Razmišljanje jednog luđaka 2

subota, 18.06.2011.

Sanjam ponekad da sam latica cvijeta na najvišem vrhu nekog nepoznatog svijeta.
Samo jedna malena neprimjetna latica kao cjelina cvijeta kojeg još niko nije vidio.
Bojim se vjetrova ,da me ne odnesu i ponesu negdje daleko od njega cvijeta koji me nosi , hrani ,pokazuje mi sve ono što i sam osjeća. Nebitna sam činjenica u ovom važnom svijetu , samo jedan detalj bez lica i naličja. Izgubljena bez očiju i ušiju sigurna na svom cvijetu osjećam svijet , osjećam da netko dolazi. Vibracije koraka koji dolaze unose nemir u moj cvijet .On, do sada moj heroj , moje sve , počeo je drhtati , bojati se da ne bude ubran.
Privlačan svojom ljepotom privukao je najveće zlo, najgoreg neprijatelja, čovjeka.
Ugledavši ga čovjek nas je ubrao i odnio u odaje gdje ljudi zadovoljavaju svoju znatiželju, istražuju i rade od nas stvari koje im služe da im bude bolje . Ubačena u jedan takav proces dobila sam oči i uši , počela gledati , počela slušati. Čovjek mi je dao moć da osjetim sve o čemu sam samo osjećala da postoji osjećajući od svog cvijeta. Sretna i ushićena tražila sam cvijet pogledom,pokušala ga prepoznati jer iako ga nikada nisam vidjela pošto nisam imala oči znala sam da ču da ga osjetiti , prepoznati i pozvati da me opet uzme k sebi . Iako nije bilo vjetra da ga odnese nisam ga uspjela vidjeti , nisam ga uspjela osjetiti. Izgubivši već svaku nadu prestala sam vjerovati da će moj život sada biti bolji jer iako imam i oči i uši nemam više njega,nemam više sebe. Čovjek i njegova pohlepa razdvojili su nas zauvijek , meni su dali život a mom cvijetu smrt. Tek što sam počela plakati prestrašena kapima koje čovjek zove suze ugledala sam Njega. Moj predivni cvijet ležao je miran , drugačiji nego što sam ga zamišljala . Ali ipak, bio je nekako moj. Gledajući tako svoj cvijet odlučila sam mu pokloniti svoj život , postati njegove oči , postati njegove uši. Sad moram izdržati čekati. Čekati da Bog taj nemilosrdni čovjek pogriješi i vjetrom svojih zamaha ponese me k mom cvijetu. Već polako utopljena u suzama osjetivši dašak vjetra počela sam letjeti , vjetar me nosio. Bojala sam se hoću li pasti na svoj cvijet ili će moj novi život ostati ovaj nemilosrdni svijet. Počevši padati proklela sam čovjeka zato što mi je dao oči jer moj zadnji pogled prije nego što sam odlučila umrijeti pokazao mi je da moj cvijet koji je onako nepomično ležao više ne postoji.
Sretna da ču ga opet sresti negdje u oblacima poželjela sam vratiti čovjeku oči , vratiti čovjeku uši a moj pojam postojanja nestao je među gomilom nebitnih činjenica.

Probudio sam se pod dojmom sna opijen mirisom prirode. Usnula latica odnesena cvijetu s mog prozora ležala je na mojim usnama. Zahvalan što mi je ispričala priču ispunio sam joj želju da bude sretna , da pronađe svoj cvijet i vratio je pored njega da barem ona , ta malena latica svoj zadnji osjećaj poklonu njemu, svom predivnom cvijetu.

	lipanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Ožujak 2024 (1)
Siječanj 2024 (2)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (5)
Kolovoz 2023 (11)
Svibanj 2023 (1)
Prosinac 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Srpanj 2019 (1)
Travanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Veljača 2017 (2)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (9)
Kolovoz 2016 (7)
Lipanj 2014 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv