...Don't Wanna Wake Up...
Razliveni uzdah
Posljedni anđeo raširio je krila i uzletio je,
Dobila je na vremenu jer anđeo je nemiran.
Htjela bi biti kao on, ali ona to nikad neće biti,
Jer nikad krila nije imala, ali on je stvaran.
Nikad ni anđeo nije bila, ali voli jako.
Ipak zna raširiti krila i obgrliti ga snažno.
Jer puna je ljubavi i leptiri je prate i štite,
Dom joj kukuljica meka ostalo nije važno.
Odjeća joj svila leptirova i ostaje na njoj,
Svaki njen korak je plah i ne zastajkuje.
Glas joj se ne čuje ali vidiš joj na licu,
Da doziva zadnjeg anđela i krila joj pokloni.
Slova na drvetu utisnuta i još tamo stoje,
Čekala je do vapaja zadnjeg do razlivenog uzdaha.
Anđeo nije došao, ali kad prođeš kraj drveta,
Još i danas leptiri se okupljaju i lete bez straha.
08.10.'07.
Pjesma koju anđeli ipak neće čuti
Krv je tapkala po prljavom pločniku,
Laganim pokretom obrisala je obraze.
Zar je nakon silnih suza proplakala i krv?
Pokleknula je i sklupčala se i pustila je da leptiri dolaze.
Što u jutrima umornim ne da mira zelenim očima,
Što po noći je kopka i doziva to nevino lice?
Svijeća jedna u kutu gori i polako sagorijeva,
Oblak je pokrio sunce a mrak je prekrio sliku sa police.
Njegova slika još i dalje tamo stoji i miruje,
Počeo se širiti strah cijelom prostorijom i zima je.
Ovo je njena molitva i misli da ne stiže nigdje,
Mogu i dalje pisati ali anđeli neće čuti njene sne.
Ovo je njen vapaj i kopa previše u prošlost,
Mlada je i pomalo stara, radi što joj se govori.
Ali ima malo i ljubavi ovdje, uči plakati,
Čak se smije grmljavini i raduje se novoj zori.
04.10.'07.
Posljednja želja
Na trenutak kao da čula je korake,
Nešto ju je povelo u mrkli mrak.
Tapkala je nečujnim koracima,
Izgubila se u divljini izgubila je svaki trag.
Dah se vije do nemirnih leptira,
Ruke joj dodiruju umornu zemlju.
Vrisak se proširio preko zelenih proplanaka,
Oči joj se polako sklapaju dok izgovara posljednju želju.
Ne zaboravi me i nezaboravi nas,
Pamti naše smijanje i pamti mene.
Moli se za mene i moli se za novi početak,
Čuo je zadnje riječi ali nije dao da suza krene.
Kako je izgovarala posljednje riječi,
Ispustila je i život, snagu i ljepota je zašla.
Sunce je zašlo ali leptiri su se spustili tik do nj.,
Puno poslije u istoj dolini pjeva se pjesma, ljepota ko njena se još nije našla.
23.09.'07.
Odjednom
Nisam nikad znala da se mogu ovako osjećati
kao da nikad nisam vidjela modro nebo
Želim nestati u žaru poljupca tvog
Svaki dan volim te sve više, moja potrebo.
Čuješ li moje srce, čuješ li kako pjeva
Govori mi da ti dam sve.
Godišnja doba se mogu mijenjati,
Zima u proljeće, ali ja ću te voljeti do kraja.
Odjednom je svijet najljepše mjesto,
I sve čini tako savršeno i predivno.
Nema najviše planine ni najveće rijeke,
Pjevaj našu pjesmu i ja ću odmah doći.
Neka bude kako bude naša ljubav će trajati,
Neka oblaci prekriju nebo plavo i neka sunca nestane,
Ja ću uvijek biti tu i moja ljubav isto.
Iz dlanova mojih krv može poteći jer ti liječiš sve rane.
23.09.'07.
Jednog davnog prosinca
Plešući medvjedi
Naslikana krila
Stvari koje skoro se sjećam
I pjesmu koju netko pjeva
Jednog davnog prosinca
Netko me drži sigurno i toplo
Konji se propinju kroz srebrnu oluju
Figure plešu graciozno
Kroz moje uspomene
Daleko udaljeno, odavno
Stvari koje moje srce je znalo
Jednog davnog prosinca
Daleko udaljeno, odavno
Zažaren i mračan kao žar
Stvari koje moje srce je znalo
Stvari koje treba da se sjeća
Jednog davnog prosinca
15.09.'07.
Noćni nemir
Svakom tvojom riječju je bila očarana,
Svakim tvojim izdisajem je bila ispunjena.
Mahnuti ćemo večerašnjim zvijezdama,
Neka noć bude kratka, a jutra mirisno snena.
Ugledala je noćas zvijezdu kako u žurbi pada,
Možda joj se žuri, a možda ima neki tajni zadatak.
Da dodirne te u prolazu i podsjeti te na nj,
Neka dočekaš mirisno jutro i da ti noćni nemir bude kratak.
Noćas ti šalje pregršt želja i lijepih uspomena,
Sjeti se davnih neprespavanih noći i dočekana jutra.
Čuješ li njen nemir kako se polako širi plavetnilom,
Dali joj čuješ glas i umorno srce kako tuče za novim sutra?
To je srce koje opet neumoljivo tuče i halapljivo diše,
U dubini duše kuca i ispunjava svaki njen monoton dan.
Dali sjećaš se da čeka te i da odbrojava dane i mašta,
Da na ulazu u ono potpuno te čuva i neda da izađeš van.
13.09.'07.
Igra vjetra
Dali stvarno želiš pobjeći s vjetrom
S vjetrom u noćni nemir i nestati.
Nestati s papira sudbine dok čekaš,
Čekaš proplakani krvavi suton koji pati.
Pati za davnom ne prežaljenom ljubavi,
Ljubavi progonjenom za dugi put do plavetnila.
Plavetnilo će se tvojim imenom zauvijek zvati.
Zvati će ga jednog sumornog jutra zaspala vila.
Vila koje snove će ti tkati na papiru sudbine
Sudbina će ti nemilosrdno diktirati pojmove davne
Davne od prošlosti naše i željeti da još jednom vidi
Da vidi umorni mjesec što neumoljivo žuri i skriva tajne.
Tajne što čuva ispod razigranih zvijezda i piše
Piše ti zakone po svecima i javlja suncu da igra počinje
Počinju trenuci igara i prepunih zanosa divljine puste
Pustiti ćeš da vjetar se igra suzama tvojim jer noć duga je.
09.09.'07.
Livada naših snova
Ulazim u predivan svijet nedovršenih slika
U periferiju zlatnih linija istkanih dodirom.
Poezija nije na papiru nego piše na nebu,
U kontaktu si s prirodom i onim boljim snom.
Sreća putuje oblacima a ti samo čekaš u redu,
Pružiš ruku i osmjehneš se novom danu.
Rukom blagoslovljena još jedna u nizu slika,
Kistovi vode nove ratove i okreću novu stranu.
Sanjaš mirisna polja i nemirno uzburkano more,
Dok pokušavaš pomiriti uspavani mjesec i žarko sunce.
Rukama dodiruješ ratoborne grane i netom sanjane snove,
Brišeš žalosnim brezama suze i šalješ im meke poljupce.
Svijet je ostao sam, onog dana kada si nas napustio.
Snovi su ti sve što si imao i stavljao na umorna platna.
Utočište onih ne hrabrijih i onih malo plašljivih,
Ruke tvoje su još u zraku i rišu oblake od zlata.
05.09.'07.
Tu život ne prestaje
Vidi svoj odraz u ogledalu sudbine,
Ne želi da je ovo sve što će biti od nj.
Ipak tu život neće prestati i završiti,
Nešto puno više čeka na nj.
Dati će sve od sebe neće stati na ovome,
I ako za nj je sve već odlučeno, ona čeka.
Čeka jer nije kraj ona još uvijek živi
I kroji svoju sudbinu i svoju budućnost.
Jer ipak tu život ne prestaje, ima još.
Ostaviti će otvorenu knjigu jer još se piše.
Neće ju zatvoriti, jer nešto bolje čeka na nj.
Svaki dan otvara novu stranicu i nastavlja.
Zna da ste ju već prekrižili ali tu nije kraj.
Ona je još uvijek tu i diše, najbolje od sebe daje.
Sudbina je u njenim rukama i jaka je, zna on to.
Nakon svega, ipak, tu život ne prestaje.
Kiše će opet padati
Kada se jutrom budim povrijeđena,
Bit će da nešto rekao si ili šapnuo.
Nekad te poželim samo zagrliti,
ti si onaj koji mi je život udahnuo.
Ti si sve što odavno priželjkujem,
Što u snovima tražim i molim tiše.
Anđele moj mogu li ti zahvaliti?
I sada opet stojim i dozivam one kiše.
Kiše koje su u nama pobudile
Onu želju za nečim što ni sami ne znamo.
Ne znamo da postoji i spaja nas,
U život nas vraća i teži za ono ne postojano.
Kada anđeli budu pjevali
Posljednju simfoniju života,
Mi ćemo još uvijek biti tu negdje
Jer ti ćeš biti moje sve i moja zadnja nota.
Cilj
Utjelovljenje onog potpunog
Zatajivanje onog nemogućeg
Mogućnost,
Želja i odabir sreće
Na pravom smo putu,
Prema željenom cilju
Cilju,
Koji će nas voditi do kraja
Biti ćemo potpuni,
Zauvijek
Složit će nam se život,
Odjednom,
Kao rubikova kocka
U trenutku slabosti
Pokleknuti ćeš
I kad ti se čini
Da kraj je,
Uvijek ti ostaje dio
Samo mali dio
Neriješen,
Ali ne zastajkuješ
Ne posustaješ
Polako sastavljaš
Kockice svoga života
Sve ti se čini
U savršenom skladu
I napokon sve ti se čini
Baš onako kako treba biti
Sve praznine se popune
I sve na kraju dobije
Svoj konačan smisao
Sretni smo
Da sretna sam,
napokon
Zadnji vapaj
Vapaj njen prezire nedostatak spokojnog sna,
Doziva tminu i crne oblake i kiše zaspale.
Uvenuli cvijet vjetar goni stazama prokletstva,
Satovi su umrli one noći kad je otišao a misli su stale.
Popravlja umrle satove i ubrzava vrijeme.
Raduje se kiši i vjetru što tjera suze s lica njenog,
Sanja poziv njegov, i da ćeš jednom doći po nju.
Sanja ruže u cvatu i moli za osmijeh s lica snenog,
Ništa nije kako treba biti i zašto ptice plaču?
Sve je zašlo s njegovim odlaskom i sve je stalo.
Leptir je skupio svoja krila i odbija letjeti,
Sve što je nekad trebao sada to više nije znalo.
Korača njihovom ulicom koja polako gubi njegov značaj,
Sve njegove riječi za sada su ostale samo riječi.
U daljini pogled joj se gubi i ostaje njen zadnji vapaj,
Pada zvijezda, želja ne ispunjena i bol ne prestaje sječi.
Kada plima nadolazi
Kao u školjci zarobljena sam,
čini se da nema izlaza wan.
Kako možeš samo tako ostati ponosan,
nikog drugog osim tebe ne trebam.
Zašto skrivaš pogled svoj, reci mi sve.
Znam da patiš u ove kasne sate kao i ja.
Ove noći ću da poletim i ljubav će da vodi me,
jer fali mi dodir tvoj ne želim biti sama.
Noćas će da boli jače jer plima nadolazi,
noćas će suze da klize niz obraze.
sunce će prestati da grije jer čini se da zalazi,
ipak nemogu zaustaviti ove suze koje dolaze.
Boljeti će, znam ali stisnuti ću taj jastuk jače,
pustiti ću glazbu neka me do tebe ponese.
Dali čuješ moj glas,moje srce kako plače,
ali kada pjesma zaboli uvijek sjetim te se.
Žao mi je ali bol je jača od mene same,
nadam se da me čuješ iako bacaš sjene na nas.
Tebi vrijeme brzo prolazi ali teret je pao na mene,
večeras ću dignuti ruke visoko i čekati spas.
Zašto ne dolaziš, nisi daleko samo pruži ruke,
zažmiri čvrsto, neka te želja vodi i donese bliže.
Dok trčim po poljima i tražim utjehu unutar luke,
utjeha u meni se i dalje pita dali on stiže?
Moja jeka
Kad zaklapaš oči snene,
Dali ti misli putuju nekom nesnosnom brzinom?
Dali dok spavaš jeli misliš na mene?
Možda te privlačim kroz snove nekom jačinom?
Uporno se trudim da izdržim ove dane,
Uporno si govorim ''ne briši suze što padaju''.
Dozivam ga da otjera nemir i da iscijeli rane,
Ove ruke što su sklopljene se mole i tebi se nadaju.
Zažmiri malo moje, pogledaj u nebo,
Reci mi što vidiš reci mi što ti srce želi?
Ja znam da želim samo tebe i samo jedno,
Da ostaneš kraj mene, moj anđele bijeli.
Odbrojavam sate i minule minute ostavljam,
Koračam stazama kojima si ti blagost pružio.
U noćima dok sove traže spas ja tebe dozivam,
Na našim prošlim stajalištima još jedan je anđeo kružio.
Kako spasiti život i vratiti se na stare staze,
Kako čekati u mraku nekoga tko je daleko.
Znati da netko te voli i da na te paze,
U kasnim satima gdje si kada mi trebaš, moja jeko?
Dodir Anđela
Možda sam mlada i ne znam što je bol,
Možda nisam dovoljno prošla svijeta.
I sve što radim, možda radim krivo,
Ali ne želim da ostanem samo na vjetru sjeta.
Možda previše maštam i živim na rubu,
Možda sam kriva što previše volim.
Gledam svijet ružičastim naočalama,
A sve što radim, samo da svima udovoljim.
Oblaci, zelene trave, beskrajne doline,
Sve to mi se čini na dodir ruke i spokojno.
Možda sam u duši još dijete i treba mi ruka,
Da mi pokazuje smjer i da me bude dostojno.
Anđeli, leptiri i nebeske vile, letjeti će opet,
Kraj moje glave će proći najljepši anđeo.
Imat će najljepši osmijeh i biti će samo moj,
Svi najljepši mirisi, i sve najljepše želje meni je donio.
Zaspati ću na njegovom ramenu i biti će kao u raju,
Mrsiti će mi kosu i šaputati slatke riječi.
Čuvat ćemo tajnu i neće nam ju nitko oteti,
Nećemo dozvoliti da nas itko u naumu spriječi.
Gradit ćemo svijet krojen po nama i lijep,
Svijet gdje niz slapove teče med i mlijeko.
Svijet gdje umjesto kiše će padati cvijeće,
Nećemo se osvrtati na jučer pamtit ćemo samo danas.
Živjet ćemo za sutra i za proljetne kiše,
Maštati ćemo uz cvrkut nebeskih ptica.
Sve što mala djevojčica sanja i u dnevnik piše,
Sve što kroči na zemlju bit će anđeoska lica.
Pjevat ćemo pjesme radosne i pisati stihove,
Gradit ćemo kule od pijeska i neće ih vjetar otpuhati.
Jedino što može otpuhati, bit će cijeli moj svijet,
Kada osjetim dodir tvoje ruke i mili glas koji će me probuditi.
Bit ćeš mi sve
U noćima crnim dok vjetar
Pjeva svoju posljednju simfoniju
Želim vam svima lako jutro
I da nikad ne izgubite svoju požudu.
Svijet će opet plakati za zvijezdama lakim
Nebo će opet sanjati oblake snene
Bit ćeš mi sve i mjesec i zvijezde
Kada posljednji vlak s perona krene
Žalit ću za brzim koracima do cilja
Falit će mi vreli mirisi pokošene trave
Plakat ću za zadnjom opalom zvijezdom
Dali mogu staviti na papir svoje snove?
Znao bi onda koliko neko pati i umire
Umire na jastuku čežnje i vapi za snom
Bit ćeš mi sunce i nebeske beskrajne duge
Klečat ću na teškoj kiši i molit za početak
Kiša će mi umivati lice i lupati na prljav pločnik
Sve će mi se činiti kasno i nikad preboljeno
Ptica će mi sletjeti na rame i poželjeti sretan put
Anđeo će mi tiho šapnuti ''uzmi ova laka krila''
Znam da sada i u ovom trenutku nemaš kamo i nemaš kud
Ali zapamti mene kada budeš na jastuku snove snila.
Dali si stvarno moj?
Ne mogu vjerovati da me trebaš
Nikad nisam mislila da ću biti
Potrebna bilo kome.
Ne mogu vjerovat da moje rame
Može nositi tako važan teret
Kao što je tvoja glava i suze.
Ne mogu vjerovati da si me izabrao,
U cijelo mojoj krhkosti.
Toliko boli što te volim
Da me tjera na plač svaki put.
Ti si mali dječak stvoren za mene
U zvijezdama i zato te ne puštam.
I zato te volim još više
I prije ove postojanosti
Ti si bio ovdje
Čekao si mene.
Ti si najstvarnije ikad što znam.
Nisam navikla biti nošena
Ili biti u stanju nositi se
Sa lijepom pjesmom.
Bila sam toliko povrijeđena
Na svim mogućim putovima.
Ponekad mi je koža
toliko krhka da slabi.
Samo trebam da me se ignorira
Do trenutka dok se ne probudim
Kraj ljepote koja je tvoja.
I dolazi životu tako iznenada
Ovo je mjesto koje je tako duboko
Voda koja je tako duboka,
Da oklijevam jer,
Sva ta silna energija je potrebna
Da osjetim tu snagu.
Težim trčanju, težim skrivanju
I težim vrištanju dok te ne nađem
I dok ne saznam da te imam.
Sve godine ove
Gdje si bio sve godine ove,
dok sam zvala nebo da me spasi.
Sve ne prospavane noći i tihe zore,
Nije bilo tvojih očiju da mi jutra krasi.
Oduvijek sam znala jednom će se zbiti,
jednom ćemo se opet sresti.
Nećemo se više jedno od drugog kriti,
i postat ćeš za mene gost česti.
Ali sada kada otkrili smo nešto više,
sada ti ipak od mene odlaziš.
Naša glazba čuje se sve tiše,
dok našom ulicom prolaziš.
Volim te, ponovio si bezbroj puta,
i ja tebe rekla sam sa suzom u oku.
Još par dana do žalosnog sutra,
ostati ću sama ali dobro sam, ja to mogu.
Prošla sam sve i ovo će proći,
znamo i sami vrijeme će odlučiti.
Rastanak izdržati valjda ću moći,
Mahnuti ću ti ali riječi neću moći sročiti.
Suza će se skotrljati niz obraz,
srce će srcu šapnuti da voli.
Neće ovo biti još jedan naš poraz,
Jer moja duša se za nas moli.
KRAJ
Kad me izda srce i svijet kad se sruši,
Sve što nekad voljela sam jako
Sada je samo prazan krik u mojoj duši.
Sve ću morati preboljeti, ali trajati će kratko.
Živjela sam kao ptica od cvijeta do cvijeta,
Sijala svoju ljubav i ostavljala najbolje od sebe.
Ali sada smo samo na vjetru sjeta,
Dok se moje srce za milost grebe.
Sve što smo rekli i zajedno obećali,
Sada zajedno gledamo kako teče niz rijeku.
Sve ono što smo htjeli i o čemu smo sanjali,
Sada čuješ samo kao žalosnu jeku.
Kada je čovjek rođen da pati,
I da uči na svojim propustima.
Valjda neće skoro da me zaboravi,
Jer njegovo mi ime odzvanja u ustima.
Bili smo si sve i dobro i loše,
Nismo opazili kako sve gubi sjaj.
Kako i oni najbolji u životu promaše,
I da ipak svemu lijepom dođe kraj.
KRILA SLOMLJENA
Lezi na podu u lokvi krvi
Pogled joj je tup i prazan
Znaš i sam da si joj bio prvi
kojeg je voljela i bio joj važan.
Ne može vise da poleti
krila su joj slomljena
ne zna kako će opet voljeti
jer čini se da je zaboravljena
Umire još jedan anđeo
Spusta se crna tama
I sve još mirise na početak
ali ovaj put je ostala sama
i čini se da je zauvijek Kraj.
Moj mali dječak
Polako kliziš iz života moga,
Kao zrno pijeska na dlanu.
Dala sam ti cijelu sebe,
Zašto još uvijek nećeš na moju stranu?
Nije u redu kako se ponašaš,
Pružila sam ruke prema tebi.
I kao da od sebe me odbijaš,
Znaš da ja to nikad napravila ne bi.
I ostati do četiri ujutro u suzama,
I ne moći oka sklopiti.
boriti se sa mokrim jastukom,
U svojim suzama se zauvijek utopiti.
Došlo je vrijeme da se i moji snovi ostvare,
Sama sam na beskrajnom križanju sudbine.
I koji stranu sada odabrati,
Jer ni jedne riječi nisu prave.
Nisi otišao ali već mi nedostaješ,
Sve si mi dao ali sve mi i uzeo.
Čeka nas veliki put zrelosti,
Zašto prestati ako nismo ni počeli?
Tko zna što nam sudbina sprema,
Veliko razočarenje ili sreću u novi početak.
Sve mi je to sada daleko, jer tebe mi nema,
Kada mi zauvijek ostao moj mali dječak.
Nešto više
Po prvi puta želim pravu istinsku ljubav.
Ne želim ni pomisliti na kraj.
Što god radio i gdje god išao,
Imaš jedan dio mene koji u srce zaključaj
Ali večeras ne mogu spavati,
Jer predaleko si negdje otišao.
Želim plakati i nemoj mi to oduzeti,
Želim zagrliti jastuk i sasuti ga suzama.
Trepere zvijezde i nebo je opet čisto.
Hladan vjetar mrsi mi noćas pramen kose.
Svaki dan je prazan i nije više isto,
Želim znati što nam oluje donose.
Sve što sam ti rekla i sve
što nisam spomenula i sve
Što ponovila sam dvaput.
Daj mi nešto na što da se oslonim
Kao odgovor koji se krije iza pitanja.
Daj mi nešto što mogu naći.
Ostvarena želja
Zvjezdana prašina spušta se na tlo,
Nebo se čini crnje kao nikad dosada.
Ja padam već danima i nikako da dotaknem dno,
Sve što sam davno željela sada sve u vodu pada.
Miris nemoći sve je bliži koncu smrti,
Tmina oko nas i sve će nestati.
Moja ruka te priziva, bolno srce mi trpi,
Hladna kiša topi mi lice i ne prestajem padati.
Ptice pjevaju melodiju ranih sunovrata,
I sve kao da nestaje i u mrkli mrak pada.
Želim zaustaviti ove suze koje padaju,
Treba mi ruka tvoja i treba mi snaga.
Valjda ću moći mirno disati i nadati se
Boljemu životu i s malo više razumijevanja.
Stati ću ponosno i za sve kraj sebe truditi se,
Dok svijet širi ruke a mala djevojčica sanja.
Lijek su tvoja oka dva i ruke što sve liječe,
Tvoj miris je jači od sudbine i fali na meni.
Kao što srce boli i oštar nož siječe,
Tako te vidim kraj sebe i okrećem se svakoj sjeni.
Zaspat ću jednog toplog rujna u tvom zagrljaju,
Jesenske kiše će nam umivati lice i sve će biti na našoj strani.
Trudim se zadržati suze i ne toliko misliti o oproštaju,
O suboti kad sam ti rekla ''vidimo se'' umjesto ''stani''.
Nisi me napustio ali kao da nešto puklo je i vrti mi se.
Glava mi je puna briga i zaostalih pitanja iz davnih vremena.
Ponekad mislim na budućnost i što nam zvijezde pišu,
Zaspim s tvojim imenom na usnama, dali te gleda neka druga žena?
Gubitak još jedan podnijela ne bi i u zemlju bi radije propala,
Nego te dala ikome na ovom svijetu, glase moj utjeho moja.
Ništa u ovome trenu radije napravila ne bi nego u tvome krilu zaspala,
Ne želim se probuditi bez tebe i bez tvoga dodira, želim zauvijek biti tvoja.
Želim s tobom ostvariti sve ciljeve svoje dobro staviti u tvoje ruke.
Želim da po nama svačije se sudbine kroje, zaželi želju i otvori oči.
Svaka pjesma me podsjeća na nas dvoje i u odbrojenim satima ne da mi mira,
Tu sam kraj tebe i ne moraš više ništa željeti svi snovi su ti ostvareni.
Pismo za kraj
Kleči na podu, sa iglom u ruci.
Posljednji put razgovara sa sobom.
Jer nitko drugi je razumjeti nije znao,
Bila je u kontaktu sa iglom i Bogom.
Posljednji put sklapa oči,
Kleči pred njegovom slikom i plače.
Zabada iglu jer nema joj pomoći,
Bit će kasno ali jednom saznati će.
Trenutak pažnje trenutak boli,
Trenutak istine na trenutak zaboli.
Zastoj mašte, potreba za ljubavi.
Potreba za razgovorom,
Tijelo na podu u lokvi krvi.
Za sve one što slušati nisu znali,
Za sve one što su znali okrenut leđa.
Za sve one što nisu pored nje stali,
Za ona velika dva oka smeđa.
Za kraj napisano pismo…
…umazano krvlju…
da smo bar znali …ali NISMO!!
Samo naš svijet
Zamisli svijet krojen po tebi,
Zamisli svijet drugačiji od svih.
Gdje nitko nikom nije neprijatelj,
Gdje svaka druga riječ je prekrasan stih.
Što bi ovaj svijet bio bez tebe,
I bez tvojih laganih koraka.
Što ću ja bez tebe kada me jednom probude,
Gledat će svi mene i kako mi se srca para.
Kada me nosiš livadama spokojnim,
Svijet je baš onakav kakav treba biti.
Kada mi diraš oči snene,
moja duša želi samo kraj tebe sniti.
Reci me sve što želim od tebe čuti,
Dodirni me nježno kao leptirova krila.
Zakrili me od svih zala i nevjernosti,
Oduvijek sam samo tvoje oči snila.
Suza za kraj
Moram još jednom pustiti suzu
i još jednu iskrenu pjesmu napisati.
Još jednom sam se ubola na trn ruže,
još jednom sam zaboravila disati.
Toliko suza na mome papiru sudbine.
Toliko bolnih rijeci ne daju mi da krenem dalje.
Jednog dana sve će i ostati napisano na papiru.
Sve one naše najgore uspomene, ostati će samo najbolje.
Bio si mi jeka u dolini vječnosti.
Bio si mi radost i snaga za bolji dan.
Sve si mi to bio i sve to opet uzeo.
Kako ću nastaviti i utonuti u miran san?
Kako ću reci svijetu, da voljela sam ga ludo?
Ne želim da me ljudi pitaju kako sam mogla,
ostaviti sve to iza sebe i pustiti suzu za kraj.
Ne želim da misle da sam od svega toga pobjegla.
Želim da znate, da sve sto sam imala
uložila sam u nas dvoje i nije mi žao.
Sve sto sam nekad sanjala, o sretnoj ljubavi,
Sve sto sam imala dok si mi ti srce danonoćno krao.
Kada ti srce pukne napola, kada osjetiš bol tupu,
Kada sve sto si htjela odjednom potone u rijeku.
Probada te opet sve u prsima i kao da osjećaš jednu veliku rupu.
Kada ono sto želiš reći nije ništa nego nove suze gdje opet teku.
Nisam se nikad tako sigurno osjećala nego u tvome zagrljaju,
znao si pronaći ono najbolje u svima.
Znao si reći prave riječi i znao si da se one nekad nazad ne vraćaju.
Još uvijek pamtim one naše dane i osjećam te pod prstima.
Želim da ti ostanem lijepa uspomena, a ne trud na zaborav.
Želim da jednom kad se sjetimo starih vremena,
Da možemo sjesti i na sve se dobro nasmijati.
Ne želim da ostanemo na zidu samo prazna i mračna sjena.
To je samo san
Kada svijet ti se čini savršenim mjestom,
I uvijek si nekako prisutan da pomogneš drugima.
Kada sve što ti radiš ti se čini velikom greškom,
I sve gubi smisao dok maštaš o izgubljenim danima.
Ne voljkom pristaješ glasa ne proizvodiš,
Čini ti se da se sve vrti oko tebe i malo te strah.
Zažmiriš i sve ti se čini kao u snu
Toliko poznato i toliko stvarno ali tako daleko.
Glasovi su opet tu i sve kao da blizu je,
Zagrli me i neka nestane sve to molim te.
Ali ja još uvijek trčim livadom snova,
Pokušavam se odbaciti i odletjeti.
Čini ti se da kad bi samo pružio ruku,
Dohvatio bi sve što si davno priželjkivao.
Zašto me netko prati stalno u stopu?
Ta hladna sjena iza nas opet nam ne da mira, zar smo to sanjali?
Čini ti se da je netko došao samo zbog tebe,
Želi ti pomoći u životu i uspeti te na zelenu granu.
Anđeli nebeski su krenuli po spokoj nečije duše,
Žele te k sebi, fali im rajsko lice žele ta na njihovu stranu.
Mahnit ćeš im u nadi da te puste,
Jer ne želiš ne sada ne u ovom trenutku.
Sve ti miriše na uvele crvene ruže,
Brzi otkucaji srca i glasno disanje.
Vikni u sebi to je samo san!
Dašak sreće
Šumska vila letjela je
noćas snovima mojim,
Patuljci su se noćas sretno igrali.
Leptiri su daleko poletjeli,
I sve kao u bajci je bilo …
Drveće sneno gibalo
se poletu svježine.
Lišće umorno
pokušavalo je sustići
neumorne grane ponosa.
Travke male
Šaptale su glasno.
Oblaci bijeli
Ptice šarene
I glas koji ne prestaje
Da pjeva i pjeva.
Pjeva melodiju
Za tvoju dušu
Za tvoje nebeske sne
Leptiri poruku ti šalju
Ne idi daleko
Nemir će te sustići
Ostani ovdje
Sve će biti dobro
Ti si dobro
Zaboravljena duša
U mrklom mraku ona me promatra
U svijetu punom mržnje i boli.
U mrklom mraku ona me doziva,
Nešto mi želi reći, možda se za mene pomoli.
Zaboravljena duša ne želi biti zaboravljena,
Želi da ju se ponekad sjete i da pitaju gdje je.
Želi da joj popravim sjajna krila slomljena,
Ali ona je blizu svaki nemir moj počeo je.
Izgleda kao ja i sve mi se čini da ja umirem,
Podsjeća me na mene, dali je moguće moja sjeno.
Nešto kraj mene kao da prolazi i doziva me,
U mrklom mraku i još uvijek šuti ali nije sveto.
Svi su ju ostavili i sama je ostala.
Nekad obilazi nesretne djevojke i plače.
Ne želi vjerovati da je sama i što je to postala,
Zaboravljena duša je i boli ju sve jače.
Kao na filmu
Kada ti je želja slomljena…
I izmiče ti sve iz ruku.
Kada nema vremena za šale…
I samo ti ostaje rupa u planovima.
Mogu reći da nisam izgubljena i kriva.
Mogu reći da ne volim svijetlost i mrak.
Mogu reći da ne znam dali sam živa,
I sve što osjećam mogu ti pokazati večeras.
Iz svojih ruku mogu ti dati,
Nešto što sam napravila.
Sa svojih usana,
Mogu ti pjevati najljepšu pjesmu.
Sa moga tijela
Mogu ti pokazati,
Mjesto koje samo Bog zna.
Ako znaš to mjesto je sveto,
Dali stvarno želiš ići?
Ne trebam ništa osim,
Nekog tko će me voljeti.
Nekog tko će me grliti.
Nekog koga mogu osjetiti u krvi.
Znam da kasnim za riječju,
Ne pokušavam ništa ni reći.
Pokušavam živjeti u ovom trenutku,
Zbroji sve osjećaje i što ti kažu?
Tu sam ali ti patiš zbog mene,
Vidim ti u očima.
Neke od teških stvari,
Lakše ćeš postići strpljenjem.
Čekat ću te dok raj se ne spusti,
Dok ne dođe kraj svijeta,
Dok ne izustim posljednji dah,
Znam da nije ne moguće.
Čekat ću te dok ne prestaneš
Sa svojom borbom,
Dok ne bude pravo vrijeme,
Dok mi ne zakucaš na vrata,
Ali za sad se čini samo kao na filmu.
Ce la Vie
Gleda u ogledalo i ne prepoznaje se,
Još je oko srca sve steže.
Sjedi na krevetu, pognute glave,
Svijet se oko nje vrti.
Ona stoji na mjestu.
Ubire još zadnju trunku nade,
Sve što zna
je da nije sve kako se prodaje.
Kako s godinama pupa,
Manje zna.
Toliko je proživjela života…
Ali nije toliko stara.
I vidi njega kako stoji pored nje,
Želi puno više od nje,
I samo se može truditi.
Da bar nije toliko,
Doživjela svu tu zbilju.
I svi ti ljudi nisu zapravo stvarni.
Što više plače,
Ne prestaje uopće da plače.
Svi trenuci koji su već prošli,
Želi se vratiti u prošlost,
I natjerati stvari da traju.
Sve stvari koje želi da osjeća,
Neće nikad biti.
To je život..
Mi jesmo to što jesmo…
Poljubi me
Vidiš zvijezde gore na velikom nebu
Ne sjaje više kao prije
Isto kao moje srce tamo gore zebu
ništa više isto nije
Noćas biti mu milovala kosu
Ujutro da se umije
dala bi mu bisernu rosu
Sve bi mu dala samo
da moje zlato bude sretno
Ubrala bi mu cvijeće
sa velikim trnjem
Za njegove oči što
svačiji pogled liječe
Ne bi marila na krvare ruke
što bi rasjekla dodirom
Ako odeš još jedan
život s tobom će otići
Kao kap na dlanu
držiš me...
U zoru ranu
kad vidiš na prozoru kišu
Sjeti se mene
i ružmarini kako mirišu...
Jer to ja plačem
i u noći opet gasim se
nestajem i odlazim.
Samo me zagrli
Odlaziš i bol koju ostavljaš,
Nitko izliječiti neće.
Sunce iza oblaka odlazi,
I sve kao da mi iz ruku izmiče.
Stojim ispred tebe i iz očiju
Suza samo što ne krene.
I sve kao da mrak postaje,
A ti samo brojiš dane.
Da želim tišinu,
Šaptala bi ti,
Da želim samoću,
Otišla bi od tebe,
Da te ne volim,
Vjeruj mi znao bi.
I zašto me ne možeš
samo čvrsto zagrliti,
zašto je to tako teško,
zar moram stalno plakati.
Voliš li me gledati takvu slomljenu?
Još jedan anđeo pada,
I nitko ne voli tužno lice
Ali imala sam i ja svojih dobrih dana,
Zar ne?…
Samo malo povjerenja
Što reći?
Govoriš na glas i sve što
Osjećaš je inat.
Sve što trebaš je osloniti
Se na vlastite snage.
Zato što će nas ovaj svijet
Uvijek iskušavati.
Sve što si želio
Je trčati ispred zaklona.
I evo gledaš samo sebe
I nikog drugog.
Svi mi tražimo nešto
posebno za nas,
i samo nastavljamo trčati.
Svi mi imamo mogućnost
Uzeti ulogu vođe ili sljedbenika.
Tako si uplašen
što bi ljudi mogli reći.
Ali to je sve u redu
Jer samo si čovjek.
Htio bi raširiti krila,
Ali nisi siguran.
Ne želiš napustiti
svoju udobnost.
Želiš naći lijek,
Uplašeni smo onog
Što vidimo u ogledalu.
Želimo sve napustiti,
A čini se tako harmonično.
Tko želi biti sam
u ovome svijetu.
Pogledaš okolo i sve što vidiš
Je patnja i bol.
Ali svijetlo je uvijek tu
da nas prati ako se pomaknemo
sa samo malo povjerenja.
Glas Sladak i tih
Samo reci i prestat ću da dišem,
Samo zamoli odletit ću,
Kaži i iz tvog života nestat ću…
Za velikom dugom poletit ću…
Niz dugačku plavu rijeku.
Iz tvog se život iselit,
Čuti ćeš samo moju tužnu jeku.
Zašto živjeti život od snova do snova…
Zašto čekati u sjeni sasvim sam?
Zašto se boriti sa srcem puno bola…
Stisnuti zube i biti ponosan?
Ostaviti sve iza sebe…
Jednoga dana ću odletjeti daleko,
Ostat ću prazan krik na vjetru,
jednom nekad neko…
Sve moje nekad izrečeno,
Bit će duboko u jezero zauvijek bačeno.
Jednom će izgubit smisao,
Tko je sve te tužne pjesme pisao?
Svaka moja gorka suza,
Sve moje neprespavane noći.
Svi moji bolni sni,
Samo čekala kada će sve to proći.
Kada sve moje riječi jednom utihnu,
Kad me jednom više ne bude.
Kad me jednom krila podignu,
Čije će onda molitve da mi sude.
Poletit' ću niz duboko plavetnilo,
Izgubiti ću se daleko od svih.
Pitat će se gdje je ono dijete milo?
Čiji je glas bio sladak i tih…
Scream For Your Life
Noćas si režem krila,
jer nikad anđeo nisam bila.
Stavi me na križ sveti,
možda ćeš me onda sveticom zvati.
Hladna sam i ne marim za nikoga,
čak ni za vjeru ni Oca svetoga.
Stavi me na oltar i predamnom kleči,
sklopi ruke a ja ću slušati te riječi.
Moli me da budem baš po ukusu tvom,
ne trudi se previše jer ja ću opet po svom.
Opet te slušam, ali nisam vrijedna suza tvojih,
ne želim sve to dosta mi je sebe i suza svojih.
Noćas i zadnji anđeo umire,
režem si crna krila.
Noćas se tama spušta,
jer nikad anđeo nisam ni bila.
SUZE VRELE
Odjednom svijet ti se sruši,
I ostane ti samo prazan osjećaj u duši.
Sve ti nizbrdo krene,
Polako zaklapaš oči snene.
Gubiš se u lažima,
Dok on riječi sažima.
Ne vjeruješ, što se to događa?
Zašto uvijek tebe na kraju pogađa?
Uvijek na kraju ostaneš povrijeđena,
I kao opet si iznenađena…
Zamisliš se u prazno,
Jer kao bolest je zarazno.
Dođe ti da odustaneš od svega,
A onda vidiš da od toga nema bijega.
Toliko toga, da bi plakat htjela,
Jedna suza kaplje na usta vrela.
Sklupčana sjediš u kutu,
Ne želiš da te netko vidi takvu ljutu.
Misli ti lete sto na sat,
Razmišljaš kako netko može biti takav gad?
Probada te nešto u prsima,
Gubiš se u svojim mislima.
Druga suza kaplje na usta vrela,
Znaš da se zaljubit nisi smjela.
Izletjela bi iz kože,
Jer samo se tebi to dogodit može.
I pred svima prva zaplačeš,
toliko te boli da misliš da umrijet ćeš.
Tko mu te daje, tko mu te odnosi?
njeno srce to više ne podnosi…
Puklo je napola, na dva dijela,
Jer ništa osim tebe nije vidjela.
Ništa osim tebe nije znala,
Noćima u snu te od svijeta krala.
U snu te imala samo za sebe,
I uvijek je sanjala samo tebe.
Treća suza kaplje niz obraze vrele,
Ali samo su tebe njene usne ljubit htjele…
Noćima su te dozivale,
Tiho tvoje ime šaputale.
I sad je kasno za sve,
Izgubila je meke usne te.
Izgubila glas sladak i tih,
Voljela je njega više od svih.
Zaboravi…
Pusti me na miru i
ne pitaj me ništa.
Makni se iz mog života,
nema vise ništa za tebe.
Pusti da sve ostane
kako smo ostavili.
Pusti da pepeo postane,
i u prah se pretvori.
Nemoj zaboravit ono sto smo imali,
jer zapravo nismo imali ništa.
Zaboravi da postojim,
zaboravi da živim,
zaboravi da dišem.
Jer sada sam druga osoba.
Živim život, dalje od tebe.
Pusti sve sto je bilo...
Samo jedna uspomena
na nikad vise.
Sve sto se nekad snilo,
oprale su nove
jesenske kiše.
…BEZ TEBE…
Zašto se osjećam napeto danas?
Zašto trzam na svaki glas?
Ne znam što me prvo uzruja,
Prolazi mojim venama kao struja.
Ljudi oko mene kao neke pojave,
Ne mogu to više izdržati.
Govorim sve što sam prije govorila,
I ništa ne prolazi….
Samo sve staro dolazi.
Šuti molim te kad ti govorim,
Ne miči se dok ti ne dozvolim.
Nemaš pravo glasa,
Nemaš više nikakva prava na mene.
Probudila sam se iz sna,
Gdje si bio kraj mene.
Dao si mi ruku podigao me sa tla.
Ali sada sjedim na krevetu,
Sa rukama na glavi.
Zaboravila sam sve od jučer.
Kad si mi vratio sve u lice,
Bježi od mene, izdajice.
Volio si kako te gledam,
Ali moj život i moj ponos je slomljen.
Znaj, više te ne trebam.
Želim pobjeći, nikog ne pozdraviti.
Želim znati istinu, nemoj mi lagati.
Što da radim, da te molim?
Što si radim, ne mogu da si to dozvolim.
Ako okrenem leđa nemiru,
Ako šutim barem na trenutak,
Ako pustim i budem na koncu lutak…
Što ću onda ja postati?
Duša će otići, a samo tijelo će ostati…
Gledam te kako odlaziš,
Našim ulicama kako prolaziš.
Sjena te prati,
Moje srce hoće da te vrati.
Sunce se polako spušta,
Niz livadu naših snova.
Iako si blizu pored mene,
Tako si daleko, ne vidim te.
I ne mogu te vratiti.
Ali dandanas još uvijek sanjam te…
Nema veze koliko daleko smo otišli,
Jedva čekam da vidim sutra…
I kako na tren svi naši snovi su prošli,
Jedva čekam nova jutra….BEZ TEBE!!!
ZAŠTO
Zašto da budem ono što nisam,
Kad svoje povjerenje u tvoje stavim.
Voli me zbog onog što jesam,
Nema razloga da se pravim.
Mijenjati zbog nekog se neću,
Čak i ako tome dođe kraj.
Reći mu zbogom i poželjeti sreću,
Plakati do smrti jer je zauvijek kraj.
Prihvati molim te sve moje mane,
Nemoj se brinuti sitnim stvarima.
Jer jednom kad mi srce stane.
Vidjet ćeš da većih stvari na svijetu ima.
Kad se dvoje bez premca vole,
Za njih više ništa ne postoji.
Što god drugi govore,
Njihov plamen još uvijek će da gori.
Ako se budemo osvrtali na najgore dane,
Zadnji anđeo će poletjeti.
Posljednji dan kad mi svane,
Zauvijek ću od tebe odletjeti.
Ništa mi drugo nije važno,
Osim tvoje sreće.
Jer vjeruj mi ništa nije lažno,
Nema od naše ljubavi veće.
Sve ću dati da te mogu zauvijek dirati,
Ti si najbliže raju nego što ću ikad biti.
Mogu sam osjetiti ovaj trenutak,
I sve što mogu udahnuti je život.
Prije ili kasnije će biti gotovo,
Ali ne želim da mi fališ večeras.
I ne želim da me svijet vidi,
Jer ne vjerujem da će razumjeti.
Ne možeš se boriti sa suzama koje dolaze,
Ili trenutak istine u našim lažima.
Jednom će prašina pokriti naše prolaze,
Trnovitim putovima gdje duge ima.
Posljednji cvijet kad s vjetrom poleti sa livade,
Zadnja suza kada kapne sa tužnog lica,
Kada se zadnjeg proljeća uzdigne bolesna ptica.
Kada zadnji anđeo umre u tami,
Sve će to biti zaboravljeno kada ostanemo sami!!!!
ZBOGOM
Kad izgubiš najdraže svoje,
Kada potonu sve lađe tvoje.
Nije lako, trudiš se zadržati suze.
Kriviš nebo, tko je tebi uze?
Zbogom najdraže moje,
Nedostajati ćeš mi jako.
Ostavljaš sve uspomene svoje,
Još te vidim, ali gubiš se polako.
Tako je to kada anđeli moraju umrijeti.
Kada više ne zaslužuju živjeti.
Gubiš komadić sebe…
Hladno je, tijelo ti zebe.
Kriviš sve oko sebe
Nije ti lako, trudiš se da zaplakala ne bi,
Gledaš na njeno omiljeno mjesto.
…Svaka moja molitva bit će posvećena TEBI…
Zašto baš sada…
Nema veće tuge, nema većeg jada.
Nikad se ne stigneš oprostit…
Bože odreži joj krila, ne smijem si to dopustit.
Posljednji pozdrav je u ovoj pjesmi,
Ostavila si sve bliske svoje.
Stojim i mašem nepoznatoj sjeni,
ZBOGOM najdraže moje!
Znaš li...?!
Znaš li kako je biti sama,
dok kiša pere prozore,
znaš li kako je to kad ti svijet prekrije tama,
a čini ti se kao cijela vječnost do zore.
Znaš li kako je to kada svijet ti se sruši,
kada nikog nema da ti pruži ruku.
Znaš kako je to kada ti ostane samo jecaj u duši,
kada nema nikoga da iz svega toga izvuče pouku.
Znaš li kako je to kada držiš sve u sebi,
kada kao sretna hodaš ulicama.
Nekad se suzdržavaš da zaplakala ne bi,
kada se tješiš onim happy end pjesmama.
Znaš li kako je to kada suze same teku,
kada sve tvoje rečeno je zaboravljeno.
Znaš li kako je to kad njegove riječi sijeku,
kada ti se čini da ti je srce u komade slomljeno.
Znaš li kako pjesma boli,
kada ti ju pusti on.
znaš li kako je to kada ga ona moli,
da samo malo stiša ton.
Znaš li kako je to kad pjesma pjeva kraj,
kada ti srce puknuti hoće,
Ali sve što ti je rekao gubi svaki značaj,
dok se ti ubijaš od samoće.
Znaš li kako je to kada navlačiš svoj osmijeh,
samo da ti ne opet ne prigovaraju.
Znaš li kako je to kada čekaš cijeli vijek,
kada misliš u sebi, kako je meni - samo da znaju!!
Nada
Život je krhka grana,
Svaki njegov hladan pogled,
Njena nova rana.
Udaljili su se,
Kao prije više nije.
Svaki njegov pokret,
Novu tajnu krije.
Izgubljeno je sve,
Zatvorila je oči.
Još ga jednom moli,
''Ne ostavljaj me u samoći.''
Sve je sivo i gubi sjaj.
Netko iza šapće,
Svemu je kraj.
I topot kiše,
I šuštanje granja.
Sve je utihnulo otkad,
Je njega prestala da sanja.
Utihnuo je šapat djece,
Kiše padaju.
Suze kvase meko lice.
