17
srijeda
listopad
2012
Paranoja 2. dio (if you consider the ego to be your personal problem it is just more ego)
Ne volim pričat o nekome loše, ne volim ogovaranje ni ismijavanje, ne volim ruganje, ni općenito ne volim kada su ljudi loši prema drugim ljudima.
No, neke stvari su mi kod nekih ljudi toliko smiješne i zanimljive na smiješan način, da se u meni, htjela, ne htjela, probudi određena zlobica i onda ih potičem u njhovom ludilu. Dakako prihvatim to ludilo njihovo, nađem u njima ono što je dobro i kvalitetno, jer da to ne nađem,ne bih se ni nastavila družit s njima, al kad zabriju u to neko svoje ludilo, ne mogu si pomoć, da ih ne potičem u tome... Ne uvijek dakako, ali kad baš onako sebično i egoistično zabriju, onda si stvarno ne mogu pomoći.
Prijatelj, kojeg sam upoznala s prijateljicom, a koji se spominju u jednom od postova je bio poprilično paranoičan. Upoznala sam ga preko V2, dok smo se još družile.
U početku se zanimao za mene i htio da budemo skupa, no mene to nije baš zanimalo, tako da smo se periodički družili ko frendovi. Bio je od početka pomalo čudnovat, no istini za volju, tko od nas nije!? S vremenom sam se naučila da ljude prihvaćam kakvi jesu, jer svatko do njih ima neke kvalitete.
Ovaj prijatelj imao je stanovite pokazatelje paranoje već u ranom našem druženju, no nisam im odmah pridavala pažnju.
Kada sam ga upoznala s frendicom, ta je paranoja došla do izražaja maksimalno.
Bila je ugodna ljetna večer. Nas smo troje sjedili u parkiću i čavrljali. Ja sam likovala kako sam ih uspjela dovesti skupa u parkić, ne bih li ih upoznala... i gledala kako će to ispasti.
Najednom se frend oglasio(ne sjećam se više čime izazvan), svojim idejama o drugom svjetskom ratu. Tada sam pomislila: "Ok, to je to.. upravo se pokopao za cijeli zivot.. nitko normalan ne bi ga više percipirao kao normalnu spodobu". Ideja je glasila ovako (u kratkim crtama, jer bi u dugačim bilo previše mučno):"Koncentracijski logori zapravo nisu postojali, nego je to bio radno logor tvornice Henkel, te su logoraši proizvodili praškove. Nisu uopće bili gladni, nego su ih hranili mesom, da bi mogli radit."
Ona ga prekine i upita ga zar nije nikada vidio slike iz logora ljudi koji su mršavi kao leševi, te kako može nijekat cijeli holokaust... No je dakako imao odgovor i na to: "Kada se pročula vijest, da dolaze saveznici, nacisti su pobjegli, te nije više imao tko hranit ljude u logoru, pa su brzo tako drastično omršavili. Kada su došli saveznici našli su gomilu izgladnjelih ljudi. "
Ona: "A ljudima nije palo na pamet da odu, kad ih više nitko ne zadržava?"
On se uspije nekako iskobeljat iz tog pitanja, te nastavi: "I .. kada su vidjeli izgladnjele ljude, nahranili su ih, a oni su, pošto su toliko dugo bili bez hrane, umrli, kad u se naglo najeli"
Sad,.. ja stojim i gledam i ne vjerujem da joj je u prvih 15 minuta komunikacije to ispričao, makar se paranoja nazirala od početka poznanstva.
Prva epizoda paranoje njegove bila je izjava da je on ovdje s misijom. On je došao od nekuda ovdje s misijom, da pomogne ljudima da ubiju svoj ego i tako ga se riješe. Moja pitanja tipa:""zašto ubiti ego, zašo ga ne pustiti i samo biti svjestan da je on tu?" nisu prošla najbolje.
Bila sam proglašena nekome kome će se ta ljubav prema egu prije ili kasnije obiti o glavu, jer na poslijetku, kako je on to vidio, ego je nešto što treba ubiti, jer je to čisto zlo.
Bili su u tim paranojama i vanzemljaci koji su stvorili ljude i umetnuli im ego, kao nešto neprirodno, što nas uništava, razni ljudi koji manipuliraju i kontroliraju svijet, te ta njegova misija. On je dakako svoj ego ubio i ne živi sn jim više, te sada pomaže drugim ljudima da ga se riješe. A zašto ga se treba riješiti? Zato da bi ljudi mogli preći na neku veću razinu svijesti. TO je dakle bila misija njegova, a valjda je još uvijek...
Jednom mi je rekao za T1: "On je teški egoist, odma mi je bio iritantan čim sam ga vidio". Moje pitanje :"Ako ti nemaš ego io ne živiš s njim, ako ti netko ili nešto može biti iritantno?" , ni to nije prošlo najbolje...
Ne želim da ispadne da je frend bio totalno lud. Ne bih se družila s njim da je on bio loša osoba, bez ikakvih kvaliteta... ok je on bio lik i u određenim trenucima je odreagirao zaista divno.... al je eto patio od određene, ako smijem primjetiti pozamašne doze paranoidnosti....
Što se danas s njim događa.. da li je još uvijek u misiji, da li je uspio spasiti ljude od njihovog ega, da li je uspio u ubijanju istoga, da li je uspio sprovesti jos milijon svojih paranoidnih ideja, ne bih znala. Naljutio se na mene, srećom i otišao iz mog života.
Naljutio se naravno, zbog toga što se pokazalo da ja posjedujem zli ego.
komentiraj (12) * ispiši * #
16
utorak
listopad
2012
Mjesto partnera
Moj najbolji prijatelj je u biti moj bivši dečko.
Nazovimo ga ovom prilikom B. Bili smo skupa oko godinu dana, svadjali se u tih godinu dana na smrt, napokon zaključili da to nikuda ne vodi i prekinuli, al nikako se nismo uspjeli odvojiti.
Nakon prekida smo se još više zbližili... družili smo se i prijateljski i neprijateljski i na razne načine i svađali se i dalje i mirili se i pričali i ne pričali i dramatizirali.. i prošli smo sve i svašta. Na koncu se iskristaliziralo nekakvo ultrablisko prijateljstvo. Bili smo prilično nerazdvojni za dvoje ljudi koji nisu skupa, a još se k tome i povremeno posvađaju.
Kada sam otišla raditi na Prvić, B je došao do mene u posjetu jedan vikend. Tada sam još bila u vezi s T1, no ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet da bi on mogao biti ljubomoran. Makar je odnos između B-a i mene bio čisto platonske prirode, nisam jednostavno zamjećivala da on prelazi granice "normalne" bliskosti.
On je jednostavno bio moj B. S njim sam se osjećala potpuno svoja, bez trunke nelagode... mogla sam biti onakva kakva jesam....ni više ni manje od toga. Mogli smo se posvađati na pas mater, bez da se itko od nas dvoje naljuti, barem ne na više od 15 minuta...
Bilo mi je normalno biti s nekim u vezi i istovremeno i dalje biti bliska s B-om, jer on je eto moj B.
To ljeto kada je došao do mene.. dugo smo šetali otokom... nismo puno pričali.. Čudili smo se kako se dugo nismo vidjeli i sada nemamo o čemu pričati.. al to nije bila neugodna tišina.. Bilo je to ugodno druženje bez potrebe da riječima komuniciramo...Drugi dan smo se kupali na stijenama, gdje se ljudi idu kupat goli. B je od malena naturist, jer su mu i roditelji bili naturisti, pa je i mene zaveo tim stilom života, te me uspio nagovorit da s vremena na vrijeme pređem u njihov svijet.
To prijepodne na stijenama, bilo mi je jedno od ljepših prijepodneva u mom malom životu. Kupili smo voće na otočkoj tržnici, odšetali do stijena, skinuli se i kupali. Valovi su bili jaki i struja nas je odnjela dalje, no bilo je ugodno toplo more, s naznaka pokoje hladnije struje... Izašli smo van i legli svatko na svoju stijenu. Sunce je bilo vruće. Ugodno smo se izležavali kao gušteri na suncu.. Okrenula sam se prema B-u i ispružila ruku prema njemu no nisam ga mogla doseći, te sam ga pozvala: "B!" Okrenuo se i vidio da pružam ruku, pa je i on pružio svoju. Nastavili smo i dalje ležati svatko na svojoj stijeni držeći se za ruke. Utonula sam u polu san u kojem sam mogla promatrati svoje unutarnje biće, al sam i dalje mogla biti svjesna topline sunca i B-ove ruke što drži moju.
Kada sam se vratila u Zagreb, nakon prekida s T1, bila sam u izrazito lošem psihičkom i emotivnom stanju, te sam tada čitala "Voljeti se otvorenih očiju", automatski sam je preporučila i B-u, jer sam navikla s njim dijeliti sve i loše i dobre spoznaje. Kada ju je i on pročitao došli smo do istog zaključka: "mi moramo prekinuti!"
Mi nismo možda skupa fizički, al emotivno smo u vezi, orijentirani smo jedan drugome, bliski smo iznimno i nitko drugi nam tu ne može doći, jer jedan drugome zauzimamo mjesto partnera. Da bismo si uopće mogli nekog naći moramo si prvo osloboditi to mjesto, da bi netko mogao ući.. nitko ne može ući u popunjen prostor..
A onda je nastala zbrka... jer naime, kako prekinuti vezu s nekim s kim i tako nisi u vezi...?! Hm.. možda spoznajom? To je bio jedini odgovor koji nam se nametao..
komentiraj (6) * ispiši * #
14
nedjelja
listopad
2012
Izaći van ili ostati doma
Subota navečer.
Sjedim pred monitorom i čitam neke članke na netu, chatam s prijateljem na Facebooku, pijem čaj... malo me grlo boli.. mogla bih dodati i žlicu meda...
Subota navečer?! Ne djeluje kao subota navečer.
Moram li izaći van vikendom? Ne moram.... nekada sam morala.. Mislim da je od tad prošlo pola života mog, kada me mučilo to što vikendom ostajem kući.
Kako sam se tog uopće prisjetila? Bio je petak navečer, točnije jučerašnje veče. Zove me poznanica u 20:30, da imam li kakvih planova, da se nađemo i odemo nakud van.. Odgovaram joj da se nalazim s frendom kojeg nisam dugo vidjela, a ostaje u Zagrebu vrlo kratko, pa se želim s njim ispričati, pa da nismo raspoloženi za neko šire društvo.
Odgovara mi da razumije, al da jednostavno joj je glupo ostat doma, pošto je petak navečer.
To mi je tako nekako odzvonilo u glavi.. "petak navečer- glupo ostati doma"
Osobno nemam taj poriv da moram vikendom izaći van. Izađem van, ako mi se ide van, ako mi je ugodno i zanimlivo društvo.. ako mi je do nekog posebno zanimljivog sadržaja... To što je vikend, ne osjećam neki pritisak da moram nekud ići...
a da li bi nazvala nekog poznanika, zato što se s nikim drugim nisam uspjela dogovorit i to samo zato što je vikend?! Pa to mi je tek čisto gubljenje vremena.... Nemam jednostavno potrebu provodit vrijeme s ljudima koji me ničim ne intrigiraju, bio vikend ili ne...
Ne kužim tu potrebu nužnog izlaženja van samo zato što je vikend, pa makar s kim bilo...
Prije bih to pripisala određenoj dozi nesvjesnosti i nemogućnosti suočavanja s nečim u nama, nekim neugodnim osjećajem. Nekakvom stalnom bježanju od onog što mi uistinu jesmo,jer je to što jesmo zatrpano gomilom bolnih osjećaja koji naviru kad je čovjek sam i primoravaju nas da se suočimo s njima..
