ponedjeljak, 31.07.2006.

... nastavak

Da ne bi sve sada bilo previše teško evo i jedne.. hmm.. ljubavne...


1. LJETO

Sparina popodnevne žege. U daljini polja zlatnih suncokreta. Na nebu plavetnilo širi svoj dah poput vrelog pečata.
Izuvene sandale njišu se u ruci. Bijela haljina na malene crvene cvjetove lijeno se giba u ritmu sa valovima. Bosi koraci upućeni prema kamenim starim ulicama. Izgubljenim. Nedokučivim oku, prolazniku, beskućniku. Samo nijema popodnevna žega. San se prolijeva u potocima kroz gradove.
U daljini ciganska violina jeca. Čezne za dodirom one snažne ruke. Zvuci postaju potreba. Neki daleki zov..
Izazov iza njezinih leđa. Šapat o ljubavi. Zvuci violine…
Kamene uličice stisnule su dvoje mladih ljubavi. Isprepleteni prsti treperavih ruku. Groznica na usnama. Spuštene teške očne vjeđe. Poljubac nenagoren u ljetnom popodnevu.
Samo pogled mladog Cigana što sa smiješkom ispratio je mirise slanih morskih valova.. sakrivenih u ljubavno skrovište..Otkucaji divljeg tigra u njedrima.
Nemiran dodir nježnosti na njezinim bespućima pustih otoka.
Sparina, ljeto. Vrelina, ljubav.
Ispraćaj uz jecajuće zvuke čeznutljive potrebe.
Mladi Ciganin i njegova violina…


2. JESEN


Još uvijek zelena trava. U baroknim krošnjama skriveni osmjesi. Jesenji bogati plodovi. Njegov zagrljaj čuva ju od svijeta. Tone zajedno sa njime. Zabranjeni poljubac.
Ležeći, osluškuje njegovo srce. Isti ritam, ista pjesma. Nečije ruke u njezinoj raspuštenoj crnoj kosi. Udiše senzualnost. Izdiše njegovo ime. On udiše svoje ime, izdiše ljubav.
Da li su to braća? Ljubavnici… ili samo prijatelji? Nije bitno. To oni su što znaju što su. Jedino bitno je da sada su. I ovdje. U voćnjaku iza starog samostana.
Nevine riječi, nježni dodiri. Snovi. Mašta o nečemu, jednom.
Strah od nekog nepoznatog zvuka. Nečiji nepoznati koraci u zabranjenoj ljubavi.
Ona ustaje. Suze. On ju skriva iz sebe u zagrljaju. Dvoje bijelih golubova. Povici osude! Vulkan bijesa! Krikovi bola!!
Neke nove nepoznate ruke okovale su je tugom rastanka od njega. On zarobljen nekim novim prokletim rukama. Bol..
Magla sjećanja, samo tuga. Čežnja.
I uspomena što diše svakog dana. Kao nekada on. Njegove riječi o povratku kada budu mu dali. Ipak, zvuci Ciganske violine… cijepaju srce na dvoje, u vječnosti.

3. ZIMA

Ljubičaste pahulje padale su čeznutljivo na njezine crvene usne. Gledala je svoja stopala, spustila je pogled. Tuga se je prolijevala iz njezinih očiju. Dugačke trepavice branile su kapljicama boli da napuste te rajske oči. Oči nečijih roditelja, nečije majke.
Tijelo je postajalo sve lakše, sve nježnije. Tolika krhkost u snažnim mišićima… tolika bol što pokosila je sada ovo tijelo.
Tiho je uzdahnula. Vršcima prstiju podignula je krajeve marame što grijala ju je u svoj ovoj hladnoći. Njezina jedina prijateljica. Toplina… sada je nečija druga. Ona je sada sama. Bez ikoga.
Ljubičaste pahulje sipale su se iz oblaka. Nevrijeme jedne mlade duše. Nečija nevinost.
Bijeli velovi nepostojanja, prozirne tunike nekadašnje sreće. Bljedilo lica. Uvelost pogleda.
Samo još uvijek ljubičaste kiše ostale su kako bi svjedočile o prošlosti. O učiteljici života što ukrala je dušu jednome mladome biću. I ostavila ga da istruli. Da postane zemlja. Da iz zemlje izraste neki novi mladi cvijet. Polje crvenih makova, zlatnih suncokreta. Nečiji, jednom, nekada.. možda.. nikada!


4. PROLJEĆE

Zaklopivši oči, pokušavala je osjetiti ledenu svježinu prštavih proljetnih kapljica što nježno klizile su niz odškrinuti prozor njezine sobe. Žmireći, pokušavala je ponovo dočarati taj sneni trenutak što negdje u sebi duboko znala je da je stvarnost. Toliko stvaran trenutak prošaran ljepotom da nije mogla vjerovati da je to sada. U njoj se je rađao filozof koji je smatrao ljepotom pokretačicom cijelog svemira. Ne razum. Ne osjećaji. Samo ljepota, sama po sebi. Kao bitak.
Naježila se je dok ju je sunce poput strastvenog ljubavnika milovalo po obrazima ostavljajući tragove malenih cjelova.
Snivajući da je negdje daleko, nošena nestvarnošću proljetnog jutra, lebdjela je okupana plavičastim snovima njezine mašte.
Neki daleko nedokučivi putovi što nosili su je neobuzdanom mladošću i strašću.

Melodija nekog udaljenog glazbala, neki zvukovi zatomljenih nota. Valcer rominjanja. Poema o vječnosti. Oda ljepoti..

On na njezinim vratima. Povratak veličanstvenog!

Obavijena maglama snova, uklizala je u trenutak koji krao je vrijeme svijeta. Plesala je na vršcima prstiju prateći taktove svojih strastvenih instrumenata. Pratila je ritam srca. Najdivnija melodija svijeta otkucavala joj je u grudima.

Vjetrovi mladosti milovali su joj dušu koja je rasla i bujala do razmjera krila. Vinula se je nepromišljeno. Neproračunato. Samo je lebdjela. Vrijeme je stajalo. Ništa nije bilo bitno osim plesa. Osim životne snage što prostrujala je kroz njezine tokove čineći ju dalekom.
Otišla je. U vječnom plesu, ona zatomila je i posljednji tračak nesadašnjosti. Živjela je maštu kao najljepši dio jave.

- 21:20 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

DAN ZA UMJETNIČKI IZRIČAJ

Vruće mi je danas... opet neki pritisak. Cijeli dan sam slušala nekakav tango i baš u raspoloženju sa ovakvim vremenom šaljem pričicu "MORE I JA". Djelo mojih ruku thumbup


