i mozaici ruše...ali zapravo ne ruše se...nego se samo reformiraju...i postaju drugi mozaik sastavljen o istih dijelova...ali nije isti kao onaj prije...i opet se na dijelu pokazuje najveća umjetnica sa svojim kombinacijama...a unutar jednog dijelića mozaika nalazi se mozaik koji je veći od cijelog mozaika...to je mozaik koji pohranjuje događaje kao male djeliće...osjećaje...ovaj mozaik e može stvarno srušiti...dok će se veliki mali mozaik reformirati...mali veliki mozaik će se srušiti...pokušat će se reformirati...ali teško...osim ako opet ne posudi magiju prirode...preuzimanje...i uz mnoge druge mozaike opet će izgraditi svoj mozaik...svoj mali veliki mozaik...
a sada zamislimo da nema drugih mozaika...nema mozaika od kojih bi naš mozaik preuzimao dijelove...on će izbljedjeti...zahrđati...polako će vjetar raznositi njegove dijelove...oni će se rasipaati ali ih neće imati tko pokupiti...i tako će se okameniti...propasti...i još jedan mozaik je izgubljen...

utorak, 17.10.2006.

zabakunadu

ljudi...moram napisat još jedan post...

za čovjeka koji jede lignje od 40 kuna...za mene u vinskom buretu...i za ono što smo zajedno prošli...sa 17 je našao 15,sa 18 je našao 16, a sa 19...ko zna...post je očovjeku iznimne psihe...
psiha koja može izrasti u mahatma ghandija ako se dobro oblikuje...što je zapravo nemoguće jer je u mojoj blizini...kako opisati tog siromašnog čovjeka koji jede lignje u najskupljem restoranu...zapravo nema opisa...mogu samo reći moj doživljaj toga naizgled ofucanog,izboranog i naboranog starca...izvana izgleda kao još jedna dali-eva kompozicija...neposloženo...nabacano...prljavo...ali nekako prodorno...možda to leži u očima...najbolje će znati njegovih 15 i 16...iznutra...se čini neozbiljnim i nebojažljivim dječačićem...nema prepreke koju ne može prijeći,preskoćiti...preletjeti...
kad je teško srasta u staru maslinu i kao da ima sto godina njegove iskrene riječi pogađaju u srce...i dublje...kroz malo vremena između nas prošle su već mnoge zime...godine kao da su proletjele...a mi kao tek isklesane skulpture stojimo na vjetru koji se odbija od nas...vjetar i bura lome se na nama...njegovi pogledi...nema riječi ...kao kada u jesenje jutro dok gledate otpadanje crvenog lišća pomiluje blagi povjetarac...osmjeh...šala...vic...ha...njegov hod...

moram ti priznati da sam uvenuo kad si rekao...kao brat kojeg nisam imao...uvenuo je dio mene...da bi napravio mjesta za nešto novo veće...ovo još nisam doživio...plakali smo zajedno...nevjerujem...nekad nedobijem ni hvala...a dobio sam hvala...kao...kao da sam poletio...
vrijeme se čini beznačajnom...beskorisnim...neodlučnim...hvala ti...probudio si me kad mi je to najviše trebalo...sve je bilo crno...sivo...ali kraj tebe crne ne postoi zar ne...nemože preživjeti...napadaš ju potiho i kao da sa ruže nestaje lišaj ponovno diše...cvjeta...ma cvjeta u svojim najsjajnijim bojama...

stoga brate moj posvećujem ti ovu pjesmu

3 DOORS DOWN

"I Feel You"

They gave me a life that’s not so easy to live
And then they sent me on my way
I left my love and forgot my dreams
I lost them along the way
Those little things you say
When words mean so much
You never back down
And they all shy away
You always listen to me

And what do I get to get me through these sleepless nights?
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see? the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you

And this ain't no bed of nails
But there not roses just the same
Got this road sure can be long
Another endless day, another seven hundred miles that’ll take me further from my home

Those little things you say
When words mean so much
You never back down
And they all shy away
You always listen to me

And what do I get to get me through these sleepless nights
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you

I know what you’re going through now
Believe me I live this

And what do I care to get me through these sleepless nights
And what do I have to hold when no one’s there to hold me tight
And what do I see the only thing that gets me through this is what I feel and I feel you

ev me nazad

e da
o čemu pisat

nije lako bit gimnazijalac...ma nije kurac...hmda

eto opet ja...opet meni nešto nedostaje...nešto što nesmiješ tražiti...ali ja ipak tražim...nešto što treba čekati...ali pitam se imam li dovoljno strpljenja...jer nekako me sve to izjeda...kao da...imam sve a nemam ništa...i gledam druge...i ljubomoran sam...i sve me to umara...i počinjem zagađivat sam svoj život...ljude oko sebe...kao da izbljeđuju...no dosta više...još će ljudi poče žile zbog mene rezat...


nego možda mi jedna pesem uljepša dan...

i feel something is missing
cold outside,inside burning
feels like i'm falling down
everything goes black and brown

i hear them calling
i try to stop falling
like i try to catch a wind
or fight the sound
i go deeper into the hole
this fog is smothering my soul

like i'm fighting with a ghost
i feel ewerything is lost
when a speeding dart
hits my heart

eto malo poetry...

hvala svima koji pomažu meni da stojim na 2 noge...hvala

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv