petak, 25.05.2007.
ZDRAVLJE
Već nekoliko godina unazad primjećujem da imam izvjesnih zdravstvenih poteškoća koje se uvijek ponavljaju periodično.
Imam znatan višak kilograma. Prije mi je bilo teško pričati o tome. Ali kako godine idu, čovjek postaje sakupljač životnog iskustva i unutarnje snage. Tako da moga komotno pričati o skoro svemu. Pa čak i o ovome priznajem problemu. Nekome to i ne predstavlja problem, ali kada osjetiš kritiku društva, sputavanje okoline, prijezir io nepoštovanje zbog onoga što si i tko si nije lagano. Pa čak niti najjačima.
Nekoliko situacija obilježilo je moj život. Nije lako. Ali nije niti teško. Sve se može uz buđenje unutarnje želje za životom i ona iskra trenutačnog djelovanja. Imamo unutarnju volju. Ali nije meni potrebna unutarnja volja, ona je samo bitan čimbenik. Meni je potrebno djelovanje i kretanje sa akcijom.
Imam nekakvu alergijicu koja me napada na dosadan i uporan način niz godina kao što sam spomenula. Tek sada zaključujem da je to reakcija na sunce u kombinaciji sa znojem kada mi je jako vruće. Napada lice, oči. I neugodno je kada se u jutro probudiš sav podbuhnut, natečen, sa zatvorenim okom 
Nije ugodna slika. A osjećaj još manje. Ali vidiš, sada tek sam sigurna od čega mi je, način na koji to liječim i ublažavam što je više moguće. Osim toga što osluškujem svoje tijelo potrebno je osluhnuti i duh. Ova alergija napada kada sam napeta, kada želim bijeg iz svojeg tijela, kada mi je teško sve, kada zanemarujem stvari i ne želim sukobljavanje. I to sam se pitala, zašto izbjegavam sukobe. Odgovori su ovo nekog drugog posta. Danas je tema zdravstveno, fizičko stanje.
Prehrana igra veliku ulogu na opće stanje organizma. Ali i na unutarnji mir, duh. Pogotovo kada se prehrana miješa sa problemima, nekim unutarnjim rizičnim faktorima.
Shvaćam svoju psihu kroz potebe tijela. Zaista, nisam mogla vjerovati koliko je ljudsko tijelo pametan i složen organizam!
Drugi problem je malo neugodniji od dosadne alergije.
Neugodno mi je pričati o njemu pogotovo ako znam da moj blog čitaju možda i ljudi koje poznajem. Ali krenimo sa istinom.
Prije nekih 4 godina počela sam dobivati prišteve po tijelu. Zahvaćali su predio mekane kože kao što su bedra, dio ispod grudi i bočna strana trupa. Bilo mi je teško skinuti se zbog toga. Problem je postajao sve teži i ružniji. Na kraju sam došla do faze pustula, čireva i pitaj Boga kojih sve oblika akni. Pokušavala sam sa svim vrstama krema, po najskupljim cijenama, iz apoteke, iz vana, katalozi...ali ništa nije pomoglo. U jednom navratu otišla sam svojoj simpatičnoj doktorici koja me je pogledala i rekla da je to od debljine, da masno tkivo ne može filtrirati, da se čepe pore i tako redom. Ta žena nije mi preporučila ništa čak niti da prikrijem problem ako ga već nije znala riješiti. Ali ovaj problem je bolan. Koža je upaljena. Ovo su nezgodni dijelovi tijela. Živjela sam sa uvjerenjem da je to od debljine, da sam sama kriva što sam si to učinila. Nikada mi nisu pale druge stvari na pamet. Onda sam otišla na liječnički pregled za posao prije pola godine. Ova druga simpatična doktorica kada mi je rekla da se skinem, samo me je odmjerila sa prijezirom i mukom i rekla da jel ja znam da bih se trebala tuširati 2x dnevno? Da ostavim komentar na tu konstataciju? Ne bih hvala, jer ja sam jedna od urednijih ljudi i tuširam se češće od nekih ljudi.
I sada jedan dan, igrom slučaja ja banula nenajavljeno na vrata dermatologa. Više igrom sudbine, intuicijski. Kada je ova doktorica pogledala moj problem sa povjerenjem i razumjevanjem prepisala mi je antibiotike, pjenu i dodatni gel za njegovanje. Ali eto, odmah me je pitala kako stojim sa zdravstvenim stanjem. Sumnja je pala ili na probleme sa dijabetesom ili na probleme sa štitnjačom. Hormonalna slika mi je uredna.
Tako da idem prekontrolirati kompletnu krvnu sliku. A s obzirom na razdoblje koje sam eto uspjela preživjeti zadnjih nekoliko godina, i dan danas sa morama i traumama, nije niti čudo da je tijelo reagiralo. Teško mi je. Ali sa veseljem čekam sukobljavanje sa istinom. Koliko god da to zvučalo luckasto od mene!
- 10:52 -
četvrtak, 24.05.2007.
Sve ili ništa
Muškarci..
Nedavno sam upaznala jednog zanimljivog predstavnika muškog roda. Vodenjak. Počelo je kao neobavezna komunikacija putem poruka da bi završilo pokojom kavom u Zagrebu. Također kao slučajno, neobavezno.