Njene ruke još se nadaju.
Posljedni anđeo raširio je krila i uzletio je,
Dobila je na vremenu jer anđeo je nemiran.
Htjela bi biti kao on, ali ona to nikad neće biti,
Jer nikad krila nije imala, ali on je stvaran.
Nikad ni anđeo nije bila, ali voli jako.
Ipak zna raširiti krila i obgrliti ga snažno.
Jer puna je ljubavi i leptiri je prate i štite,
Dom joj kukuljica meka ostalo nije važno.
Odjeća joj svila leptirova i ostaje na njoj,
Svaki njen korak je plah i ne zastajkuje.
Glas joj se ne čuje ali vidiš joj na licu,
Da doziva zadnjeg anđela i krila joj pokloni.
Slova na drvetu utisnuta i još tamo stoje,
Čekala je do vapaja zadnjeg do razlivenog uzdaha.
Anđeo nije došao, ali kad prođeš kraj drveta,
Još i danas leptiri se okupljaju i lete bez straha.
08.10.'07.
Pjesma koju anđeli ipak neće čuti
Krv je tapkala po prljavom pločniku,
Laganim pokretom obrisala je obraze.
Zar je nakon silnih suza proplakala i krv?
Pokleknula je i sklupčala se i pustila je da leptiri dolaze.
Što u jutrima umornim ne da mira zelenim očima,
Što po noći je kopka i doziva to nevino lice?
Svijeća jedna u kutu gori i polako sagorijeva,
Oblak je pokrio sunce a mrak je prekrio sliku sa police.
Njegova slika još i dalje tamo stoji i miruje,
Počeo se širiti strah cijelom prostorijom i zima je.
Ovo je njena molitva i misli da ne stiže nigdje,
Mogu i dalje pisati ali anđeli neće čuti njene sne.
Ovo je njen vapaj i kopa previše u prošlost,
Mlada je i pomalo stara, radi što joj se govori.
Ali ima malo i ljubavi ovdje, uči plakati,
Čak se smije grmljavini i raduje se novoj zori.
04.10.'07.
Posljednja želja
Na trenutak kao da čula je korake,
Nešto ju je povelo u mrkli mrak.
Tapkala je nečujnim koracima,
Izgubila se u divljini izgubila je svaki trag.
Dah se vije do nemirnih leptira,
Ruke joj dodiruju umornu zemlju.
Vrisak se proširio preko zelenih proplanaka,
Oči joj se polako sklapaju dok izgovara posljednju želju.
Ne zaboravi me i nezaboravi nas,
Pamti naše smijanje i pamti mene.
Moli se za mene i moli se za novi početak,
Čuo je zadnje riječi ali nije dao da suza krene.
Kako je izgovarala posljednje riječi,
Ispustila je i život, snagu i ljepota je zašla.
Sunce je zašlo ali leptiri su se spustili tik do nj.,
Puno poslije u istoj dolini pjeva se pjesma, ljepota ko njena se još nije našla.
23.09.'07.
Odjednom
Nisam nikad znala da se mogu ovako osjećati
kao da nikad nisam vidjela modro nebo
Želim nestati u žaru poljupca tvog
Svaki dan volim te sve više, moja potrebo.
Čuješ li moje srce, čuješ li kako pjeva
Govori mi da ti dam sve.
Godišnja doba se mogu mijenjati,
Zima u proljeće, ali ja ću te voljeti do kraja.
Odjednom je svijet najljepše mjesto,
I sve čini tako savršeno i predivno.
Nema najviše planine ni najveće rijeke,
Pjevaj našu pjesmu i ja ću odmah doći.
Neka bude kako bude naša ljubav će trajati,
Neka oblaci prekriju nebo plavo i neka sunca nestane,
Ja ću uvijek biti tu i moja ljubav isto.
Iz dlanova mojih krv može poteći jer ti liječiš sve rane.
23.09.'07.
Jednog davnog prosinca
Plešući medvjedi
Naslikana krila
Stvari koje skoro se sjećam
I pjesmu koju netko pjeva
Jednog davnog prosinca
Netko me drži sigurno i toplo
Konji se propinju kroz srebrnu oluju
Figure plešu graciozno
Kroz moje uspomene
Daleko udaljeno, odavno
Stvari koje moje srce je znalo
Jednog davnog prosinca
Daleko udaljeno, odavno
Zažaren i mračan kao žar
Stvari koje moje srce je znalo
Stvari koje treba da se sjeća
Jednog davnog prosinca
15.09.'07.
Noćni nemir
Svakom tvojom riječju je bila očarana,
Svakim tvojim izdisajem je bila ispunjena.
Mahnuti ćemo večerašnjim zvijezdama,
Neka noć bude kratka, a jutra mirisno snena.
Ugledala je noćas zvijezdu kako u žurbi pada,
Možda joj se žuri, a možda ima neki tajni zadatak.
Da dodirne te u prolazu i podsjeti te na nj,
Neka dočekaš mirisno jutro i da ti noćni nemir bude kratak.
Noćas ti šalje pregršt želja i lijepih uspomena,
Sjeti se davnih neprespavanih noći i dočekana jutra.
Čuješ li njen nemir kako se polako širi plavetnilom,
Dali joj čuješ glas i umorno srce kako tuče za novim sutra?
To je srce koje opet neumoljivo tuče i halapljivo diše,
U dubini duše kuca i ispunjava svaki njen monoton dan.
Dali sjećaš se da čeka te i da odbrojava dane i mašta,
Da na ulazu u ono potpuno te čuva i neda da izađeš van.
13.09.'07.
Igra vjetra
Dali stvarno želiš pobjeći s vjetrom
S vjetrom u noćni nemir i nestati.
Nestati s papira sudbine dok čekaš,
Čekaš proplakani krvavi suton koji pati.
Pati za davnom ne prežaljenom ljubavi,
Ljubavi progonjenom za dugi put do plavetnila.
Plavetnilo će se tvojim imenom zauvijek zvati.
Zvati će ga jednog sumornog jutra zaspala vila.
Vila koje snove će ti tkati na papiru sudbine
Sudbina će ti nemilosrdno diktirati pojmove davne
Davne od prošlosti naše i željeti da još jednom vidi
Da vidi umorni mjesec što neumoljivo žuri i skriva tajne.
Tajne što čuva ispod razigranih zvijezda i piše
Piše ti zakone po svecima i javlja suncu da igra počinje
Počinju trenuci igara i prepunih zanosa divljine puste
Pustiti ćeš da vjetar se igra suzama tvojim jer noć duga je.
09.09.'07.
Livada naših snova
Ulazim u predivan svijet nedovršenih slika
U periferiju zlatnih linija istkanih dodirom.
Poezija nije na papiru nego piše na nebu,
U kontaktu si s prirodom i onim boljim snom.
Sreća putuje oblacima a ti samo čekaš u redu,
Pružiš ruku i osmjehneš se novom danu.
Rukom blagoslovljena još jedna u nizu slika,
Kistovi vode nove ratove i okreću novu stranu.
Sanjaš mirisna polja i nemirno uzburkano more,
Dok pokušavaš pomiriti uspavani mjesec i žarko sunce.
Rukama dodiruješ ratoborne grane i netom sanjane snove,
Brišeš žalosnim brezama suze i šalješ im meke poljupce.
Svijet je ostao sam, onog dana kada si nas napustio.
Snovi su ti sve što si imao i stavljao na umorna platna.
Utočište onih ne hrabrijih i onih malo plašljivih,
Ruke tvoje su još u zraku i rišu oblake od zlata.
05.09.'07.
Tu život ne prestaje
Vidi svoj odraz u ogledalu sudbine,
Ne želi da je ovo sve što će biti od nj.
Ipak tu život neće prestati i završiti,
Nešto puno više čeka na nj.
Dati će sve od sebe neće stati na ovome,
I ako za nj je sve već odlučeno, ona čeka.
Čeka jer nije kraj ona još uvijek živi
I kroji svoju sudbinu i svoju budućnost.
Jer ipak tu život ne prestaje, ima još.
Ostaviti će otvorenu knjigu jer još se piše.
Neće ju zatvoriti, jer nešto bolje čeka na nj.
Svaki dan otvara novu stranicu i nastavlja.
Zna da ste ju već prekrižili ali tu nije kraj.
Ona je još uvijek tu i diše, najbolje od sebe daje.
Sudbina je u njenim rukama i jaka je, zna on to.
Nakon svega, ipak, tu život ne prestaje.
Kiše će opet padati
Kada se jutrom budim povrijeđena,
Bit će da nešto rekao si ili šapnuo.
Nekad te poželim samo zagrliti,
ti si onaj koji mi je život udahnuo.
Ti si sve što odavno priželjkujem,
Što u snovima tražim i molim tiše.
Anđele moj mogu li ti zahvaliti?
I sada opet stojim i dozivam one kiše.
Kiše koje su u nama pobudile
Onu želju za nečim što ni sami ne znamo.
Ne znamo da postoji i spaja nas,
U život nas vraća i teži za ono ne postojano.
Kada anđeli budu pjevali
Posljednju simfoniju života,
Mi ćemo još uvijek biti tu negdje
Jer ti ćeš biti moje sve i moja zadnja nota.
Cilj
Utjelovljenje onog potpunog
Zatajivanje onog nemogućeg
Mogućnost,
Želja i odabir sreće
Na pravom smo putu,
Prema željenom cilju
Cilju,
Koji će nas voditi do kraja
Biti ćemo potpuni,
Zauvijek
Složit će nam se život,
Odjednom,
Kao rubikova kocka
U trenutku slabosti
Pokleknuti ćeš
I kad ti se čini
Da kraj je,
Uvijek ti ostaje dio
Samo mali dio
Neriješen,
Ali ne zastajkuješ
Ne posustaješ
Polako sastavljaš
Kockice svoga života
Sve ti se čini
U savršenom skladu
I napokon sve ti se čini
Baš onako kako treba biti
Sve praznine se popune
I sve na kraju dobije
Svoj konačan smisao
Sretni smo
Da sretna sam,
napokon
Zadnji vapaj
Vapaj njen prezire nedostatak spokojnog sna,
Doziva tminu i crne oblake i kiše zaspale.
Uvenuli cvijet vjetar goni stazama prokletstva,
Satovi su umrli one noći kad je otišao a misli su stale.
Popravlja umrle satove i ubrzava vrijeme.
Raduje se kiši i vjetru što tjera suze s lica njenog,
Sanja poziv njegov, i da ćeš jednom doći po nju.
Sanja ruže u cvatu i moli za osmijeh s lica snenog,
Ništa nije kako treba biti i zašto ptice plaču?
Sve je zašlo s njegovim odlaskom i sve je stalo.
Leptir je skupio svoja krila i odbija letjeti,
Sve što je nekad trebao sada to više nije znalo.
Korača njihovom ulicom koja polako gubi njegov značaj,
Sve njegove riječi za sada su ostale samo riječi.
U daljini pogled joj se gubi i ostaje njen zadnji vapaj,
Pada zvijezda, želja ne ispunjena i bol ne prestaje sječi.
Kada plima nadolazi
Kao u školjci zarobljena sam,
čini se da nema izlaza wan.
Kako možeš samo tako ostati ponosan,
nikog drugog osim tebe ne trebam.
Zašto skrivaš pogled svoj, reci mi sve.
Znam da patiš u ove kasne sate kao i ja.
Ove noći ću da poletim i ljubav će da vodi me,
jer fali mi dodir tvoj ne želim biti sama.
Noćas će da boli jače jer plima nadolazi,
noćas će suze da klize niz obraze.
sunce će prestati da grije jer čini se da zalazi,
ipak nemogu zaustaviti ove suze koje dolaze.
Boljeti će, znam ali stisnuti ću taj jastuk jače,
pustiti ću glazbu neka me do tebe ponese.
Dali čuješ moj glas,moje srce kako plače,
ali kada pjesma zaboli uvijek sjetim te se.
