25.02.2008., ponedjeljak
U šetnji uz kanal
Osjećate miris proljeća u zraku?Ja da.Vani je bilo stvarno toplo, toplije nego u mojoj sobi. Morala sam rastvoriti prozore da uhvatim malo te topline. Neki dan sam imala debelu zimsku jaknu, a jučer sam šetati pse iz skloništa išla u majici i prsluku.Nebreš to vrijeme prokužiti.
Bilo je negdje oko 16h kad smo se dofurali pred Spas,zvonili i derali se, ali nas naravno nitko nije čul od silnog laveža pasa.Garo,koji uvijek čuva stražu pokraj ograde, pokušal nam je pomoći i pridružio se lajanju,stvarajući još veću buku.Nije bilo šanse da nas možda IPAK skuže.Na kraju je Ivančica (jedna od volonterki) morala ući unutra i sama nam uzeti pse za šetnju.Dok smo ju čekali,došle su dvije cure iz Zagreba po nekog štenca, pa je i jedna od njih morala unutra po njega,nakon kaj smo im objasnili da uzalud zvone.Malac je inače baš slatki,i baš je MALI,otprilike veličine zamorca.Ivančica je dovela Semu-po običaju,nju uvijek šećemo jer je,hm,predebela i mora izgubiti koju kilicu. Ona je i jedan od onih pasa, koje moraš voljeti bez obzira na to što nisu bogznakako lijepi,i Bubiku-isto jedna dobra kujica koju Ivančica šeće,ja ju nisam nikad prije.Napokon smo mogli krenuti.Odlučili smo se za putić uz kanal, na osunčanoj strani,nizvodno.Garo je trčal za nama(on se šeće bez lajne), stalno je zastajkival i njušil,kad bi naiše na mišju ili krtičju rupu moral je obavezno malo prekopati-a blato je letelo na sve strane.Pustili smo ih da idu malo u vodu,to im je bilo super.Semika se brzo umorila,ali i Ivan, budući da je moral trčati za veselom Bubi kojoj se nekam žurilo.Odmorili smo se na ribičkim klupicama, a onda polako natrag.
Na povratku je bilo malo problema sa Semom i Garijem, bili su nanjušili mačke pod nekakvim kamionom i nisu se dali doma (u Spas mislim), no uspjeli smo ih nagovoriti.
Hehe... nije se niti nama šetačima išlo doma...
A sad slike,bilo bi ih više da mi fotić nije crkaval svaki čas(zaboravih staviti baterije na punjenje )
Ivančica i Garo, gledaju dal ima nekog
Garo, slavni lovac na miševe i krtice
Sema mi liže ruku
Ivan-najmlađi Spasić,malo se vidi i Bubi,u pozadini su Milky,Ivančica i Sema
Saba
|
24.02.2008., nedjelja
The beginning. O blogu i Spasićima
Hmmmmm...paaaaa...bok! Ja sam Sabina, ali malo je onih koji me tako zovu. Saba - to ćete prije čuti. Od danas ću pisati ovaj blog iako baš i nemam iskustva s pisanjem bloga i ne znam kaj ljudi obično napiš u prvom postu, no to ne znači da će moji postovi biti dosadni i da "Pomaganje životinjama" nikad ne će dospjeti na onu listu s popularnim i kul blogovima. Dobro, možda ne baš na tu listu
jer ipak su tamo ZANIMLJIVI blogovi i blogovi nekih poznatih i slavnih faca, a Spasići, tinejdžeri-volonteri jedne udruge za zaštitu životinja ne mogu se nazvati ni slavnima, ni poznatima, niti ih većina ljudi smatra zanimljivima. Bar ne još! Hahahahahaha.
Kako god bilo, možda bih vam za početak trebala ispričati nešto o nama. Ok...
Životinje volim oduvijek, kad sam bila klinka stalno sam skakala po vani i skupljala male vrapce ispale iz gnijezda te se brinula o njima
(nažalost, najčešće bi umrli, ma koliko se ja bila trudila loveći im
gliste za ručak).
S vremenom, odlučila sam prijeći na veće živine, počela sam donositi doma mačiće i pse s ulice (zbog čega se moji roditelji i danas hvataju
za glavu i pitaju "Zašto baš naše dijete!?" Oni naime ne misle da je briga o životinjama nešto čime bi se ja trebala baviti), a prije 3 godine
priključila sam se udruzi Spas u Varaždinu i za sobom povukla još dvije frendice, Lucu i Milky. Nedavno su nam se još pridružili i Marko i brat Filip.
I vidjeli su ovi odrasliji članovi da ima sve više nas "mladih snaga" i predložili nam da si osnujemo neki ogranak.
Tako su, ukratko, od Spasa nastali Spasići, čija je zadaća Pomagati životinjama. Vjerujem da vam je sad jasnije, ne?
Blog smo si napravili još "davne" 2007. ali se nitko nije brinuo o njemu. Zarasel je u korov i napravila se paučina. Vjerojatno bi i ostal u takvom stanju da nisam došla ja, izbrisala ga i napravila novi, gotovo identičan, kojeg nadam se, ne će snaći ista sudbina. Poželite nam sreću!!!
P.S.
Oprostite mi zbog gramatičkih pogrešaka i glupog stila, ipak sam bila treća na šk. natjecanju iz hrvatskog.
Zato pozivam Milky da me lekturira - ona je bila prva!
|
|
) događanjima. Ovo je naš online dnevnik i tu ćete čitati o našim pothvatima, akcijama i pustolovinama, o svakodnevnom preživljavanju (nije lako biti čudak
), o životinjama i o bilo ćemu drugom što nam padne na pamet, a odlučimo napisati.