MORE I JA

«… E, prokleto bilo! Samo šuti, nemoj prozboriti niti tona!! Zanijemi, o prokleto more!»- proklinjala je iz svog glasa osjećajući stezanje u grlu svoju najveću ljepotu koju je ikada vidjela. Proklinjala je more tresući se od navale bijesa što izgaralo je plamenom u njezinoj utrobi.
«More, lagalo si! Oh, kako si samo varljivo! Oh more, zašto ubilo si me?.. Kako si mi moglo to učiniti?!»- jecala je dok hladne suze lizale su njezine mlade obraze. Iz tih naivnih očiju izvirale su slike mladosti, prijezira, ljubavi i boli. Nije mogla više toliko skrivati svoje osjećaje. Ne sada kada je samoj sebi dozvolila bujicu istine da teče iz nje poput poplave koja uništi sve granice koje do tada bile su postavljene.
Borovi su šaputali njegovo ime. Kroz gusto zeleno raslinje koje ju je ograđivalo poput istog hladnog bedema tuge, dopirali su zvuci uspomena na jedinog. Ubojicu njezina djetinjstva. Emocionalnog silovatelja koji ubijao ju je godinama odnoseći sa sobom sve tragove njezinog spokoja.
Zlatne sunčeve zrake izgarale su na njezinoj vreloj koži. Zrikavci su zrikali njegovo ime. Sve što je vid dotaknuo, uho upilo i dodir osjetio.. sve ju je podsjećalo na bol koju joj je nanio. Voljela ga je. Nije mu mogla oprostiti. Žalila je. Proklinjala je more!! Mrzila je ljetni tango što neki nazivahu prošlošću.
Bol ju je pokosila. Pala je na koljena. Vrelo i oštro surovo kamenje rezalo je njezina koljena. Nije osjećala tijelo niti bol. Padala je u beskonačni ponor bespomoćnosti i grča u srcu.
Položila je nemoćno svoju glavu na to sveto tlo. Uvojci tamnih kovrča padale su po kamenjaru. Poput utjehe.
Ležeći na užarenoj zemlji, vjetar je pjevao pjesmu o samoći. Pjesma je jačala i ponekada bi zastao kada osjetio je slanu suzu na njezinom obrazu. U toj poeziji samoće i boli, tek poneka misao budila je ritam. Međutim, ritam je bio polagan. Usporen. Ritam je govorio da joj je život pakao. I da ona ne može više ovako. Ne. Ne može. Pjesma ju je ubijala. Trgala i uspavljivala.
Ležeći mrtvo na zemlji, more je pjenušavo titralo. Tek ponekada dotaknulo je kamenjar. Tu pustoš! …
Valovi su postajali sve znatiželjniji te su joj dotaknuli tek pokoji vršak pramena bujne crne kose. Osjećala je to milovanje njezina neprijatelja. Nije se mogla obraniti i pomislila je kako je ovo kraj. Kraj svega za što je znala. Tiho je šaputala dok teške vjeđe počele su joj se spuštati : « O! Izdajico… izdajico što okružila si me slanim suzama. Izdajico što pregorka si za ovaj bijedan život. Izdajico, izdajico, izdajico!! O ti prokleti neprijatelju. Ljuta gujo što dala si mi da popijem tvoj otrov. Bila si mi najbolji prijatelj. A sada… samo se prostireš u nedogled i kriješ tko zna koje tajne! Srami se bestidniče. Srami se što ovako ranio si moje srce i pustio me da iskrvarim u tuzi. O, kako si samo okrutan!!
Mrzim te svakim svojim dahom. Ne želim te više proklinjati. Da kletva ne bude dvostruko izrečena. Jer more moje sinje… ti mene već si proklelo!»- prošaputala je svoju zadnju riječ.
I dalje razigrano dodirujući njezinu kosu, morske kapljice soli prštale su joj po licu. Prekrivši rukama glavu, osjećala je miris mora. Nekoliko trenutaka ležala je u toj samoći. Dan je postajao noć. Noć je pokazivala da je previše. Ležala je i svi su plakali. Suze su se lijevale i tvorile oceane mora. Oceane samoće i napuštenosti.
Tišina je postajala nepodnošljivo glasna. Rađala se je misao. Misao koja kola vrelim žilama. Ideja koja postaje munja.
Misao o moru koje ju je iznevjerilo, ostavilo samu. More koje joj je bio najveći neprijatelj.. ipak je jedino što joj je ostalo. Jedino što je imala. Vidjela ga je, slušala i osjećala pod noktima.
Usnama naboranim od soli nasmijala se je. U ušima joj je šuštao zvuk mora i cvrčaka, očima je promatrala azurno plavetnilo kako curi u vječnost čula.
Opijena, shvatila je da ne može pobjeći od mora. To je njezin krvnik, ali i dio nje same. Dio prošlosti. Komadić prisjećanja. Djelić slagalice. Onaj ružni dio slagalice bez kojeg i najljepša životna slika nije potpuna.
Čvrsto stisnutih šaka otvarala je hrabro oči. Niz obraze su joj se trusile sasušene suze pomiješane sa solju.
Skinuvši crnu korotu, gola je koračala prema prostranstvu. Prema nepoznatome. Nestajala je u obzoru. Voda je hlapljivo gutala njezinu pojavu. Izgubljena silueta u prostranstvu vječnosti…
Nekoliko morskih valova, nekoliko trenutaka.. i opet je to bila debela kora ulja koja je nijemo šaputala o svjedočanstvu i jednoj napaćenoj mladoj duši.
U trenutku još jedne savršene tišine izronila je! Ispranog tijela, oslobođena okova prošlosti! Novo rođenje donijelo je neko novo jutro.
Tiho je izgovarala nepomičnom maskom na licu dok osmjeh je iskrio u smeđim očima : » More i ja… dišemo kao jedno!!».
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
I ono što je prokleto, ponekada je dio nas. I treba ga prihvatiti jer u protivnom i sami postajemo prokletstvo!