Al opet.. što nam drugo preostaje? Prije ili kasnije ćemo za vikend ostat kući.. prije ili kasnije ćemo proći kraj dugog niza ogledala i morat ćemo se pogledati i vidjeti ... i vidjeti sebe
komentiraj (6) * ispiši * #
11
četvrtak
listopad
2012
Patologija
Uvijek sam razmišljala o sebi kao o jednoj zreloj ok osobi, svjesnoj svojih mana i vrlina, razumnoj, ali i emotivnoj.
Sve u svemu uvijek sam mislila da sam ja jedan ok lik.
I nisam ja loša. Nisam zla, nisam manipulativna, kako me je okarakterizirao T1. Imam odličnu sposobnost saslušavanja čovjeka, dobro znam razložiti problem neki i ljudi se generalno osjećaju bolje nakon razgovora samnom.
No, istina je da ja imam 32 godine i da su mi veze prilično turbulentne, barem su do sada bile. Nisam očito u stanju realizirati kvalitetan i postojan odnos.
Danas sam zahvaljujući dugogodišnjem bliskom prijatelju uspjela nakon uvidjeti koji je jedan od mojih većih problema. Godinama se on već provlačio kroz moj život i vrlo jasno me gledao u oči, no ja sam ga vrlo uspješno izbjegavala vidjeti. Razni su mehanizmi izbjegavanja nečega što ne želite vidjeti. Najjači mehanizam je prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge.
Moj možda i najveći saboter svih odnosa je opsesivno patološka potreba za pažnjom. Dugo se nisam mogla suočiti s tim problemom, no onda mi je prije možda 2 mjeseca dečko s kojim sam bila u stravično turbulentnom odnosu i s kojim sam na njegovo i svoje čuđenje, kao i na čuđenje cjelokupne naše okoline ostala stvarno dobar prijatelj rekao: "Ja konstantno osjećam pritisak od tebe. Ti ništa ne radiš, niti išta tražiš od mene.. al to je prisutno. ja osjećam taj pritisak kako me guši, kao da nešto od mene želiš, a to je meni sve previše i ja nemam onda zraka"
Tada sam ga donekle čula.. al nije mi to očito bilo dovoljno.. trebalo mi se to još jednom desiti u manjoj mjeri.. al ipak, ne bih li u potpunosti pogledala tom svom demonu u oči.
Danas sam razgovarala sa Z-om, koji mi je rekao istu stvar samo drugim riječima:"Istina je da ponekad nemam sluha za tebe, al to je vjerojatno neki moj obrambeni mehanizam, ne znam točno protiv čega, alosjećam neki pritisak..."
Tada sam se prisjetila i prijateljeve izjave... Zaista imam patološku potrebu za pažnjom. Jasno mi je da svi imamo potrebu za pažnjom, al sumnjam da svi guše svoje partnere uslijed te potrebe.. Da li bi nam partner uopće trebao zadovoljiti tu potrebu, nekako mislim da je to besmisleno....Što uopće napraviti kada uvidimo da imamo tu potrebu....što napraviti uopće sada kada vidim gdje je problem...? Iskreno nemam pojma.
Čitala sam nedavno Echart Tolle "Moć sadašnjeg trenutka"
Kaže slijedeće:"Kada ste nezadovoljni svojom životnom situacijom, postoje tri stvari koje možete napraviti: 1. Promijenite situaciju, 2. Maknite se iz situacije, 3. Ako se nikako ne možte maknuti iz situacije, niti ju promijenite, onda ju prihvatite u potpunosti"
Prihvatiti sebe kao biće koje postjeduje patološki opsesivnu potrebu za pažnjom.... Hm.. a što drugo.. prihvatiti.... prihvatiti sebe u potpunosti onakvu kakva jesam sa svim svojim manama? Hm... bit će teško.. ovoje prvi korak.
komentiraj (7) * ispiši * #
10
srijeda
listopad
2012
Samopouzdanje
Kada sam otvarala ovaj blog, bilo je to prvenstveno zato da napišem sve što me muči i kako se osjećam u vezi svega s T1.
Odlučila sam da će na blogu biti sve ono kako je u mojoj glavi i u mom srcu, bez imalo uljepšavanja, bez imalo izvlačenja i skrivanja. Čak sam odlučila ne ispravljati ni tipfelere koje stvorim uslijed pisanja, jer sam imala potrebu si dozvoliti da griješim i da prihvatim te greške, makar i u pisanju.
SAda kada sam gotovo s T1 aferom, odlučila sam nastaviti pisati blog, jer mi paše ovakva vrsta "terapije", a navukla sam se i na čitanje nekih blogova i s vremenom su mi prirasli srcu.
Slijedeće na redu o čemu bih pisala je samopouzdanje.
Kod mene je iznimno krhko, praktički slomljeno i kao da sam ga negdje po putu zagubila.
Upoznala sam nema dugo jednog frajera. Mojih godina je, radi kao menadžer u nekoj firmi i vodi odjel od stotinjak ljudi
Tipičan menadžerski tip čovjeka. Agresivan, prodoran, hiperambiciozan kontrolirano egoističan s elementima narcisoidnosti.
Pričamo mi tako i on melje i melje.. i melje.. Čekam kada će doći onaj dio "dosta o meni, ajmo malo o mom autu". Zanima se on dakako i za mene imoje interese, al to traje nekih 2, 3 minute max, nakon toga mi upada u riječ i u vezi svega ima nešto za reći. Sve u svemu prvo dojam koji ostavlja je:
-površan
-laprdav
-hiperultraambiciozan
-nesiguran
No ostavimo nakratko njega... Dok on tako prodorno komunicira i prekida me u komunikaicji i ispresijeca me svojim ludim tijekom misli s jedne stvari na drugu.. zastajem i povlačim se.. iz mene izlazi nesigurnost.. preispitujem stvari oko kojih sam sigurna inače i pitam se, da nisam možda ipak ja u krivu, da nisam možda ipak preslabo informirana, da nisam možda ipak u zabludi ili jednostavno neke stvari ne znam onako dobro kako sam mislila da znam.
Naravno da ne! Al to saznajem tek kasnije kada dodjem doma i provjerim sve što mi je napričao i uviđam, da sam trebala vjerovati sebi. Ako već znam da nešto znam, zašto sam pomišljala da on zna bolje od mene, kad na prvi uviđam da je površan i plitak lik.. al kako jeo n rekao :"moraš bit nemilosrdan"
I on takav nemilosrdan poljulja moje krhko samopouzdanje, te se on sruši do ispod temelja
Kako povratiti samopouzdanje i kako se osjećati sigurnije govoriti iz sigurnih temelja, bez obzira kako agresivan, nemilosrdan i prodoran vaš sugovornik bio?... Iskreno nemam pojma.. Al saznat ću, jer namjeravam povratit samopouzdanje i sigurnost u sebe.. KAda uvidim kako to ide.. neću vas ostavljati u neznanju. podijelit ću to s vama...
komentiraj (2) * ispiši * #
08
ponedjeljak
listopad
2012
Rastvarači ega
Svi mi imamo ego i iluzorno je pomalo glupo ocekivati da on nestane, po mom mišljenu. Nekako mi se čini da je jedino moguće biti ga svjestan i uskladno tome birati da ne djelujemo iz ega.
Jedna prijateljica s kojom sam se često družila, dok sam se intenzivno bavila outdoor aktivnostima, jednom mi je rekla: "Volim biti u prirodi, jer me ona prihvaća onakvu kakva jesam. Rastače moj oklop obrane od svijeta. Dopušta mi sve, al ne prašta nadobudnost,. Ona je moj rastvarač ega. "
Priroda zaista je rastvarač ega, samo takav, svima nama. No svi u svojim životima imamo i razne druge rastvarače ega. Najjači rastvarači su nam partneri i bliski ljudi, jer funkcionirjau kao naša savršena ogledala. Knjiga "Voljeti se otvorenih očiju" kaže: "Ljudi stupaju u vezi i prekidaju veze iz potpuno istog razloga." I to je točno, jer
T1 je bio ne samo moje savrešno ogledalo, nego moj najjači rastvarač ega. T1 je bio kao moj blizanac samo u muškom tijelu. Oni elementi njegovog karaktera koji su me najviše frustrirali kod njega, bili su upravo oni elementi koje i sama utjelovljujem, al ih nisam mogla sagledat s obje strane, niti sam mogla sagledat kako utječu na ljude oko mene, dok nisu počeli utjecati na mene. Dok nisam dobila direktno iskustvo same sebe.