Zanimljiv je taj vodenjak. Toliko obečavajućih rečenica, toliko mi je pasalo šta je pričao, način na koji je razmišljao. Nije ništa obećavao niti nudio. Niti sam ja to htjela od njega. Iako bi bilo lijepo da mi je ponudio ono šta meni treba. Sada sam opet u onoj vječnoj dilemi. Da li je tu u pitanju samo seks ili bi on htio nešto više od toga. Ali tu se javljaju i pod kategorije. Da li bi on seks kao fizičku privlačnost ili seks kao vid intimnosti, povezanosti, privrženosti. A i onaj dio konkretnije- da li on želi prijateljski odnos sa malo više intimnosti ili se boji veze općenito.
Previše je meni to pitanja da bi čovjek bio u redu za ono šta meni treba.
Generalno pitanje- a šta to meni uopće treba?
Ne treba meni ništa. Treba mene šibom po guzici!
Ali ne mogu reći da bih.. da bih željela imati nekoga tko je uz mene, netko čije oči mogu voljeti i tražiti u jutro dok su još snene.Poželjela bih nekoga s kime mogu ispijati kavu i netko kome se mogu nasmijati. Čak mi to evo nije niti toliko potrebno. Kada bolje razmislim, više bih voljela biti uz nekoga tko ne glumi klauna. Takve niti ne volim previše. Neko tko je ozbiljan, netko uz koga se ne moram bojati da će me varati ili trošiti novce na bedastoće. Netko tko zna šta želi u živou i netko tko sasvim čvrsto stoji nogama na zemlji.. pogotovo kada sam ja poljuljana. Zato volim starije. Ali nije uvjet. Kako bi bilo lijepo da imam nekoga s kime se ne moram bojati oko toliko mnogo stvari da ne napravi. Baš bi bilo lijepo.
Ali stvarnost je drugačija. Ostavila sam bivšeg, pio mi je živce na slamku svaki put. Iako ga nekako volim, drag mi je.. ne mogu s njime. Odbija me kao pojam dečko, muškarac. I nikako ne volim lijene, pasivne, zadrte. Kada gleda na život samo svojim očima, a ne gleda realnost, objektivno. Ljute me takvi. Jako jako.
Sa vodenjakom ne znam na čemu sam. Nekada mi se učini da mu je stalo, da želi nešto. Ponkada mi se čini da traži samo određeno. A ponekada mi se čini da ne želi ništa. I onda sam smuvana totalno. Jer ja znam šta želim, on mi pruža dio toga. Ali ne i sve. A meni nekako puknuo film i ne pristajem više na kompromise. Hoću sve ili ništa.Da, sve. Zašto ja ne bih dobila ono šta me pripada?
- 15:02 -
utorak, 22.05.2007.
Kratak post kakvog ga volim
Ubaciti ću samo jedan kratki, ekspresni postić iz razloga.. ma to je dosta čest razlog zašto me nekada nema, zašto samo nestanem.
Nataložim u sebi tako puno stvari, tako puno događaja, tako mnogo obevaza ili jednostavno tako puno osjećaja da ne mogu normalno funkcionirati.
I onda jednostavno zatrebam sekundu tišine, mira i samoće kako bih ssama sa sobom riješila šta je meni potrebno i kako ja gledam na situaciju. A razlog je i što ljudi oko mene često vole krasti moje dijelove kako bi zadovoljili neke svoje pomalo sebične potrebe.
Tako da u tim sekundama mira i tišine pronađem konce koji me čine marionetom života. Samo ne volim da ti trenutci prerastu u godine jer onda mi je još gore. Tek tada postoji mogućnost gubljenja u samome sebi. A to ne želimo. Nitko od nas.
U ovoj godini, točnije rečeno prošloj godini 2006. oko Božića, uvijek se malo povučem u svoje misli. Pokušavam osjetiti kakva će biti naredna godina. Tako sam i lani zamišljala 2007. godinu. Vidjela sam veliku poslovnu godinu, visoke zgrade od stakla, mnogo posla i papira. I da stvar bude zanimljivija točno takvom se i ispostavila. Ova godina donijela mi je u ovoj prvoj polovici novog direktora, novu vlast, nove kontakte. Sve što je vezano uz posao uznapredovalo je i proširilo se. Dosta je teško, mukotrpno i zahtijevno. Ali moje proročanstvo se je ispunilo. Barem meni.
Samo nisam vidjela koliko će udaraca sa strane život zadati i koliko ću toga izgubiti putem. Jako je to puno događđaja i još više gubitaka. Nije mnogo gubitaka, ali to malo eto što mi se dogodilo ostavilo je u ustima gorak okus gubitka. I više nego što sam vidjela razmišljajuć oko prošlog Božića.
Da li nekada lažete samima sebi? Osjećate kako stvari dišu, intuicija vam govori u kojem smjeru će i do koje razine stvari ići.. ali vi ih ne poslušate sami sebe nego i dalje zaslijepljeni strahom ne mirite se sa stvarnošću? I u toj svojoj laži otkrijete koliko ste u stvari jaki, jači od samoga sebe neplanirano? Jer onda tek vidite koliko si želite biti prijatelj ali to ne dozvoljavate? Istina, nije to lijepo, niti je to pohvalno. Ali sretna sam što znam, što dovoljno poznajem samu sebe kada kažem da mi je potrebno malo mira i malo tišine. Zato je ovaj post vrlo kratak.
- 08:57 -