- 20:56 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.07.2006.

TIPIČAN DAN

my message of love

Dan prepun nekih neočekivanih događaja. Meni osobno barem.

1. MISLI VEZANE UZ VIVIANE I PROŠLOST
Čitala sam blog jedne Viviane i njezinog brata. Bilo bi glupo reći da nisam htjela vidjeti šta se priča tamo ali sam ipak odlučila da barem malo provirim u stranice njihovih online dnevnika. S kojim razlogom? Zar je potreban razlog? Voajerica sam, barem u očima većine onih koji će pročitati kako u biti volim s vremena na vrijeme baciti pogled po tuđim blogovima. Ja sam osoba koja je uvijek u potrezi za nekim inovacijama, inspiracijama i ostalim INacijama. Obožavam onaj osjećaj kada palim neki blog zanimljivog imena i uz pokoji dim vjerne prijateljice cigarete s nestrpljenjem čekam da mi se otvori stranica. Prvo što ću potražiti na blogu je neka boja, neka grafika, nešto zanimljivo oku. Nešto šta će mi zagolicati maštu i povuči me još dublje u svijet mašte. Pritom zaboravim da je to nečiji život, tuđa intima. Ali opet pitanje, ako netko želi ostati anoniman u smislu da ne želi da itko ikada pročita njegove stranice dnevnika, zašto ljudi onda pišu blogove? Ispada licemjerno ako mi netko ide suditi zbog mojeg voajerizma tužih blogova!
Pošto već idem istraživati te malene izvore inspiracija i boja, zašto ne bih onda navratila i na stranice osoba koje su mi značile nešto u životu, koje poznajem i kod kojih ne moram gledati šta je istina a šta laž kad ih već poznajem i znam šta je točno a šta ne?

Bila sam na blogu Viviane.. lijep blog. Onako lagane tematike, nježne grafike i tematike vezane za taj naš predivni svakodnevni život. Međutim, ako ja znam šta se je odigralo u njezinom životu (barem jedan dio priče, jedan dio cijele igre) onda je za pratiti lakše. Lješe je znati da je osoba iskrena i može reći na glas istinu. Najljepša je iskrenost kod ljudi. Nakon iskrenosti jako cijenim objektivnost. Tek onda stavljam prioritet na snagu, kreativnostm tolernaciju i ostalo. Iskreno srce stavljeno u iskrenu osobu jedno je od najvećih ljepota. A ljepota zna zaboliti koliko je divna ponekada. Međutim, za užitak pretrpimo velike boli. Pa kada je već u igri bol, neka najviše pati napuhanko. Drugim riječima veliki ego. :)