Bila sam ljuta na T1, a ja se rijetko ljutim dugo. Nakon ljutnje slijedila je praznina, pa bijes, pa ljutnja na samu sebe, a onda mir.. mir i spoznaja ogoljelosti pred samom sobom, ogoljelost jednog dijela mog ega koji se rastvorio.
Rekla bih da je ovo zadnji post o T1.
Ovaj blog sam počela pisati, jer mi je bilo baš teško se suočiti s tim odnosom i svim čemu je taj odnos predhodio. Svaki post koji sam napisala nisam znala na što će ispasti dok ga nisam završila, niti sam znala o čemu će biti. Samo sam pustila prste da šaraju po tipkovnici, brisala prepravljala i pustila da izađe ono što ima taj tren za izaći.
Uslijed svega toga izašao je i ovaj post o rastvaraču ega i to je napokon moja spoznaja T-ove1. uloge u mom života,.. mog suočavanja sa svim dijelovima mog bića.. i onima koji jmi se sviđaju i onima koji mi se ne sviđaju i koje ne želim vidjeti...
Taj odnos mi je bio iznimno težak, što zbog samog odnosa, a što zbog svih stvari koje su slijedile iz tog odnosa...no ovo je jedan od odnosa na kojem sam iznimno zahvalna.. jer me približio nečem što nisam ni znala da postoji.
komentiraj (8) * ispiši * #
05
petak
listopad
2012
Zašto mi T1 nedostaje
Činjenice su razne ovdje prisutne. O tome kako je T1 jedno istinsko zlo neurotično i histerično biće, sa ženskim mozgom i ženskim smislom za spačke.
Nakon što smo prekinuli, dobila sam savjet da pročitam knjigu Jorge Bucaya "Voljeti se otvorenih očiju". Kako sam progutala "Ispričat ću ti priču" koju mi je to ljeto T1 poklonio, kako sam pisala u prvom ili drugom postu ovog bloga.
Voljeti se otvorenih očiju mi nije otkrila u biti ništa novo, al mi je ta knjiga pokazala kako da počnem zaista gledati odnose na drugačiji način. Na način što je sa mnom, gdje sam ja u tom odnus. Bez predrasuda, bez prebacivanja krivnje na ovog drugoga, bez zamjeranja.
Tako sam u voljela T1, na taj način. To je bio jedini odnos u kojem sam uspjevala ostati svjesna i čekala sam ga da i on izađe iz te drame u koju je kročio. To je također bio jedini odnos u kojem sam uspijevala izaći iz svoje drame, uvidjevši da on stoji mirno i čeka me da izađem u svjesnost iz tog ludila u kojem ih se brčkala u svom umu.
Odnos s T1 bio je svakakv, al bio je lijepo zbog obostrane želje da ovaj drugi napreduje i da spoznaje sebe i da raste kroz i u tom odnosu.
Svi ti razlozi zbog kojih smo mi prekinuli u biti mi ne znače ništa. Moje viđenje toga je da smo oboje došli do dijela sebe, koji je grub i neprobojan i suočavanje s tim dijelom bi bilo toliko bolno. Tako da je T1 otišao. Otišavši ni ja nisam uspjela do kraja ostat svjesna u tom odnosu.
No, to mi je upravo zbog tih razloga jedan od najdražih odnosa, jer sam u njemu bila najsvjesnija. Vidjela sam T1 kakav on uistinu jest, vijdela sam dijelove njega, za koje sam znala da nisu on i vidjela sam sebe tko sam ja...T1 bio je moje savršeno ogledalo u svakom smislu.
komentiraj (7) * ispiši * #
03
srijeda
listopad
2012
Traženje razloga za ljutnju
Znala sam da neki ljudi baš traže razlog za svađu, ljutnju ili neke druge niske emocije. Nikada nisam to osobno i tako blisko doživjela kao s T-om1.
Došao je do mene na Prvić i taj sam dan uzela slobodan, ne bih li ga provela s njim.
Đirali smo okolo autom Prvo do Šibenika, pa do Tisnog, pa malo ovamo onamo i stali na jednom u Billi kupit vodu i nešto za gricnut.
Stojimo u redu za blagajnu. Red dugačak, a u Billi samo jedna blagajna radi. Nitko ni ne pomišlja na otvaranje druge blagajne. Meni ne smta. Skupa smo, on je na godišnjem, ja imam slobodan dan. Što me briga koliko čekam u redu, da li 5 ili 15 minuta, ne želim da mi to odvlači pažnju i da se ljutim zbog toga, jer znam da ne mogu ništa napravit ni ubrzat proces. Niti želim pokušavat, jer mi je s njim lijepo gdje god bili...
Odjednom T1 počinje pizdit: "A ti dalmatinci.. znao sam!!Vidi ti to ponašanje!!!"
Uspijem ga prekinuti u tom nastojanju da se naljuti: "Ali što te briga, slobodno smo, nismo se vidjeli mjesec dana, skupa smo ovdje, pričamo, ugodno nam je, deset minuta ovamo onamo..."
Onda se nasmije i smiri se na dvije sekunde. Nakon toga ponovno počinje pizdit..: "Pogledaj ti ovo, deset blagajni imaju, a samo im jedna radi.. mislim ja sam žedan!!!"
Uzmem vodu iz košare, otvorim bocu i dam mu je: "Izvoli."
Onda se opet smiri, al se u biti ne smiri, nego samo kontrolira bijes, a to u njemu ključa. dolazimo na blagajnu i izdere se na ženu što toliko mora čekat u redu.
Sada kada gledam s odmakom na T1, stvarno sam sretna što je otišao iz mog života, jer je on istini za volju jedna tempirana bomba, samo što ja to do sada nisam uviđala.
komentiraj (6) * ispiši * #
02
utorak
listopad
2012
krugovi se uvijek zatvore iliti kako je T1 uspio izmanipulirati sve i svih
Peripetije s T1 počele su ovo ljeto. Sve se ispremiješalo, ispresijecalo, okrenulo naglavačke, ljudi su prestali razgovarat jedni s drugima i svemu je odjednom nastao kraj.
No! naravno tu je gotova drama, al nije gotova priča. Nastavak se desio taman kada sam ja pomislila kako je priči kraj.
Istina je da nisam nikada uspjela saznati zašto me T1 ostavio i da su njegovi razlozi bili debilni kao tipa: "Ti si manipulativna i zla, jer si mi rekla da odem na rehabilitaciju koljena" (koljena koje je bio operirao i koje nije bilo najbolje izrehabilitirano).
ili slijedeći razlog: "Ne mogu ti reći zašto želim prekinuti s tobom, jer si ti manipulativna, pa bi to prije ili kasnije upotrijebila protiv mene.."
To je stajalo tako na tome i ništa se nije događalo i ništa nisam uspjela saznat, dok nisam neki dan srela prijateljicu iz tog istog društva, koja je cijelo vrijeme bila bistre glave, a nekim čudom nije bila ljuta na mene. Otišle smo na kavu i počele pričati.
Prva stvar koja se pokazala kao sporna je da sam ja V2 optužila da je htjela zabrijati s T1. V2 je bila moja frendica, a T1 mi je rekao da je ona htjela s njim zabrijat i da se on doslovno morao branit od nje. Frendica je rekla da se to nije uopće desilo, jer je i ona tog spornog dana bila s njima vani i da pouzdano zna da do toga nije došlo.
