subota, 06.02.2010.



Izgubljeno...
na putu bez cilja...
Misli...
koji se ne mogu izgasiti...
Srce...
koje je svakim danom sve više rasparano...
konci se odvezuju,
niti se otvaraju...
Vračam li se to na staro?

Osjećam se...
usamljeno, neshvaćeno, nepotrebno...
Možda će netko drugi jednostavno zauzeti moje mjesto?
A ja ću ostati sa strane i promatrati...
Već sada se gradi zid, kamen po kamen
koji će nas odvajati...
I ono ''zauvijek'' postat će samo riječ bez značenja
i potonuti u zaborav...



Ja sam...
samo slika i prilika onoga sa zrcala.
nisam više sigurna u to...
jesam li ja ona ista osoba?

Reci mi...
Hoćeš li mi pokazati put unazad?
Hoćeš li me spasiti?
Hoćeš li me uhvatiti prije nego što padnem zauvijek?
Hoćeš li učiniti sve da me usrećiš onako kao što si mi obećao...

I vjerovala sam u to.
Ali danas više nisam sigurna...
To je prije bila tvoja želja...
Prije si vidio da mi je potreban anđeo čuvar...
Vidiš li sada tu potrebu?

Strah me je...
crnila i povratka.
Strah me je...
da ću ostati sama i zaboravljena,
poput barke na sredini oceana,
jednostavno ostavljena...

Treba mi...
utjeha,
spasitelj,
zagrljaj,
dokazi,
pažnja,
niježnost,
uzvračene riječi,
uzvračena ljubav...


Trebaš mi...
više nego ikada...
ali ti to ne primječuješ,
niti shvaćaš ozbiljno.
A ja ne znam kako bih ti objasnila.

Ti si slijep,
a ja sam nijema...


Reci mi...
Hoćeš li mi pokazati put unazad?
Hoćeš li me spasiti?
Hoćeš li me uhvatiti prije nego što padnem zauvijek?
Hoćeš li učiniti sve da me usrećiš onako kao što si mi obećao?


Kaže se...
nada zadnja umire...

Ali...
ti si slijep,
a ja sam nijema...





17:31 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>