Žao mi je ali bol je jača od mene same,
nadam se da me čuješ iako bacaš sjene na nas.
Tebi vrijeme brzo prolazi ali teret je pao na mene,
večeras ću dignuti ruke visoko i čekati spas.
Zašto ne dolaziš, nisi daleko samo pruži ruke,
zažmiri čvrsto, neka te želja vodi i donese bliže.
Dok trčim po poljima i tražim utjehu unutar luke,
utjeha u meni se i dalje pita dali on stiže?
Moja jeka
Kad zaklapaš oči snene,
Dali ti misli putuju nekom nesnosnom brzinom?
Dali dok spavaš jeli misliš na mene?
Možda te privlačim kroz snove nekom jačinom?
Uporno se trudim da izdržim ove dane,
Uporno si govorim ''ne briši suze što padaju''.
Dozivam ga da otjera nemir i da iscijeli rane,
Ove ruke što su sklopljene se mole i tebi se nadaju.
Zažmiri malo moje, pogledaj u nebo,
Reci mi što vidiš reci mi što ti srce želi?
Ja znam da želim samo tebe i samo jedno,
Da ostaneš kraj mene, moj anđele bijeli.
Odbrojavam sate i minule minute ostavljam,
Koračam stazama kojima si ti blagost pružio.
U noćima dok sove traže spas ja tebe dozivam,
Na našim prošlim stajalištima još jedan je anđeo kružio.
Kako spasiti život i vratiti se na stare staze,
Kako čekati u mraku nekoga tko je daleko.
Znati da netko te voli i da na te paze,
U kasnim satima gdje si kada mi trebaš, moja jeko?
Dodir Anđela
Možda sam mlada i ne znam što je bol,
Možda nisam dovoljno prošla svijeta.
I sve što radim, možda radim krivo,
Ali ne želim da ostanem samo na vjetru sjeta.
Možda previše maštam i živim na rubu,
Možda sam kriva što previše volim.
Gledam svijet ružičastim naočalama,
A sve što radim, samo da svima udovoljim.
Oblaci, zelene trave, beskrajne doline,
Sve to mi se čini na dodir ruke i spokojno.
Možda sam u duši još dijete i treba mi ruka,
Da mi pokazuje smjer i da me bude dostojno.
Anđeli, leptiri i nebeske vile, letjeti će opet,
Kraj moje glave će proći najljepši anđeo.
Imat će najljepši osmijeh i biti će samo moj,
Svi najljepši mirisi, i sve najljepše želje meni je donio.
Zaspati ću na njegovom ramenu i biti će kao u raju,
Mrsiti će mi kosu i šaputati slatke riječi.
Čuvat ćemo tajnu i neće nam ju nitko oteti,
Nećemo dozvoliti da nas itko u naumu spriječi.
Gradit ćemo svijet krojen po nama i lijep,
Svijet gdje niz slapove teče med i mlijeko.
Svijet gdje umjesto kiše će padati cvijeće,
Nećemo se osvrtati na jučer pamtit ćemo samo danas.
Živjet ćemo za sutra i za proljetne kiše,
Maštati ćemo uz cvrkut nebeskih ptica.
Sve što mala djevojčica sanja i u dnevnik piše,
Sve što kroči na zemlju bit će anđeoska lica.
Pjevat ćemo pjesme radosne i pisati stihove,
Gradit ćemo kule od pijeska i neće ih vjetar otpuhati.
Jedino što može otpuhati, bit će cijeli moj svijet,
Kada osjetim dodir tvoje ruke i mili glas koji će me probuditi.
Bit ćeš mi sve
U noćima crnim dok vjetar
Pjeva svoju posljednju simfoniju
Želim vam svima lako jutro
I da nikad ne izgubite svoju požudu.
Svijet će opet plakati za zvijezdama lakim
Nebo će opet sanjati oblake snene
Bit ćeš mi sve i mjesec i zvijezde
Kada posljednji vlak s perona krene
Žalit ću za brzim koracima do cilja
Falit će mi vreli mirisi pokošene trave
Plakat ću za zadnjom opalom zvijezdom
Dali mogu staviti na papir svoje snove?
Znao bi onda koliko neko pati i umire
Umire na jastuku čežnje i vapi za snom
Bit ćeš mi sunce i nebeske beskrajne duge
Klečat ću na teškoj kiši i molit za početak
Kiša će mi umivati lice i lupati na prljav pločnik
Sve će mi se činiti kasno i nikad preboljeno
Ptica će mi sletjeti na rame i poželjeti sretan put
Anđeo će mi tiho šapnuti ''uzmi ova laka krila''
Znam da sada i u ovom trenutku nemaš kamo i nemaš kud
Ali zapamti mene kada budeš na jastuku snove snila.
Dali si stvarno moj?
Ne mogu vjerovati da me trebaš
Nikad nisam mislila da ću biti
Potrebna bilo kome.
Ne mogu vjerovat da moje rame
Može nositi tako važan teret
Kao što je tvoja glava i suze.
Ne mogu vjerovati da si me izabrao,
U cijelo mojoj krhkosti.
Toliko boli što te volim
Da me tjera na plač svaki put.
Ti si mali dječak stvoren za mene
U zvijezdama i zato te ne puštam.
I zato te volim još više
I prije ove postojanosti
Ti si bio ovdje
Čekao si mene.
Ti si najstvarnije ikad što znam.
Nisam navikla biti nošena
Ili biti u stanju nositi se
Sa lijepom pjesmom.
Bila sam toliko povrijeđena
Na svim mogućim putovima.
Ponekad mi je koža
toliko krhka da slabi.
Samo trebam da me se ignorira
Do trenutka dok se ne probudim
Kraj ljepote koja je tvoja.
I dolazi životu tako iznenada
Ovo je mjesto koje je tako duboko
Voda koja je tako duboka,
Da oklijevam jer,
Sva ta silna energija je potrebna
Da osjetim tu snagu.
Težim trčanju, težim skrivanju
I težim vrištanju dok te ne nađem
I dok ne saznam da te imam.
Sve godine ove
Gdje si bio sve godine ove,
dok sam zvala nebo da me spasi.
Sve ne prospavane noći i tihe zore,
Nije bilo tvojih očiju da mi jutra krasi.
Oduvijek sam znala jednom će se zbiti,
jednom ćemo se opet sresti.
Nećemo se više jedno od drugog kriti,
i postat ćeš za mene gost česti.
Ali sada kada otkrili smo nešto više,
sada ti ipak od mene odlaziš.
Naša glazba čuje se sve tiše,
dok našom ulicom prolaziš.
Volim te, ponovio si bezbroj puta,
i ja tebe rekla sam sa suzom u oku.
Još par dana do žalosnog sutra,
ostati ću sama ali dobro sam, ja to mogu.
Prošla sam sve i ovo će proći,
znamo i sami vrijeme će odlučiti.
Rastanak izdržati valjda ću moći,
Mahnuti ću ti ali riječi neću moći sročiti.
Suza će se skotrljati niz obraz,
srce će srcu šapnuti da voli.
Neće ovo biti još jedan naš poraz,
Jer moja duša se za nas moli.
KRAJ
Kad me izda srce i svijet kad se sruši,
Sve što nekad voljela sam jako
Sada je samo prazan krik u mojoj duši.
Sve ću morati preboljeti, ali trajati će kratko.
Živjela sam kao ptica od cvijeta do cvijeta,
Sijala svoju ljubav i ostavljala najbolje od sebe.
Ali sada smo samo na vjetru sjeta,
Dok se moje srce za milost grebe.
Sve što smo rekli i zajedno obećali,
Sada zajedno gledamo kako teče niz rijeku.
Sve ono što smo htjeli i o čemu smo sanjali,
Sada čuješ samo kao žalosnu jeku.
Kada je čovjek rođen da pati,
I da uči na svojim propustima.
Valjda neće skoro da me zaboravi,
Jer njegovo mi ime odzvanja u ustima.
Bili smo si sve i dobro i loše,
Nismo opazili kako sve gubi sjaj.
Kako i oni najbolji u životu promaše,
I da ipak svemu lijepom dođe kraj.
KRILA SLOMLJENA
Lezi na podu u lokvi krvi
Pogled joj je tup i prazan
Znaš i sam da si joj bio prvi
kojeg je voljela i bio joj važan.
Ne može vise da poleti
krila su joj slomljena
ne zna kako će opet voljeti
jer čini se da je zaboravljena
Umire još jedan anđeo
Spusta se crna tama
I sve još mirise na početak
ali ovaj put je ostala sama
i čini se da je zauvijek Kraj.
Moj mali dječak
Polako kliziš iz života moga,
Kao zrno pijeska na dlanu.
Dala sam ti cijelu sebe,
Zašto još uvijek nećeš na moju stranu?
Nije u redu kako se ponašaš,
Pružila sam ruke prema tebi.
I kao da od sebe me odbijaš,
Znaš da ja to nikad napravila ne bi.
I ostati do četiri ujutro u suzama,
I ne moći oka sklopiti.
boriti se sa mokrim jastukom,
U svojim suzama se zauvijek utopiti.
Došlo je vrijeme da se i moji snovi ostvare,
Sama sam na beskrajnom križanju sudbine.
I koji stranu sada odabrati,
Jer ni jedne riječi nisu prave.
Nisi otišao ali već mi nedostaješ,
Sve si mi dao ali sve mi i uzeo.
Čeka nas veliki put zrelosti,
Zašto prestati ako nismo ni počeli?
Tko zna što nam sudbina sprema,
Veliko razočarenje ili sreću u novi početak.
Sve mi je to sada daleko, jer tebe mi nema,
Kada mi zauvijek ostao moj mali dječak.
Nešto više
Po prvi puta želim pravu istinsku ljubav.
Ne želim ni pomisliti na kraj.
Što god radio i gdje god išao,
Imaš jedan dio mene koji u srce zaključaj
Ali večeras ne mogu spavati,
Jer predaleko si negdje otišao.
Želim plakati i nemoj mi to oduzeti,
Želim zagrliti jastuk i sasuti ga suzama.
Trepere zvijezde i nebo je opet čisto.
Hladan vjetar mrsi mi noćas pramen kose.
Svaki dan je prazan i nije više isto,
Želim znati što nam oluje donose.
Sve što sam ti rekla i sve
što nisam spomenula i sve
Što ponovila sam dvaput.
Daj mi nešto na što da se oslonim
Kao odgovor koji se krije iza pitanja.
Daj mi nešto što mogu naći.
Ostvarena želja
Zvjezdana prašina spušta se na tlo,
Nebo se čini crnje kao nikad dosada.
Ja padam već danima i nikako da dotaknem dno,
Sve što sam davno željela sada sve u vodu pada.
Miris nemoći sve je bliži koncu smrti,
Tmina oko nas i sve će nestati.
Moja ruka te priziva, bolno srce mi trpi,
Hladna kiša topi mi lice i ne prestajem padati.
Ptice pjevaju melodiju ranih sunovrata,
I sve kao da nestaje i u mrkli mrak pada.
Želim zaustaviti ove suze koje padaju,
Treba mi ruka tvoja i treba mi snaga.
Valjda ću moći mirno disati i nadati se
Boljemu životu i s malo više razumijevanja.
Stati ću ponosno i za sve kraj sebe truditi se,
Dok svijet širi ruke a mala djevojčica sanja.
Lijek su tvoja oka dva i ruke što sve liječe,
Tvoj miris je jači od sudbine i fali na meni.
Kao što srce boli i oštar nož siječe,
Tako te vidim kraj sebe i okrećem se svakoj sjeni.
Zaspat ću jednog toplog rujna u tvom zagrljaju,
Jesenske kiše će nam umivati lice i sve će biti na našoj strani.
Trudim se zadržati suze i ne toliko misliti o oproštaju,
O suboti kad sam ti rekla ''vidimo se'' umjesto ''stani''.
Nisi me napustio ali kao da nešto puklo je i vrti mi se.