Viviane, oprosti ako sam malo uzurpirala tvoju intimu na blogu... Nisam imala namjeru time te povrijediti ili te na bilo koji način oštetiti. Željala sam malo podsjetiti se načina pisanja tvoji riječi, načina na koji tvoje oči gledaju svijet, osjetiti malo dahove prošlosti koja navire nekako. Šteta.... šteta šta je ispalo neizrečeno, nedovršeno, nejasno.. I jako mi je žao, skoro najviše, zbog udaljavanja. Nečijih laži. Nečijih izokretanja riječi. Nečijeg osječaja da postajem prijetnja i šta ja znam šta sve ne. Gluposti. Ta, barem si me ti poznavala! Jesi li Viviane...? Sa moje strane najviše mi je žao šta sam ti lagala. Laž usmjerena u pravcu našeg prijateljstva kada sam ti rekla da nas dvije više ništa ne veže. Laž kada sam rekla da više nemam potrebu biti uz tebe. Lagala sam jer trebala sam te. Kao ti što si trebala mene kada je Ella odlučila napustiti vaš svijet Scully and Mulder.. svijet vaših malenih dogodovština, avantura, svijet odrastanja. Nije li situacija išla da ti nije bilo jasno zašto ti je to tako okrutno napravila? Nisi se osjećala izigranom, prevarenom? Šta ti više nije dalo mira- činjenica šta si napuštena i sama od osobe za koju bi i ruku dala u vatru ( da ne spominjem osjećaj kako je otrgnut tebe dio same) ili činjenica šta ti nije bilo jasno zašto je osoba koju toliko poznaješ išla napraviti onako nešto na najgori mogući način?

2. DRUŠTVENI ŽIVOT ILITI DRUŽENJE SA DEČKIMA MOJEGA MOJEG

Situacija slična ovoj: sjedim na kauču i crtam, Moj nešto vrši po kompjuteru, iz vana probija sparina u sobu. Omara. Nešto teško u zraku.. pitala bih ga da odemo nekud ali niti sama nisam sigurna ide li mi se ikuda. Iz razmišljanja me prenu najtoplije oči Mojega i pitanje ide li mi se na kavicu na Splav ( kafić koji doslovce se nalazi na splavi pričvršćenoj uz obalu Mrežnice). Malo se nećkam tek toliko da malo cendram jer dugo nisam. Tek toliko da mi se zaprijeti kako će upotrijebiti silu. Tek toliko da vidim koliko se voli osjećati kao macho muškarčina. Možda zato jer mu je sutra rođendan pa da mu dam malo povoda. Ili možda zato jer sam ja žena ovan :)
Oblačimo se, naravno njemu treba duže nego meni. Moj gubi sve, upaljač, pljuge, žvakače, novce, mobitel... Dobivam ideju kupiti mu neku metro macho torbicu. Jedini problem bio bio taj šta je Moj zakleti antimetroseksualac. On više voli ovaj prirodni miris, prirodu i bitku sa krvavim nožem u rukama sa najboljim online prijateljima ( ne, Moj nije nikakav nasilnik niti ubojica već igraju igrice nešto call of duty jelte..).

Dolazim na Splav. Muzika svira po mojem ukusu ( Smooth criminal, Peppersići.. ), konobar kojem još ne rastu brkovi kako treba slekavim potezima nakon 2 sata sjedenja dolazi do našeg stola i ne donese sve. Moj pije pivu. Točenu. Pola litre. Litru. Redalo se malo. Njegovi frendovi se liječe jedan pelinom a drugi gustim od banane. Pričamo, zezamo se. Ja razmišljam o tome kako su žene jako povodljiva i naivna bića a muškarci egocentrični nesigurni stvorovi. Da ne bih pretjerala, vraćam se u zbilju. Ekipa koja je sjedila uz mene bila je super. Pasalo mi je njihovo društvo. Onda sam se sjetila i obradovala da sam daleko od ovih koje ksam navela...povodljivaca i egocetrika. Odmor za mene. Odmor na Splavi, svima će vam dobro doći. party

3. RAZGOVORI, VEZA, KRIZA, SREĆA

Moj i ja razgovaramo u suton. On me voli. Ljubomoran je. Iskren je. Priznao mi je. Nekada...možda je malo....više ne..Moj mi priča najljepše stvari dok sunce prži oblak u nadi da izazoove kišu. Moj i ja sjedamo u njegov vrt za stol. Sami smo. Uživam uz njega.Volim ga. I on to zna. Nestaje potreba da mu se dokazujem.