Slijedeća laž koju je dotični mali manipulator ovdje nazvan T1 smislio bila je da mi je rekao da ga je V2 nagovarala da se ode upucavat nekoj curi van, makar je znala da smo mi skupa. To se također nije desilo, kako tvrdi ova frendica, koja je tada bila prisutna.
Treća stvar je ta da kada se T1 uplašio da ću ja spornu laž reći V2, točnije da je ona htjela s njim zabrijat, je brže bolje otišao njoj i rekao joj da sam ja manipulativna i ubijedio ju da ja manipulira svima njima u svoju korist i da joj je bolje da samnom nema posla jer ja svima uništavam život.
Još su razne T-ove 1 laži izašle tu na vidjelo.. al to je toliko mučno, da nema smisla da ih sada iznosim.
Kada sve informacije koje su zadnje vrijeme same od sebe došle do mene spojim u jedan krug, postane mi jasno da je T1 jedna mala otrovna zmijica koja savršeno manipulira svima oko sebe u svoju korist :)
Kada sad gledam na to, to mi je toliko smiješno, jer ispada da nas je sve "zavadio" u biti jedan mali dječak. Da je to napravilo dijete od 7, 8 godina koje se boji da nešto njegovo ne izađe na vidjelo, to bi mi odmah bilo smiješno, a ovako kada to radi osoba od 29 godina, ne padne mi odmah na um, da su to male podle spačkice dječačkog uma, te tako bivam i bivamo uvučeni u mrežu T-ovih1 laži i intriga.
Sve u svemu lekcije su tu za sve nas koji smo sudjelovali u ovoj drami intriga.
Ponovila bih samo još jednom zaključak koji sam navela u prošlom postu: "Ne očekujte ništa od veze s muškarcem koji je zapravo dječak."
A još važniji zaključak bih rekla da je: "Ne ulazite u vezu s takvim dječacima" :)
Također ne vjerujte nikad muškarcu prije nego frendic, makar ona vama ne vjerovala...Ma razni bi se tu zaključci dali izvest.. al najvažniji je po meni da budete svjesni, da vas jedan trako infantilan dječak ne uvuče u svoju igru.
Jer... njegovo je pravo da bude takav, al nitko ne mora sudjelovati u tome s njim.. a to se može samo tako da ste svjesni svakog trenutka.
Ovo što sam prošla s T-om1 bio je za mene osobno pravi kaos i užasno mi je bilo. Najiskrenije, osjećala sam se grozno, dok se sada krug nije zatvorio. Ne bježim od svojih odgovornosti i pogrešaka u tom svemu, al ni drugima ne zamjeram njihove, makar im ne dam više da sve prebacuju meni.
Drago mi je na neki način što mi se to desilo, jer me to pomaknulo u svijest na jedan drugi kolosijek, proširila sam viđenje ljudskih odnosa, spoznala da ljudske godine ne znače nužno i zrleost, spoznala što znači svaka ptica svome jatu i da će vas oni s kojima se družite povući za sobom. Naučila sam koješta o sebi i vidjela svijet iz jedne sasvim druge perspektive. A sve to sigurno ne bih mogla, da T1 nije takav kakav je, jer makar ja ne bila zla i manipulativna mala zmijica kakav je on, svejedno je on u mnogočemu moje savršeno ogledalo i neke stvari ne bih nikako drugačije mogla spoznat nego preko njega. S toga sam u biti iznimno zahvalna za to iskustvo s njim, ma kako bolno bilo.
Kada je sve to krenulo s T-om1 toplo su mi preporučili jednu knjigu, koja mi je baš uvelike pomogla da osvijestim koješta unutar sebe:
Četiri sporazuma sa samim sobom.
Oni redom glase:
1.neka tvoja riječ bude besprijekorna
2. ništa ne doživljavaj osobno
3. nikad ne pretpostavljaj
4. uvijek daj sve od sebe
komentiraj (5) * ispiši * #