nedjelja, 22.02.2009.

I'd sail across the ocean
I'd walk a hundred miles
If I could make it to the end
Oh just to see a smile

You see it in their faces
The sadness in their tears
The desperation and the anger
Madness and the fear


Image Hosted by ImageShack.us


Želim vam reći, dragi blogeri, da mi je žao što me tako dugo nema…
Ne znam što se događa, možda jednostavno nedostatak inspiracije.
No, ovdje sam, i sigurna sam da ovaj svijet neću ostaviti jer donio mi je mnogo prijatelja, lijepih trenutaka, uspomena…



POSVEĆENO MOM NAJBOLJEM PRIJATELJU:


Život mi se promijenio… na bolje…
Više se ne osjećam kao izgubljeni putnik među gomilom. Sad sam putnik zajedno sa svima ostalima. Našla sam mjesto gdje se osjećam dobrodošlo, gdje me poštuju, gdje će me saslušati, biti pravi prijatelji… To sam mjesto tražila posljednjih 4 godine. I nekako se nisam mogla uklopiti u svoju okolinu. Možda sam ja kriva, možda sam se jednostavno našla na krivom mjestu.
Mnogo sam prijatelja izgubila. Lagala bih kad bih rekla da mi nije žao. Lagala bih kad bih rekla da mi ne nedostaju. Ali istina je da sam shvatila tko su mi pravi prijatelji, jedini ostali.
A oni koji su otišli… ne znam što bih rekla. Čini mi se kao da su zaboravili što smo nekad bili, kroz koliko stvari smo zajedno prolazili.
U zadnje vrijeme mnogo razmišljam o njima. Imam potrebu da ih ponovo vidim, zagrlim, da se smijemo, onako kao u starim danima.
Ali kada shvatim da tim ljudima nije više onako stalo kao što je meni, shvatim da je sve to uzalud…ta čežnja za potonulim, izblijedjelim…

Ali postoji jedna osoba koja mi je potrebna više od bilo koga…

Nekad bih se vratila samo na trenutak, dragi prijatelju… Stvarno mi nedostaješ.

Još uvijek čuvam našu sliku na zidu s nadom da me nećeš zaboraviti, da ćeš u svom srcu čuvati mjesto za mene, da se tamo vratim, da opet budem ona tvoja mala prijateljica.
Jer ja čuvam to mjesto za tebe u mom srcu, prijatelju moj.

Osjećam se prazno, nekada izgubljeno jer mislim da te više nemam. Pojavljuješ se samo još u mojim snovima…
Prisjećam se onih dana kada bi mi zazvonio mobitel, kada bi mi rekao da me čekaš ispred moje kuče, da siđem, da ti treba netko za razgovor. Tada sam se osjećala tako dobro.
Naši su razgovori trajali po nekoliko sati, smijali bi se, plakali zajedno…
Da, bio si mi pravi prijatelj… još si uvijek.

Nikad neću zaboraviti kada sam na tvome ramenu plakala… ti si bio jedini koji me je znao utješiti. I sada slušam tu pjesmu koju si mi dao kada mi je bilo loše, koja me je natjerala da nastavim svoj put bez obzira na sve. To si me ti naučio, prijatelju.

„All your worrys, leave them somwhere else,
Find a dream, you can follow…“


Želio si da postanem optimist, prestanem patiti. Nažalost nikada se nisam uspjela toliko promijeniti kao što si ti to želio.
Možda mi to najviše nedostaje, onaj tvoj optimizam kojim si me znao zaraziti na trenutke.
Nedostaje mi onaj osjećaj da sam nekome važna, jer prije znala sam da sam tebi važna…

No bojim se…
Da će i ovaj tekst polagano izblijediti…

Image Hosted by ImageShack.us


Nekad bih se vratila samo na trenutak, dragi prijatelju… Stvarno mi nedostaješ.


17:39 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>