Egzistencijalna kriza...danas-sutra....novac i posao...nije dosta....pokvareni ljudi.....
Gledam ga i govorim mu....grlim.... plače mi se.... sjećam se .....
volim ga. Moj je, kaj ću s njime. :)

Zapao je kao klada :D
Ukrala sam mu čokolade i zaspala. Za kaznu :)MySpace Layouts


Iza ponoći sam mu šapnula ~ Sretan rođendan zlato, volim te... pusa....
Ne znam da li je čuo.
Volim ga.
Zna.



- 10:34 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 29.07.2006.

Bogatstvo prijateljstva

Nedavno sam se opet našla u onoj situaciji kada prošlost dokazuje da ako ju ostavimo nesređenu vuče se za nama poput sjene. Pitala sam se zašto ljudi koji su nam nekada mnogo značili i koje smo volje više od ne znam čega na ovome svijetu, zašto su toliko zaboljeli? Pitala sam se zašto su se mnoge stvari odigrale tako kako su se već odigrale? Pitala sam se ono vječno pitanje koje me je uvijek mučilo.. ako nekoga voliš bezuvjetno, ako je to čista ljubav bez lažnih trikova i obmana iluzije...zašto onda ljubav ne pobijedi na kraju? Zašto onda osobe iz prošlosti ostaju u našoj prošlosti? Zašto nisu sada i ovdje?

Prošlost je jedna zeznuta stvar. Ako jednostavno odlučiš živjeti sadašnjost nećeš uspjeti. Nesređene stvari uvijek dolaze na površinu kada se najmanje nadaš. Zabole. I ako imaš i malo potrebe da budeš sretan, zadovoljan, poželjeti ćeš srediti neke stvari. Pogotovo ako su se odigrale na način da je to sve bila samo igra u kojoj si ti bio samo maleni pijun, igra u kojoj si nekome tako malen oštro zasmetao, igra u kojoj se strategija provodila tebi iza leđa. Igra u kojoj su te izigrali prijatelji. I nikada nisi saznao.. nikada nisi saznao..nisi nikada pitao...zašto.. Ružan je osjećaj tuge koja i te kako postoji. I laž je da tuga ne postoji. Postoji usamljenost, osjećaš napuštenosti, osjećaj nepravde i zanemarenosti. Postoji i tuga. I čežnja za nekim stvarima.

Zašto i kome iznašati sada u detalje te krhotine koje su me nekada rezale? Zašo sada iznašati imena i događaje koji su se odigrali? Nebitna su imena. Nebitan je prostor. Vrijeme je učinilo svoje i poput najtoplije majke pokušalo utješiti i učiniti da bol nestane. Stvari su se izgladile ako se to tako može nazvati.

Ma sve je to super u životu, ali daj mi reci prijatelju zašto se osjećam nevoljeno i napušteno od onih koje sam trebala i voljela skoro više od ičega?

Jednom sam napisala na komadić papira da su prijatelji poput malenih komadića kristala koji ti udahnjuju novi pogled na bogatstvo u riznici života. Htjela bih znati kako osjećaju i misle moji izgubljeni kristali koji su se rasipali jednom.. nekuda..

Ogrlica nikada nije ista kada izgubiš sa nje najmiliji ukras pa makar to bila i prosta bižuterija ili čisti opal..

- 07:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga


Blog Sophiana posvećen je životu i svakodnevnim razmišljanjima jedne


Free Web Counter

Free Web Counter

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr