In the name of God

subota, 21.02.2009.

Otkada sam otvorio ovaj blog, nekako ideje za njega nisu padale. Pokušavao sam naći neke svoje bolje misli koje bi prenio na njega, ali izgleda da će neke bolja ili ugodnija razmišljanja čekati neka bolja i ljepša vremena. Možda i ovaj blog nije tako loša stvar, možda bar tu mogu izbaciti sve ono što bih ti rekao, ali ne mogu. Dok bi na nekim drugim mjestima ove riječi lako pronašla. Možda je baš ovo jedan mali skriveni kutak od tebe koji tražim, ne za publiku već za sebe. Ironično, obraćam se tebi, a ove riječi skrivam od tebe. Pišem jer ovaj kutak nećeš pronaći. Konačno jedno mjesto za izbaciti neke misli koje me muče. Tebe, mene, nas zajedno...

I ovo nije tekst za publiku, ovo je tekst za nas. Tebe i mene. Bit će ti izrečen, ali nikada nećeš znati. Možda je tako i bolje, nekad je valjda patnju najbolje skratiti tišinom, a ne je produživati riječima. Eto, došli smo i do toga, mi koji smo baš patnju rješavali riječima, sada je rješavamo šutnjom. Nekad ne mogu vjerovati koliko je sve ovo postalo komplicirano... Nama koji smo cijelu kompliciranu situaciju oko nas lako prolazili, a onda zakompliciramo sebe.

Cijelo ovo vrijeme osjećam tvoje misli kako sam otišao lako, možda i prelako. Osjećam tvoj dojam u kojem je ostala gorčina da sam jedva dočekao da otiđem. I kako gledaš u ovu tišinu koja znači da se ne borim. Isto kao i ti. Kada si rekla da me puštaš, rekoh, puštaš li me zaista? Nisi to u sebi mislila, ali izrekla si jer si i sama na rubu predaje. Da li to želiš? Znam da i ne. Ni ja. Ali zašto se ne borimo? Zašto se ja ne borim? Ostao je onaj gorki okus da je nestalo želje, zar ne? Nije stvar do želje, stvar je do toga da smo se dotukli. Mi, jedno drugo. Sami smo se pokopali. I opet ironija, uspjeli smo se pokopati zbog ljubavi koju osjećamo.

Nećeš se javiti, znam da nećeš. Neću ni ja. Nekad se ljutim na puno toga. I još se ljutim na stvari da ti imaš pravo prekopati po mojim osjećajima, dok bi nešto moje uvijek shvaćala kao napad. Mogao bih i ja tebe pitati zašto si toliko slabija od mene u stvarima koje si od mene tražila? Ne tražila iz hira, već tražila da zbog toga opstanemo. Ali, gdje je tu tvoja snaga? Sjeti se samo onih primjera gdje bi me suočila sa nekim životnim preprekama zbog kojih sam ostao daleko. I koje sam morao progutati u sebi. Znala si da me sve to boli, ali opet si me htjela uz sebe. Da bi me imala uz sebe, onakvog kakvog me pamtiš i onakvog sa smiješkom, da održavamo onaj sretni odnos koji je bio naš, morao sam to progutati u sebi. I uz to stajati i dalje uz tebe. Da nisam, što bi imali? Toliko je puta boljelo, toliko je puta pogađalo da me bacalo na samo dno. Ali opet sam bio uvijek tu uz tebe. Nekad mi je trebala tvoja pomoć, nekad sam ustao sam. Ali da bi to imali, uvijek sam morao zanemariti neke stvarne činjenice i ne misliti na njih. To sam morao proći da bi stajali zajedno.

A sada? Sada kada su se stvari promijenile, kada si ti došla u neku novu situaciju, za tebe nepoznatu a za mene već tako odavno poznatu, ti kao da se gubiš. Što je najgore, u svemu tome nisi to prošla u sebi za mene, već si preispitivala moju ljubav prema tebi. Reci, zar je ikada ona bila upitna? Znam da itekako dobro znaš da nije. Ali zašto sam onda ja taj koji je cilj nekih napada, zašto se preispituje mene? Zašto se moja ljubav prema tebi postavlja naprema nekoj novoj situaciji u kojoj jesmo? Zašto si tako osjetljiva na misao da moje misli nisu tu ako znaš da zapravo jesu? Zašto se ja osjećam kao krivac te situacije u kojoj jesam a koju sam najmanje želio niti sam je ja sam donio? Reci, sjeti se, prođi vrijeme i sagledaj jesam li ikada prije, kada sam samo ja bio u tome, ispitivao tvoje osjećaje prema meni? Nisam, znaš da sam stisnuo zube i bio tu, ne sumnjajući? Zašto? Zato što nas nikad nisam doveo pred ispitivanje naprema situaciji. Nikada je nisam smatrao situaciju ikakvom prijetnjom nama. A ti je danas toliko jako osjećaš. Dovoljno govore svi neki napadi prema meni (a ne zaboravi ni jačinu realnosti s kojom suočavaš ti mene a kojom ja tebe. Ipak malo nemjerljivo, zar ne?), a za koje ipak znam da nisu stvarni negdje duboko u tebi. Znam da u sebi osjećaš istinu. Zašto onda dozvoliš da tvoja vjera u mene bude ipak slabija od neke boli koja nas nekad uhvati? Da bi opstali u ovoj igri života, koji je tako često krut, surov i bezosjećajan, treba biti jači od njega. Ako smo slabiji, ne opstajemo. I to je neka vrsta igre opstanka na ovome svijetu koja je poznata valjda od samog nastanka života. A mi smo sve slabiji. I propadamo...