Glava mi je puna briga i zaostalih pitanja iz davnih vremena.
Ponekad mislim na budućnost i što nam zvijezde pišu,
Zaspim s tvojim imenom na usnama, dali te gleda neka druga žena?
Gubitak još jedan podnijela ne bi i u zemlju bi radije propala,
Nego te dala ikome na ovom svijetu, glase moj utjeho moja.
Ništa u ovome trenu radije napravila ne bi nego u tvome krilu zaspala,
Ne želim se probuditi bez tebe i bez tvoga dodira, želim zauvijek biti tvoja.
Želim s tobom ostvariti sve ciljeve svoje dobro staviti u tvoje ruke.
Želim da po nama svačije se sudbine kroje, zaželi želju i otvori oči.
Svaka pjesma me podsjeća na nas dvoje i u odbrojenim satima ne da mi mira,
Tu sam kraj tebe i ne moraš više ništa željeti svi snovi su ti ostvareni.
Pismo za kraj
Kleči na podu, sa iglom u ruci.
Posljednji put razgovara sa sobom.
Jer nitko drugi je razumjeti nije znao,
Bila je u kontaktu sa iglom i Bogom.
Posljednji put sklapa oči,
Kleči pred njegovom slikom i plače.
Zabada iglu jer nema joj pomoći,
Bit će kasno ali jednom saznati će.
Trenutak pažnje trenutak boli,
Trenutak istine na trenutak zaboli.
Zastoj mašte, potreba za ljubavi.
Potreba za razgovorom,
Tijelo na podu u lokvi krvi.
Za sve one što slušati nisu znali,
Za sve one što su znali okrenut leđa.
Za sve one što nisu pored nje stali,
Za ona velika dva oka smeđa.
Za kraj napisano pismo…
…umazano krvlju…
da smo bar znali …ali NISMO!!
Samo naš svijet
Zamisli svijet krojen po tebi,
Zamisli svijet drugačiji od svih.
Gdje nitko nikom nije neprijatelj,
Gdje svaka druga riječ je prekrasan stih.
Što bi ovaj svijet bio bez tebe,
I bez tvojih laganih koraka.
Što ću ja bez tebe kada me jednom probude,
Gledat će svi mene i kako mi se srca para.
Kada me nosiš livadama spokojnim,
Svijet je baš onakav kakav treba biti.
Kada mi diraš oči snene,
moja duša želi samo kraj tebe sniti.
Reci me sve što želim od tebe čuti,
Dodirni me nježno kao leptirova krila.
Zakrili me od svih zala i nevjernosti,
Oduvijek sam samo tvoje oči snila.
Suza za kraj
Moram još jednom pustiti suzu
i još jednu iskrenu pjesmu napisati.
Još jednom sam se ubola na trn ruže,
još jednom sam zaboravila disati.
Toliko suza na mome papiru sudbine.
Toliko bolnih rijeci ne daju mi da krenem dalje.
Jednog dana sve će i ostati napisano na papiru.
Sve one naše najgore uspomene, ostati će samo najbolje.
Bio si mi jeka u dolini vječnosti.
Bio si mi radost i snaga za bolji dan.
Sve si mi to bio i sve to opet uzeo.
Kako ću nastaviti i utonuti u miran san?
Kako ću reci svijetu, da voljela sam ga ludo?
Ne želim da me ljudi pitaju kako sam mogla,
ostaviti sve to iza sebe i pustiti suzu za kraj.
Ne želim da misle da sam od svega toga pobjegla.
Želim da znate, da sve sto sam imala
uložila sam u nas dvoje i nije mi žao.
Sve sto sam nekad sanjala, o sretnoj ljubavi,
Sve sto sam imala dok si mi ti srce danonoćno krao.
Kada ti srce pukne napola, kada osjetiš bol tupu,
Kada sve sto si htjela odjednom potone u rijeku.
Probada te opet sve u prsima i kao da osjećaš jednu veliku rupu.
Kada ono sto želiš reći nije ništa nego nove suze gdje opet teku.
Nisam se nikad tako sigurno osjećala nego u tvome zagrljaju,
znao si pronaći ono najbolje u svima.
Znao si reći prave riječi i znao si da se one nekad nazad ne vraćaju.
Još uvijek pamtim one naše dane i osjećam te pod prstima.
Želim da ti ostanem lijepa uspomena, a ne trud na zaborav.
Želim da jednom kad se sjetimo starih vremena,
Da možemo sjesti i na sve se dobro nasmijati.
Ne želim da ostanemo na zidu samo prazna i mračna sjena.
To je samo san
Kada svijet ti se čini savršenim mjestom,
I uvijek si nekako prisutan da pomogneš drugima.
Kada sve što ti radiš ti se čini velikom greškom,
I sve gubi smisao dok maštaš o izgubljenim danima.
Ne voljkom pristaješ glasa ne proizvodiš,
Čini ti se da se sve vrti oko tebe i malo te strah.
Zažmiriš i sve ti se čini kao u snu
Toliko poznato i toliko stvarno ali tako daleko.
Glasovi su opet tu i sve kao da blizu je,
Zagrli me i neka nestane sve to molim te.
Ali ja još uvijek trčim livadom snova,
Pokušavam se odbaciti i odletjeti.
Čini ti se da kad bi samo pružio ruku,
Dohvatio bi sve što si davno priželjkivao.
Zašto me netko prati stalno u stopu?
Ta hladna sjena iza nas opet nam ne da mira, zar smo to sanjali?
Čini ti se da je netko došao samo zbog tebe,
Želi ti pomoći u životu i uspeti te na zelenu granu.
Anđeli nebeski su krenuli po spokoj nečije duše,
Žele te k sebi, fali im rajsko lice žele ta na njihovu stranu.
Mahnit ćeš im u nadi da te puste,
Jer ne želiš ne sada ne u ovom trenutku.
Sve ti miriše na uvele crvene ruže,
Brzi otkucaji srca i glasno disanje.
Vikni u sebi to je samo san!
Dašak sreće
Šumska vila letjela je
noćas snovima mojim,
Patuljci su se noćas sretno igrali.
Leptiri su daleko poletjeli,
I sve kao u bajci je bilo …
Drveće sneno gibalo
se poletu svježine.
Lišće umorno
pokušavalo je sustići
neumorne grane ponosa.
Travke male
Šaptale su glasno.
Oblaci bijeli
Ptice šarene
I glas koji ne prestaje
Da pjeva i pjeva.
Pjeva melodiju
Za tvoju dušu
Za tvoje nebeske sne
Leptiri poruku ti šalju
Ne idi daleko
Nemir će te sustići
Ostani ovdje
Sve će biti dobro
Ti si dobro
Zaboravljena duša
U mrklom mraku ona me promatra
U svijetu punom mržnje i boli.
U mrklom mraku ona me doziva,
Nešto mi želi reći, možda se za mene pomoli.
Zaboravljena duša ne želi biti zaboravljena,
Želi da ju se ponekad sjete i da pitaju gdje je.
Želi da joj popravim sjajna krila slomljena,
Ali ona je blizu svaki nemir moj počeo je.
Izgleda kao ja i sve mi se čini da ja umirem,
Podsjeća me na mene, dali je moguće moja sjeno.
Nešto kraj mene kao da prolazi i doziva me,
U mrklom mraku i još uvijek šuti ali nije sveto.
Svi su ju ostavili i sama je ostala.
Nekad obilazi nesretne djevojke i plače.
Ne želi vjerovati da je sama i što je to postala,
Zaboravljena duša je i boli ju sve jače.
Kao na filmu
Kada ti je želja slomljena…
I izmiče ti sve iz ruku.
Kada nema vremena za šale…
I samo ti ostaje rupa u planovima.
Mogu reći da nisam izgubljena i kriva.
Mogu reći da ne volim svijetlost i mrak.
Mogu reći da ne znam dali sam živa,
I sve što osjećam mogu ti pokazati večeras.
Iz svojih ruku mogu ti dati,
Nešto što sam napravila.
Sa svojih usana,
Mogu ti pjevati najljepšu pjesmu.
Sa moga tijela
Mogu ti pokazati,
Mjesto koje samo Bog zna.
Ako znaš to mjesto je sveto,
Dali stvarno želiš ići?
Ne trebam ništa osim,
Nekog tko će me voljeti.
Nekog tko će me grliti.
Nekog koga mogu osjetiti u krvi.
Znam da kasnim za riječju,
Ne pokušavam ništa ni reći.
Pokušavam živjeti u ovom trenutku,
Zbroji sve osjećaje i što ti kažu?
Tu sam ali ti patiš zbog mene,
Vidim ti u očima.
Neke od teških stvari,
Lakše ćeš postići strpljenjem.
Čekat ću te dok raj se ne spusti,
Dok ne dođe kraj svijeta,
Dok ne izustim posljednji dah,
Znam da nije ne moguće.
Čekat ću te dok ne prestaneš
Sa svojom borbom,
Dok ne bude pravo vrijeme,
Dok mi ne zakucaš na vrata,
Ali za sad se čini samo kao na filmu.
Ce la Vie
Gleda u ogledalo i ne prepoznaje se,
Još je oko srca sve steže.
Sjedi na krevetu, pognute glave,
Svijet se oko nje vrti.
Ona stoji na mjestu.
Ubire još zadnju trunku nade,
Sve što zna
je da nije sve kako se prodaje.
Kako s godinama pupa,
Manje zna.
Toliko je proživjela života…
Ali nije toliko stara.
I vidi njega kako stoji pored nje,
Želi puno više od nje,
I samo se može truditi.
Da bar nije toliko,
Doživjela svu tu zbilju.
I svi ti ljudi nisu zapravo stvarni.
Što više plače,
Ne prestaje uopće da plače.
Svi trenuci koji su već prošli,
Želi se vratiti u prošlost,
I natjerati stvari da traju.
Sve stvari koje želi da osjeća,
Neće nikad biti.
To je život..
Mi jesmo to što jesmo…
Poljubi me
Vidiš zvijezde gore na velikom nebu
Ne sjaje više kao prije
Isto kao moje srce tamo gore zebu
ništa više isto nije
Noćas biti mu milovala kosu
Ujutro da se umije
dala bi mu bisernu rosu
Sve bi mu dala samo
da moje zlato bude sretno
Ubrala bi mu cvijeće
sa velikim trnjem
Za njegove oči što
svačiji pogled liječe
Ne bi marila na krvare ruke
što bi rasjekla dodirom
Ako odeš još jedan
život s tobom će otići
Kao kap na dlanu
držiš me...
U zoru ranu
kad vidiš na prozoru kišu
Sjeti se mene
i ružmarini kako mirišu...
Jer to ja plačem
i u noći opet gasim se
nestajem i odlazim.
Samo me zagrli
Odlaziš i bol koju ostavljaš,
Nitko izliječiti neće.
Sunce iza oblaka odlazi,
I sve kao da mi iz ruku izmiče.
Stojim ispred tebe i iz očiju
Suza samo što ne krene.
I sve kao da mrak postaje,
A ti samo brojiš dane.
Da želim tišinu,
Šaptala bi ti,
Da želim samoću,
Otišla bi od tebe,
Da te ne volim,
Vjeruj mi znao bi.
I zašto me ne možeš
samo čvrsto zagrliti,
zašto je to tako teško,
zar moram stalno plakati.
Voliš li me gledati takvu slomljenu?
Još jedan anđeo pada,
I nitko ne voli tužno lice
Ali imala sam i ja svojih dobrih dana,
Zar ne?…
Samo malo povjerenja
Što reći?
Govoriš na glas i sve što
Osjećaš je inat.
Sve što trebaš je osloniti
Se na vlastite snage.
Zato što će nas ovaj svijet
Uvijek iskušavati.
Sve što si želio
Je trčati ispred zaklona.
I evo gledaš samo sebe
I nikog drugog.
Svi mi tražimo nešto
posebno za nas,
i samo nastavljamo trčati.
Svi mi imamo mogućnost
Uzeti ulogu vođe ili sljedbenika.
Tako si uplašen
što bi ljudi mogli reći.
Ali to je sve u redu
Jer samo si čovjek.
Htio bi raširiti krila,
Ali nisi siguran.
Ne želiš napustiti
svoju udobnost.
Želiš naći lijek,
Uplašeni smo onog
Što vidimo u ogledalu.
Želimo sve napustiti,
A čini se tako harmonično.
Tko želi biti sam
u ovome svijetu.
Pogledaš okolo i sve što vidiš
Je patnja i bol.
Ali svijetlo je uvijek tu
da nas prati ako se pomaknemo
sa samo malo povjerenja.
Glas Sladak i tih
Samo reci i prestat ću da dišem,
Samo zamoli odletit ću,
Kaži i iz tvog života nestat ću…
Za velikom dugom poletit ću…
Niz dugačku plavu rijeku.
Iz tvog se život iselit,
Čuti ćeš samo moju tužnu jeku.
Zašto živjeti život od snova do snova…
Zašto čekati u sjeni sasvim sam?
Zašto se boriti sa srcem puno bola…
Stisnuti zube i biti ponosan?
Ostaviti sve iza sebe…
Jednoga dana ću odletjeti daleko,
Ostat ću prazan krik na vjetru,
jednom nekad neko…
Sve moje nekad izrečeno,
Bit će duboko u jezero zauvijek bačeno.
Jednom će izgubit smisao,
Tko je sve te tužne pjesme pisao?
Svaka moja gorka suza,
Sve moje neprespavane noći.
Svi moji bolni sni,
Samo čekala kada će sve to proći.
Kada sve moje riječi jednom utihnu,
Kad me jednom više ne bude.
Kad me jednom krila podignu,
Čije će onda molitve da mi sude.
Poletit' ću niz duboko plavetnilo,
Izgubiti ću se daleko od svih.
Pitat će se gdje je ono dijete milo?
Čiji je glas bio sladak i tih…
Scream For Your Life
Noćas si režem krila,
jer nikad anđeo nisam bila.
Stavi me na križ sveti,
možda ćeš me onda sveticom zvati.
Hladna sam i ne marim za nikoga,
čak ni za vjeru ni Oca svetoga.
Stavi me na oltar i predamnom kleči,
sklopi ruke a ja ću slušati te riječi.
Moli me da budem baš po ukusu tvom,
ne trudi se previše jer ja ću opet po svom.
Opet te slušam, ali nisam vrijedna suza tvojih,
ne želim sve to dosta mi je sebe i suza svojih.
Noćas i zadnji anđeo umire,
režem si crna krila.
Noćas se tama spušta,
jer nikad anđeo nisam ni bila.
SUZE VRELE
Odjednom svijet ti se sruši,
I ostane ti samo prazan osjećaj u duši.
Sve ti nizbrdo krene,
Polako zaklapaš oči snene.
Gubiš se u lažima,
Dok on riječi sažima.
Ne vjeruješ, što se to događa?
Zašto uvijek tebe na kraju pogađa?
Uvijek na kraju ostaneš povrijeđena,
I kao opet si iznenađena…
Zamisliš se u prazno,
Jer kao bolest je zarazno.
Dođe ti da odustaneš od svega,
A onda vidiš da od toga nema bijega.
Toliko toga, da bi plakat htjela,
Jedna suza kaplje na usta vrela.
Sklupčana sjediš u kutu,
Ne želiš da te netko vidi takvu ljutu.
Misli ti lete sto na sat,
Razmišljaš kako netko može biti takav gad?
Probada te nešto u prsima,
Gubiš se u svojim mislima.
Druga suza kaplje na usta vrela,
Znaš da se zaljubit nisi smjela.
Izletjela bi iz kože,
Jer samo se tebi to dogodit može.
I pred svima prva zaplačeš,
toliko te boli da misliš da umrijet ćeš.
Tko mu te daje, tko mu te odnosi?
njeno srce to više ne podnosi…
Puklo je napola, na dva dijela,
Jer ništa osim tebe nije vidjela.
Ništa osim tebe nije znala,
Noćima u snu te od svijeta krala.
U snu te imala samo za sebe,
I uvijek je sanjala samo tebe.
Treća suza kaplje niz obraze vrele,
Ali samo su tebe njene usne ljubit htjele…
Noćima su te dozivale,
Tiho tvoje ime šaputale.
I sad je kasno za sve,
Izgubila je meke usne te.
Izgubila glas sladak i tih,
Voljela je njega više od svih.
Zaboravi…
Pusti me na miru i
ne pitaj me ništa.
Makni se iz mog života,
nema vise ništa za tebe.
Pusti da sve ostane
kako smo ostavili.
Pusti da pepeo postane,
i u prah se pretvori.
Nemoj zaboravit ono sto smo imali,
jer zapravo nismo imali ništa.
Zaboravi da postojim,
zaboravi da živim,
zaboravi da dišem.
Jer sada sam druga osoba.
Živim život, dalje od tebe.
Pusti sve sto je bilo...
Samo jedna uspomena
na nikad vise.
Sve sto se nekad snilo,
oprale su nove
jesenske kiše.
…BEZ TEBE…
Zašto se osjećam napeto danas?
Zašto trzam na svaki glas?
Ne znam što me prvo uzruja,
Prolazi mojim venama kao struja.
Ljudi oko mene kao neke pojave,
Ne mogu to više izdržati.
Govorim sve što sam prije govorila,
I ništa ne prolazi….
Samo sve staro dolazi.
Šuti molim te kad ti govorim,
Ne miči se dok ti ne dozvolim.
Nemaš pravo glasa,
Nemaš više nikakva prava na mene.
Probudila sam se iz sna,
Gdje si bio kraj mene.
Dao si mi ruku podigao me sa tla.
Ali sada sjedim na krevetu,
Sa rukama na glavi.
Zaboravila sam sve od jučer.
Kad si mi vratio sve u lice,
Bježi od mene, izdajice.
Volio si kako te gledam,
Ali moj život i moj ponos je slomljen.
Znaj, više te ne trebam.
Želim pobjeći, nikog ne pozdraviti.
Želim znati istinu, nemoj mi lagati.
Što da radim, da te molim?
Što si radim, ne mogu da si to dozvolim.
Ako okrenem leđa nemiru,
Ako šutim barem na trenutak,
Ako pustim i budem na koncu lutak…
Što ću onda ja postati?
Duša će otići, a samo tijelo će ostati…
Gledam te kako odlaziš,
Našim ulicama kako prolaziš.
Sjena te prati,
Moje srce hoće da te vrati.
Sunce se polako spušta,
Niz livadu naših snova.
Iako si blizu pored mene,
Tako si daleko, ne vidim te.
I ne mogu te vratiti.
Ali dandanas još uvijek sanjam te…
Nema veze koliko daleko smo otišli,
Jedva čekam da vidim sutra…
I kako na tren svi naši snovi su prošli,
Jedva čekam nova jutra….BEZ TEBE!!!
ZAŠTO
Zašto da budem ono što nisam,
Kad svoje povjerenje u tvoje stavim.
Voli me zbog onog što jesam,
Nema razloga da se pravim.
Mijenjati zbog nekog se neću,
Čak i ako tome dođe kraj.
Reći mu zbogom i poželjeti sreću,
Plakati do smrti jer je zauvijek kraj.
Prihvati molim te sve moje mane,
Nemoj se brinuti sitnim stvarima.
Jer jednom kad mi srce stane.
Vidjet ćeš da većih stvari na svijetu ima.
Kad se dvoje bez premca vole,
Za njih više ništa ne postoji.
Što god drugi govore,
Njihov plamen još uvijek će da gori.
Ako se budemo osvrtali na najgore dane,
Zadnji anđeo će poletjeti.
Posljednji dan kad mi svane,
Zauvijek ću od tebe odletjeti.
Ništa mi drugo nije važno,
Osim tvoje sreće.
Jer vjeruj mi ništa nije lažno,
Nema od naše ljubavi veće.
Sve ću dati da te mogu zauvijek dirati,
Ti si najbliže raju nego što ću ikad biti.
Mogu sam osjetiti ovaj trenutak,
I sve što mogu udahnuti je život.
Prije ili kasnije će biti gotovo,
Ali ne želim da mi fališ večeras.
I ne želim da me svijet vidi,
Jer ne vjerujem da će razumjeti.
Ne možeš se boriti sa suzama koje dolaze,
Ili trenutak istine u našim lažima.
Jednom će prašina pokriti naše prolaze,
Trnovitim putovima gdje duge ima.
Posljednji cvijet kad s vjetrom poleti sa livade,
Zadnja suza kada kapne sa tužnog lica,
Kada se zadnjeg proljeća uzdigne bolesna ptica.
Kada zadnji anđeo umre u tami,
Sve će to biti zaboravljeno kada ostanemo sami!!!!
ZBOGOM
Kad izgubiš najdraže svoje,
Kada potonu sve lađe tvoje.
Nije lako, trudiš se zadržati suze.
Kriviš nebo, tko je tebi uze?
Zbogom najdraže moje,
Nedostajati ćeš mi jako.
Ostavljaš sve uspomene svoje,
Još te vidim, ali gubiš se polako.
Tako je to kada anđeli moraju umrijeti.
Kada više ne zaslužuju živjeti.
Gubiš komadić sebe…
Hladno je, tijelo ti zebe.
Kriviš sve oko sebe
Nije ti lako, trudiš se da zaplakala ne bi,
Gledaš na njeno omiljeno mjesto.
…Svaka moja molitva bit će posvećena TEBI…
Zašto baš sada…
Nema veće tuge, nema većeg jada.
Nikad se ne stigneš oprostit…
Bože odreži joj krila, ne smijem si to dopustit.
Posljednji pozdrav je u ovoj pjesmi,
Ostavila si sve bliske svoje.
Stojim i mašem nepoznatoj sjeni,
ZBOGOM najdraže moje!
Znaš li...?!
Znaš li kako je biti sama,
dok kiša pere prozore,
znaš li kako je to kad ti svijet prekrije tama,
a čini ti se kao cijela vječnost do zore.
Znaš li kako je to kada svijet ti se sruši,
kada nikog nema da ti pruži ruku.
Znaš kako je to kada ti ostane samo jecaj u duši,
kada nema nikoga da iz svega toga izvuče pouku.
Znaš li kako je to kada držiš sve u sebi,
kada kao sretna hodaš ulicama.
Nekad se suzdržavaš da zaplakala ne bi,
kada se tješiš onim happy end pjesmama.
Znaš li kako je to kada suze same teku,
kada sve tvoje rečeno je zaboravljeno.
Znaš li kako je to kad njegove riječi sijeku,
kada ti se čini da ti je srce u komade slomljeno.
Znaš li kako pjesma boli,
kada ti ju pusti on.
znaš li kako je to kada ga ona moli,
da samo malo stiša ton.
Znaš li kako je to kad pjesma pjeva kraj,
kada ti srce puknuti hoće,
Ali sve što ti je rekao gubi svaki značaj,
dok se ti ubijaš od samoće.
Znaš li kako je to kada navlačiš svoj osmijeh,
samo da ti ne opet ne prigovaraju.
Znaš li kako je to kada čekaš cijeli vijek,
kada misliš u sebi, kako je meni - samo da znaju!!
Nada
Život je krhka grana,
Svaki njegov hladan pogled,
Njena nova rana.
Udaljili su se,
Kao prije više nije.
Svaki njegov pokret,
Novu tajnu krije.
Izgubljeno je sve,
Zatvorila je oči.
Još ga jednom moli,
''Ne ostavljaj me u samoći.''
Sve je sivo i gubi sjaj.
Netko iza šapće,
Svemu je kraj.
I topot kiše,
I šuštanje granja.
Sve je utihnulo otkad,
Je njega prestala da sanja.
Utihnuo je šapat djece,
Kiše padaju.
Suze kvase meko lice.
Njene ruke još se nadaju.
