nedjelja, 15.10.2006.

Evo me nazad!

Prvo krećem od novosti. Koliko je lijepih toliko je eto i nešto manje lijepih. rolleyes

Krećem od onih ljepših. Kupila sam auto. Moj prvi auto u životu. Vento crvene boje. Oni koji se ne razumiju, to je nešto poput golfa sa jačim zadnjim dijelom.
Tijekom kupovine auta, upoznala sam nekoliko novih ljudi među kojima je i Marijan. To je dečko mojih godina. Opet sam se uvjerila kako postoje pitome, dobre i vrijedne osobe. Ne osjećam nikakvu intimnu naklonost prema njemu, da odmah napomenem. Prema njemu osjećam nešto slično ali manjeg intenziteta kao prema svojoj majci. Vrijedan je dečko, dobar je, voli one kvalitetnije stvari u životu i najbitnije- ne šalje one dvosmislene signale kao večina muškaraca u mojem životu. To mi tako jako paše da vam ne mogu opisati! Kada možeš osjetiti u suprotnome spolu da ne želi ništa od tebe, pa čak niti kroz onu dobro poznatu zezanciju. Samo ti želi dobro, želi ti pomoći a da ga nisi niti upitala recimo. I bez onih seksualnih aluzija... e to mi neizmjerno paše! yes I sretna sam kada otkrijem takve ljude u svojem životu. Ljudi koje ne žele ništa od mene. Ljudi uz koje mi nije nelagodno već se osjećam onakvom kakva ja zaista jesam. Pa čak i bolja!

Vento vozim, evo danas je nedjelja a jučer sam ga vozila van grada. I išlo mi je, nisam imala nekih problema. Zašto nas u auto-školama uvijek uče neke stvari koje su totalno nebitne, a ono šta mije potrebno nikako da izvježam? Dok sam išla u auto-školu, smao primjer, znala sam voziti po nekih 15 minuta naprijed-nazad a instruktor bi mi pisao kao da sam vozila cijeli sat. To nije fer niti "đentlmenski" od njega.I kako da ja naučim voziti tako? A da ne spominjem svoj strah od vožnje. Kao dijetetu od nekih 4 godine dogodio mi se maleni incidenat. Pala mi je nekakva sličica na cestu, sagnula sam se da ju podignem a u tome trenutku naišao je auto. Prošao mi je pored očiju i da nije bilo tate ne bihi ovo sada niti pisala. Povukao me je za ruku i od straha me ošamario. To je bio jednini puta u životu da me je lupio. Mislim da ja od tada imam strah od vožnje. I sada kada skupite sve ove podatke u jednu sliku, kakav dojam ostavljam na vas koa vozačica? eeklud

Nadalje, upisala sam aerobik, bolje rečeno vježbe oblikovanja tijela u obližnjoj zgradi. Tamo su sve žene od nekih 50 godina. Nas 6 skakuće 2 puta tjedno po prostoriji i super nam je yes Zanimljivo mi je što se bolje mogu "pronaći" sa strarijim ženama nego svojom generacijom iako se odlično slažem sa svima. Ili se barem trudim razumjeti ljude oko sebe i ne ostajati na ratnoj nozi. Pa makar bila i ovan wink Inače me znaju kao zezanta, netko tko je uvijek raspoložen na osmjeh, šalu. Ali u dubini sebe ja sam tako jako ozbiljna osoba. A to nitko ne zna, možda i zna ali ja ne govorim o tome nikada jer ne osjećam potrebu... volim ozbiljnost, ozbiljne teme, ozbiljne stavove, ozbiljne teme... Šala mi je ponekada i nekakav obrambeni mehanizam. Kako se riješiti napetosti, neugodnosti i straha nego osmjehom?yes

Jedem zdrave stvari: voće, povrće,maslinovo ulje koje obožavam, jogurte, ribe na lešo, zdrave sokove i čajeve, rižu, integralne proizvode i tako redom. Ne radim to radi skidanja kila već zato jer se osjećam bolje, sa više energije i sretnijom. A pokoja čokolada nikada nije ubila nikog normalnog!lud

A sada one malo manje lijepi vijesti.

Uginuo je moj Abby. Bio je to predivan pas, miješanac. Crni maleni prijatelj sa najtoplijim očima na svijetu. Izgledao je kao maleni labrador. Teško mi je pisati o ovome. Abica je bio više od psa meni i mojim ukućanima. Bio je prijatelj, član moje familije sa kojim sam podijelila predivnih 11 godina života. Ono šta mi je on pružio nešto je što nikada neću zaboraviti. Sada ga više nema među nama i nedostaje. O Bože kako fali to maleno biće. Jedino on mi se je veslio kada sam dolazila kući. Samo on je gledao sa tugom u očima kada sam odlazila van a da nisam njega vodila sa sobom. Nema više buđenja toplom njuškom ispod moje kose, nema mi mojeg najvjernijeg prijatelja. Žalosna sam vam jako. I ne želim mnogo misliti o tome svemu. Imao je 2 tumora, jako upaljenu prostatu, nije mogao leći jer je bio u bolovima. Tako da sam u kući imala samo invalide i teret. Sada je jedan teret manje i sada znam šta znači izgubiti teret. Ljudi su u zabludi. Jer, svaki teret nije teret onako kako djeluje na prvi mah. Tek kada nestane iz našeg života vidjet ćete da nam nedostaje. Sve ono što smo stekli kroz muku i trud vrijedilo je te muke. Moj Abica pružio mi je nešto najljepše što sam ikada dobila u ovom svojem mladom ali teškom životu.

Dobila sam neizmjernu ljubav.

Neka moj maleni crni prijatelj poičiva negdje i neka je najsretniji na svijetu, neka mu je pruženo sve ono šta je on meni nudio. Bezsebično i najnježnije od svega.

Laku noć maleni moj....

- 11:15 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga


Blog Sophiana posvećen je životu i svakodnevnim razmišljanjima jedne


Free Web Counter

Free Web Counter

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr