Kažu da vrijeme liječi sve. S vremenom zaboravljamo stvari/događaje/ljude.. ali da li ih ikad potpuno zaboravimo? Mislim da ne. Kad-tad nam se sjećanja vrate. I jača su od nas.
I slike su bleđe i bleđe,
pa lepe potiskuju ružne.
Al' nekad poručim piće i tako to krene,
pa stignem u svatove njene,
sve prave su ljubavi tužne.
Kako ti netko može toliko falit? Iako je prošlo dosta vremena i misliš da bi ti bilo puno bolje da tu osobu nisi niti upoznao,ali ipak ne možeš bez nje... užasno ti je potreban! I svako malo ti doluta u misli i ne želi otići...
Nedostaje mi naša ljubav, mila...
Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila...
Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje...
I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo.
Ležim i razmišljam koliko sam bila sretna pred nekoliko tjedana. Obuzeo me neki val sreće. Sve u što sam nekad vjerovala i na što sam bila navikla je bilo opet oko mene. Osjećala sam se sigurno. Taj osjećaj mi je nedostajao. Sigurnost! Otišla sam tamo gdje je sve počelo i našla sam ga.
Ne volim januar ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,
kako polako odlaze
Nedostaju mi stara vremena. Iz dana u dan sve više. Osjećam se sve gore, sve beskorisnije. Sve besciljnije.
A ja, ja se kockam
s prevarantom životom.
Iz rukava on svakoga dana
izvuče nekog keca.
Htjela bih se maknut iz svega i počet iznova. Otić u stari-novi svijet. Ali što ako taj odlazak bude bio pogreška. Kako ću znati?
Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.
Gdje je kraj svega toga? Što će biti ako bude? Kako mogu biti sigurna da ću doživjeti dovoljno da doživim sve ono što želim? Kada dolazi mojih 5 minuta?
Uplaši me sjaj
milion sveća kad se nebom popali.
Gde je tome kraj?
Za kog su tako dubok zdenac kopali?
Zašto se sve to dešava,
dal' čovek išta rešava
il' smo samo tu zbog
ravnoteže među zvezdama?