Razmišljanje jednog luđaka 2

nedjelja, 10.07.2011.

Pogled iz ponora u kojem se odmaram ima nebo boje umora. Promatram nebo tražeći zvijezdu koja bi me svojim sjajem podigla iz ovog košmara u kojem se odmaram. Ponor u kojem ležim sasvim je običan a od drugih se ponora razlikuje samo po tome što je samo moj , stvoren iz otpadaka moje podsvijesti i nezadovoljstava moje savjesti. Odmarajući se tako na dnu ponora razmišljam koliko sam dugo ovdje . Zabrinut sam i pitam se zašto se odjednom osjećam sretno , kako se uopće u ponoru svojih dna mogu osjećati sretno ? Izgubljen tako u čitanju crnih stranica vlastitih razmišljanja počeo sam mrziti neznalicu u sebi ,tog vječnog glupana koji uvijek zna da ništa ne zna. Ponosan na svoj ponor jer me ne opterećuje vremenom ,obavezama.raspravama i svakojakim zamkama surovog života pokušavam ustati, samo malo,tek toliko da udahnem barem atom svježeg zraka , tek toliko da provjerim postojim li još uvijek , tek toliko da nekome ispričam koliko mi je lijepo u ponoru, tek toliko da nekoga pozovem k sebi, baš ovdje u moj ponor. Uporan u svojim nastojanjima ustao sam i krenuo pogledati svijet nadajući se da me svijet iz kojeg sam pobjegao u svoj ponor nije zaboravio. Nebo više nije boje umora , vrijeme je počelo teći, obaveze su me potapšale po ramenu , rasprave su krenule a najveća zamka surovog života, zamka zvana ljubav dotakla je moje srce. Iako još uvijek stojim na tankoj žici iznad svog ponora a on uporan i glasan vapi za mojom podsvijesti i zove me da se vratim, nemam snage odlučiti se ,riješiti dilemu ostati ili pasti ? Zamka zvana ljubav iako tek neprimjetno uhvatila se za moje srce i ne dopušta mu da ode , a ja i opet ja , i opet onaj glupi ja najradije bi opet legao u svoj ponor i gledao u nebo umora. Koliko god moj ponor bio ponor koliko god je život podložan ponoru prije ili kasnije znam da ću se vratiti , znam da ću opet ležati sretan na dnu svog ponora tražeći zvijezdu koja bi me podigla na nebu svog umora jer ljubav koja mi je sada djelićem svoga postojanja dotakla srce i natjerala me da ustanem samo je jedna mala zvijezda koju sam ležeći na dnu dna pokušavao naći na nebu svog umora

10.07.2011. u 21:51 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (2)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (9)
Kolovoz 2016 (7)
Lipanj 2014 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Ako želiš ti poklonim cvijet odvesti ću te na livadu gdje ćeš moći odabrati cvijet koji želiš.
Svaki cvijet svojim će laticama biti okrenut ka tvojem srcu. Kad budeš ubrala cvijet , brzo pobjegni i ne okreči se , da ne vidiš kako brzo vene cvijet koji od tuge umire jer nisi ubrala njega da vene u tvojoj blizini!!!

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se