Ne mogu ni pobjeći od sebe i svojih grešaka, da je i mene sve ovo dosta izmorilo, oduzelo neku snagu, da se sve teže nosim s nekim stvarima. Vidiš, sve ovo što ti osjećaš tek koji mjesec, ja sam osjećao puno, puno više mjeseci. Ako sam se nosio nekako s tim, to zahtijevam i od tebe. Ako sam mogao to proći za tebe, onda znam da možeš i ti za mene. Samo sam htio da izdigneš svoje i moje osjećaje iznad toga. Jer znam da nisi slabija od svega što je život donio. Nisi slabija jer ja tvoje osjećaje znam. Znam da nisi slabija. Zašto onda dopuštaš da budeš...?

No, to je tek samo jedan dio što me mučilo zadnjih mjeseci. Ono najbitnije što je donijelo ovaj odlazak je valjda potpuni gubitak nekog vjerovanja kojeg sam imao. I makar sam već i osjećao, opet me mučilo da kod tebe neke stvari više nisu iste kao prije. Da nešto u svom životu danas ipak gledaš drugačije. Drugačije od onoga u što sam ja vjerovao. Kada pogledam, ta vjera da si i dalje potpuno u svemu tu me i držala, davala nadu i volju za dalje. A sada? Kada si mi priznala da ipak nije onako kako vjerujem? Što si očekivala? Da ću to proći sa smiješkom? Vjerujem da nekada čovjek može izgubiti vjeru zbog nekih okolnosti koje se slučajno dogode. Ali da je tada može i vratiti nekako. A što da ja vraćam kada i sama kažeš da više nije tako? Svakim danom, tjednom, mjesecom, izgubim po dio vjere od one ukupne koju sam osjećao za nas. Reci, što mi je ostalo od vjere? I ono malo što sam imao, sad je nestalo. U što da vjerujem, za čime da se vodim? Ako nema vjere, nema ni snage. Ako je istina takva, za što da se borim? Ima li smisla? Što ostane? Baš skoro jedno veliko ništa... Vidim da sam potpuno izgubio. Vidiš, nije to nedostatak želje da se borim ili javim. Svakim danom razmišljam o svemu i najradije bi se borio. Zbog tebe. Jer te volim. Ali... Za što da se primim? Baš sam izgubio sve karte s kojima bi igrao. Najradije bi se sada nasmijao, od one muke zbog svega. No, imaš li ti nešto da mi daš i vratiš vjeru? Nekako se bojim da nemaš. I nisam krivo razumio tvoja objašnjenja. Razumio sam ih dobro, znam što si mi htjela reći. Nije problem u nerazumijevanju. Problem je u nevjerovanju u to što je rečeno. Razloga za to je puno.

U ovom pokeru života izgubili smo mi. Ali ne zbog loših karata, jer neke i nisu bile tako loše. Ponajviše smo izgubili mi, zato što smo loše odigrali. U pokeru i s lošijim kartama nekad dobiješ ako znaš to izvući, ako imaš u sebi onaj blef kad igraš do kraja i ne daš se, makar ne stojiš bajno. Kako god bilo, izgleda da smo pošteno izgubili... Jer nismo znali igrati. ;)

Onome sa strane tko će ovo čitati, ništa mu neće biti jasno. I ne mora, nisam pisao za druge. Pisao sam tebi, i za sebe. Nama je ovo gore sve jasno i bez pisanja o konkretnim činjenicama, znamo o čemu se radi. Možda jednom i pročitaš ovo. Možda i ne. Možda nekad zaigramo i novu rundu. Možda. Ali sada sigurno ne. Jer nemam baš ništa da bi se upustio u igru. Rekla si mi da se posvetim onome što imam. Znam da to nisi mislila ozbiljno, to si rekla u ljutnji. Samo je problem što je to zaista jedino što mi ostaje... Bar kako stvari za sada stoje iz mog kuta gledanja.

Možda se i vratimo, tko zna. Samo ćemo tada u rukama morati držati minimalno "poker"... I stvarno ništa slabije od toga. A jedan dio mene još vjeruje da i to može doći. No dok ne dođe, izgleda da ćemo pauzirati u ovoj igri.

Budi mi dobro. :)

- 16:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2009 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Igra zvana život...

Linkovi