srijeda, 11.05.2011.

Koliko je potrebno...

Mislila sam da si netko drugi.
Oprosti, mislila sam da si to ti.
Razočarala sam se.
Gdje si ti?
Tko si ti?
Vrati se.
Trebam te.



Moje srce
Prazno...
Moja duša
Usamljena.
Nekada kao da nisi tu,
A nekada opet postojiš,
Kao da nikad ništa nije bilo.

Reci,
Kako da zaboravim?
Nekad mi se čini da sam ti oprostila,
A onda opet...
Sjetim se...
I razočaram se svaki put iznova,
U samu sebe najviše
Jer te ne prepoznajem više.

Zar nisam sretna?
Zar nisam ispunjena?
Ako sam sretna,
Zašto se onda ovako osjećam?
Zašto osjećam neku prazninu
Kao da nešto nedostaje?
Zašto mislim da bi ti mogao
To nešto vratiti što nedostaje?

A opet ni u to nisam sigurna.
Ne više.
A toliko te volim.

Toliko sam nesigurna
Da mi treba
Čvrsti oslonac,
Rame za plakanje,
Nekoga u koga mogu vjerovati,
Nekoga tko me neće razočarati.
Želim opet vjerovati
U riječi koje govoriš,
Obečanja koja daješ.
Ova nesigurnost,
Ubija me.

Da.
To je to što želim.
Vjerovati opet.


Kada će to biti?
Koliko je vremena potrebno,
Do onog trena
Kada stvarno oprostimo nekome.

Ne samo da izgovorimo te riječi,
Nego da i vjerujemo u njih.

Nedostaje mi ta sigurnost.
Nedostaje mi vjerovati.




Tako mi to fali.

Koliko je potrebno?
Koliko je dobrih dijela potrebno?

Koliko je potrebno
Da mogu opet vjerovati
I biti sigurna...?


00:27 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>