petak, 16.05.2008.

Image Hosted by ImageShack.us



Srela sam lice bola
Iz sobe broj 4.
Odjednom mrak,
Oči mi se zaklapaju.
Mučnina,
Strah…
Uspomena…

Ostajem bez svijesti,
Imaginarni svijet je oko mene
Kao da sam upala u krivu traku života,
Kao da sam u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.

Vidiš li ove suze?
Vidiš li?

Evo opet se vrača
Ova slika krika mog,
Ova slika razrušene djevojke.

Eno je tamo…leži.
Vidim je, kao da sam se vratila tijelom i dušom.
Tako je slaba…
Oči crvene, umorne…
Pune bijesa, pune tuge…
Gledam je kroz zamagljen vid,
Okrenem se…
Jer nemam dovoljno snage trpjeti taj prizor očaja.
Već previše strašan je ovaj miris straha
I miris zadnjih ostataka nade koji se polagano gube
U daljini.
Sunce tako crno sja u 4. sobu beskonačnog hodnika.
Luđački smijeh i vrištanja.
Možda samo zovu u pomoć?
Kao i ona…


Ako i ja zazovem u pomoć?
Hoće li i mene strpati u luđačku košulju?
Tretirati me kao životinju?
Tretirati me kao da ne postojim?

Nikada se nisam osjećala onako,
Kao da su mi ruke vezane,
A slobodne su,
Kao da znam da nije dobro što sam ovdje,
A čini se da tu moram biti.

Nisam imala izbora,
A taj izbor zauvijek je urezao svoj krvavi trag.

Nema tih riječi,
Tog načina,
Kako da se izrazim,
Kako da pokažem
Kakav je to strah kada svjetla na kraju tunela gubiš,
Kada bježi od tebe kao hijena od gladi.

Kako je to kada znaš
Da nestaje ono što toliko voliš.
Kad se osjećaš bespomoćno,
Zatvoreno u svojoj patnji
A nitko ne primjećuje
Da samo zagrljaj može biti utjeha.

A samo utjeha može stišati
Moje pozive u pomoć.

Srela sam lice bola
Iz sobe broj 4.
Odjednom mrak,
Oči mi se zaklapaju.
Mučnina,
Strah…
Uspomena…

Image Hosted by ImageShack.us


Moja želja ostala je ista.
Želim izraziti sebe, otvoriti se.
Pročitajte me kao otvorenu knjigu,
Želim da znate...
Želim utjehu. Treba mi.
Želim mir u svojoj duši...
Jednom zauvijek!


19:12 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>