< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

copyright © 2006-2009. sonata snova

Moji snovi isprepleteni stvarnošću
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

Sergej Jesenjin

PETAK 12.12.2008. u 10,07h - ne smijem zaboraviti, nikada, pa ni onda...

...nebo se otvara svima onima koji vjeruju u budućnost i u životu se bore, slijede svoje snove...

5.1.2009. - 1. dan (miran i bez stresa)

***

SONATA SNOVA

Uplovit ću noćas u snove tvoje
Tvoje obale zapljuskivat će more moje
Nad morem prolit ću sebe
I strujama doći ću do tebe
Tvoje oči u zvijezde ću pretvoriti
I u njima najveći sjaj stvoriti
Poput glasa što vjetar nosi
Bit ću šapat u tvojoj kosi
Čuvat ću te blizinom
Ogrnut ću te tišinom
I milovat milinom

Ti si harmonija
Prekrasna melodija
Glazba snova
Moja sonata snova


Sinnerman

***


Nakon nekog vremena

Nakon nekog vremena naučiš suptilnu razliku između
držanja ruke i vezanja duše,
I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i
društvo ne znači sigurnost,
I počinješ učiti da poljubci nisu ugovori
a pokloni nisu obećanja,
I počinješ prihvaćati svoje poraze sa uzdignutom glavom
i otvorenim očima, sa otmjenošću odrasle osobe
a ne tugom djeteta,
I učiš se graditi sve svoje putove na danas
jer sutra je previše nesigurno za planove.
Nakon nekog vremena naučiš da čak i sunce peče ako
ga ima previše.
Zato posadi vlastiti vrt i ukrasi vlastitu dušu,
umjesto da čekaš na nekog posebnog tko će ti donijeti cvijeće.
I naučiš da stvarno možeš ustrajati...
Da si stvarno jaka,
I da stvarno vrijediš.

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovicza:
Čudno! Sjedi takav jedan nerođeni "netko" u jednom ogledalu, naziva samoga sebe "sobom", nosi to
svoje sasvim mutno i nejasno "ja" u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu
je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda čudni zelenkasti krugovi
i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno
trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!

LJUBAV
Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za
mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam
tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjećanje na
tebe. Živim sa boli poput rane; dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja: padajuće
zvijezde, komete.
Pablo Neruda


"Svijet je tako pust ako u njemu zamislimo samo brijegove, rijeke i gradove, ali znati da se ponegdje netko s nama slaže, i da s njim možemo i šuteći dalje živjeti: tek to nam zemaljsku kuglu pretvara u nastanjeni vrt."(Goethe, Wilhelm Meisters Wanderjahre)


„Ako budete imali odviše povjerenja
Možda će vas netko prevariti,
Ali ako ne budete imali dovoljno povjerenja
Živjet će te u mukama" (FRANK CRANE)


„Uzmi ljubav kada ti se daje ,
Ali nikada je ne smatraj
Sigurnim bijegom od tuge
Niti potpunim oporavkom."
(SARA TEASDALE u „kraju dana")


„Ljubav koju dajemo
Jedina je ljubav koja nam ostaje"
(ELBERT HUBBARD iz „Bilježnice")


„Želim da onaj koga volim
Bude slobodan – čak i od mene"
(ANNE MORROW LINDBERGH)


„Savršena ljubav doista je rijetka…
Zaljubljeni uvijek moraju imati
Profinjenost mudrih,
Prilagodljivost djece,
Osjetljivost umjetnika,
Razum filozofa,
Smirenost svetaca,
Snošljivost učenjaka
I snagu samopouzdanih"
(LEO BUSCAGLIA)


„Ljudi čine pogreške – takav je život.
No voljeti nikada nije pogrešno."
(ROMAIN ROLLAND iz "Ljeta")


Ne volim te zato što te volim
Ne volim te zato sto te volim
volim te i kada te vise ne volim
iscekujem te i kada te ne cekam
moje srce od leda pretvaras u vatru.
Ljubim te, jer jedino tebe volim,
beskrajno te mrzim i mrzeci te molim,
uzrok promjenjive ljubavi moje
slijepa je ljubav kojom te volim.
Jednoga dana, svjetlo sijecnja
probost ce mi srce okrutnom zrakom,
i ukrast ce kljuc mog spokoja.
U toj prici umirem samo ja.
Volim te toliko da cu umrijeti od ljubavi,
jer te volim, ljubavi, u vatri i krvi.
Pablo Neruda
(1904 - 1973)

Moje jednako važne i jednako dražesne niti sna:

free hit counter

hit counter


...s tobom...



"Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi je što ono zlo u nama iščezava, a ono što je dobro ustostručuje se."
Ivo Andrić (1892 - 1975)


Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak tezi da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.
***
Sta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile strijeljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.
Herman Hese
(1877-1962)



"Ono sto nazivamo dosadom - dugim vremenom - prije je upravo neko bolesno osjećanje razonode - skraćivanje vremena uslijed monotonije: veliki razmaci vremena, kad imaju neprekidno jednolik tok, skupe se na način koji do smrti zastraši srce; kad je jedan dan kao svi, onda su svi kao jedan; a u savršenoj jednolikosti i najduži život proživio bi se sasvim brzo i minuo za tren oka. Navikavanje je obamrlost ili pak malaksalost čula vremena, i sto nam u mladosti godine prolaze lagano, a kasnije život sve brze promiče i juri, i to mora da počiva na navikavanju."
Tomas Man (1875 -1955)

"Nadati se usprkos svakoj nadi" je visoka mudrost koju je do sada dosegla samo ljubav.
Bijelu magiju zelje nece nitko nauciti iz tudjeg iskustva ma koliko svjedocanstvo i primjer bili ocigledni, ma koliko snazno bilo cudo tudjeg zivota. Oni mogu sluziti samo kao poticaj, kao prijedlog, nikad kao primjer, jer kao sto postoje opci zakoni kojima smo svi podlozni, tako postoje i individualni.
Upravo je covjek jedninstven, neusporediv i nezamjenjiv.
Ja ne mogu stici do srece po Vasem tragu, niti Vi po mojem jer mi dolazimo iz razlicitih smjerova vjecnosti.
Nase jezgre bica zastrte su zivotom, medjusobno stranim.
Ni dvije rijeci nemaju isto znacenje za dvoje ljudi, jos manje isto iskustvo.
Kad se sjeverni medvjed veseli, tigar dobiva ozebline...
Iz "Zablude zivota" Prentice Mulford
(1834 - 1891)



PANIKA SAMOCE
Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosadjuju, sam sebi nikada ne dosadjujem, sam se mogu samo necim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoce, i otkako mi je proslo petnaest godina ne postavljam samoci nikakvu aureolu. Prava samoca mozda vodi ravno u zlocin. A ja vazim tako nezeniv, ljepse nego onaj namrgodjeni Danac. U samoci sam dozreo. Ali sto je bila ta samoca nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom. Sto je bila ta samoca nego ujednacenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Trazenje veze i saobracaja.
Samoca moze biti panicna, kao neke nepregledne prasume. Iz takve samoce mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja.
Ali tesko mi je samoci dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najvise su sami oni koji su od sebe najvise dali. Oni vode u tajnu objasnivsi se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoca ipak samo poza.
Veci iznos rada nas poglavito mijesa s covjecanstvom, a ne bratimljenje uz casu, teatralno grljenje, i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar. Pojedinacka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinacke propasti rupe su koje ce rasparati haljinu. Ja biram drustvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoci. U evandjeoskoj prici je bio jedan djavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previse druziti kada sam samo do neke mjere saopciv. Prava je samoca uvijek dobro drustvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine.
Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci....
A tek mislioci su se prvi naucili da budu privatni, tajni ljudi.
Tin Ujevic
(1891 - 1955)

22.12.2009., utorak

Na obronku svibnja


Otok je i danas bio okupan suncem, a mi smo sjedili na obronku svibnja. Pričao si mi o tome kako na ljeto mogu doći djeca, a ja sam bila nasmijana, vesela, razigrana. I ne znam kako se dogodilo, s otoka su nestali svi Balaševićevi nosači zvuka, nostalgija, sjeta, smijali smo se svim onim mojim projekcijama u glavi... kada ih ti pričaš zaista zvuče poput tragikomedije... toliko dobro opisuješ moja čudna stanja uma.
Išli smo u nabavu prošli tjedan... na kopno... i naravno, opet smo zaboravili poneku sitnicu, pa ćemo do slijedeće nabave improvizirati. S osmjehom, jer život je samo igra... prekrasna igra, nema razloga pokvariti je uvijek nepotpunom nabavom. Povrće u vrtu uspjeva relativno dobro... obzirom koliko malo se brinemo o njemu. I nemoj me pitati tko će danas kuhati, potpuno je svejedno, jednako kao što ti voliš kuhati za mene, i ja volim kuhati za tebe.
Svakodnevno me oduševljava miris naše kamene kućice... svaka prostorija priča svoju mirisnu priču... skriva poneku našu tajnu... čuvar je ljubavi i strasti... i prirodno je svjetlucava... kao moje oči svaki put kada pogledam prema tebi.
Neću pričati što smo još radili danas... bilo je savršeno... slatko iscrpljujuće... ne mogu obrisati osmjeh s lica, a baš sam se mislila naljutiti na tebe zbog tenisica koje si samo nemarno bacio u kut nakon trčanja. Ali ne mogu sada razmišljati o tenisicama.
Odjednom je nastala tama... bacio si me na obronak prosinca. Zašto? Zime Ane Karenjine nisu moje zime. Svakim otkucajem srca, svih ovih godina, molila sam te da me ostaviš na obronku svibnja. Zar nisi čuo? Zar nisi prepoznao otkucaje koje si sam uglazbio? Ja sam htjela Božić na obroncima svibnja, laganu nostalgiju zbog kilometara koji nas dijele, osmjeh zbog misli koje su se sudarale negdje na pola puta, toplinu ljubavi koja me čuvala... i nije joj smetala duga cesta koja nas dijeli.
Ipak, tinja svijetlo na obronku prosinca, skrila sam malo žute boje za svaki slučaj i danas je izvadih iz džepa... kako bi mi podarila osmjeh. I nasmijana sam, lakše je... odlazak na otok uvijek me napuni mirom i milinom.

- 22:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.12.2009., petak

Vrijeme je...


Danas sam čula nešto prekrasno... izgleda da se promijenilo ono zbog čega sam osjećala krivicu. Iako je to bila njegova odluka, a ja sam mu, kao i kod svake prije, bila podrška. I sretna sam, sretna sam što će napokon stvari u njegovom životu krenuti drugim tijekom, što će biti sretniji i zadovoljniji.
Kiša... smisao... mi smo isti... vječnost... zabluda... i sve to tako redom. Prestala sam zamarati se pojedinostima. Ne mogu potratiti život razmišljajući o prošlosti. Moram živjeti danas i gledati u sutra. Ne, to ne znači da sam preboljela. To samo znači da iza sebe imam iskustvo još jedne izdaje. Posljednje? Ne znam. Mogu se nadati da je, da me negdje iza ugla ne čeka nova. Mogu biti opreznija. Mogu sve što hoću. Izbor je moj.
Još uvijek ne znam što ću izabrati. Jedino što znam je to da se on nema kome vratiti. Uvijek sam tvrdila da ću osjetiti kada je kraj. Ne znam da li to mogu nazvati osjećajem, ali znam da nisam sprema ponavljati isto. Vrijeme je pokazalo tko je tko, na žalost opravdalo moje sumnje i ne mogu tratiti vrijeme na cviljenje zbog nekoga i za nekim tko to ni najmanje ne zaslužuje. Život je i suviše kratak za to.
Večeras kada sam čula tu sretnu vijest napokon sam se nasmijala. I zbog njega, i zbog sebe. To je jedina krivica koju sam osjećala. Stanovitom promjenom prestali su svi razlozi zbog kojih bi trebala razmišljati o njemu. I ne razmišljam... tisuću drugih stvari vrti mi se po glavi. Svaki moj dan je ispunjen. Ništa mi ne nedostaje. S njim mi je sve nedostajalo. Imala sam samo sarkazam, bez imalo podrške, a da ne govorim o pažnji, postupku koji se mogao okarakterizirati kao iskrenost, a ne kao licimjerje, ili u najblažim slučajevima zezancija. Zar za tim žaliti? Zar to ignorirati kao da se nije događalo? Možda to netko može, ali ja... ne.
Moram presložiti obaveze i naći malo više slobodnog vremena. Moram se odmoriti, fizički i psihički, jer sam kronično iscrpljena. I to ću sve napraviti za vrijeme i nakon blagdana. Nakon toga krećem drugačije. Vjerujem i zadovoljnije, za mene puno kvalitetnije i bolje. Sada sam važna samo ja, nakon svih ovih iscrpljujućih godina zaslužujem sreću, zadovoljstvo i to ću si priskrbiti. Ništa drugo me ne zanima, niti zaokuplja moju pažnju. Vrijeme je da uzmem svoj život sebi i živim ga na način koji mi osigurava osmjeh. Vrijeme je da se radujem.



- 23:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.12.2009., nedjelja

I srce je napokon prihvatilo kraj...


Dugo te nisam vidjela, pola godine bar... ali i nakon svih tvojih postupaka koje nisam nikako mogla shvatiti, nakon svih mojih ružnih riječi, koje ti nikako nisi mogao shvatiti, svaku sekundu, svakog mog dana, bio si mi u mislima. Spokoj i mir tražila sam u Crkvi, sve ono vrijeme, koje je bilo rezervirano samo za mene, posvetila molitvi. Ništa nisam tražila, tek da s lakoćom trpim tugu, nemir, napose bol, koja je prožimala cijelo moje biće. I poneki dani bili su neobično laki, znao se dogoditi i osmjeh... znala sam da je prerano za osjećaj sreće i nisam mu ni stremila.
A što se dogodilo u taj dan? Ne znam. Znam da sam se probudila s neizdrživim osjećajem bola, konfuzije, s tisuću nepoznanica. I shvatila da moram napokon dobiti odgovore, da bez tih odgovora ne znam kako ću živjeti dalje. Ne odgovore na postavljena pitanja, odgovore mog i tvog pogleda, tijela, geste, osmjeha.
Putujući prema tebi pomislila sam da nećeš doći, ali i to je neki odgovor, i nepoznanica bi se pretvorila u nešto djelomično poznato. Ali došao si, i čim sam te ugledala imala sam neodoljivu želju da te dodirnem, da se skrijem u tvom zagrljaju i napokon se odmorim od boli, od svega lošeg što mi dogodilo i još uvijek se događa u posljednje vrijeme. No tvoje tijelo bilo je ukočeno, pogled potpuno hladan, imam osjećaj da bi osjetio nelagodu da sam te dotaknula. Pogledavao si u mobitel, i to me podsjetilo na mene samu... nekada sam i ja neprestano pogledavala u mobitel, s željom da ću ugledati tvoj sms. Ali ti si taj dan čekao sms s nekog meni nepoznatog broja i dao mi sve odgovore, a da ništa nisi morao reći. Prostor oko nas bio je nabijen, tugom... nevjerojatnom tugom. I u tom trenutku rekao si: Ljudi se otuđe. Nisam znala što da kažem. Na moju tvrdnju da ti nije bilo, niti je do mene stalo. Odgovorio si: Ne znam. Pristojno. Iako bih više cijenila jedno iskreno: Ne. Ali to više nije važno, imala sam odgovore i sve što sam željela je pobjeći što dalje od tebe... ne iz razloga što ne želim biti pored tebe, već iz potrebe da sama živim svoju bol.
Pružila sam ti ruku na rastanku... tvoji dlanovi još uvijek su neobično topli, no na drugačiji način. Pogled je i dalje bio hladan... imala sam osjećaj da nestrpljivo čekaš da napokon odem. Izašla sam iz auta, htjela sam se okrenuti i još jednom te pogledati... posljednji put. Suzdržala sam se i nastavila koračati dalje. Sekunde su bile vječnost i napokon si brzinom munje provezao automobil ulicom pored mene... kao da što prije želiš zaboraviti da si me vidio i da sam uopće bila tu.
Tražila sam slobodno mjesto kraj prozora i napokon ugledala jedno, uljudno pozdravila, skinula kaput i sjela. Ne znam kako su izgledali ljudi koji su sjedili pored mene u kupeu, netremice sam gledala kroz prozor, smračilo se, ostavljala sam željezničke postaje iza sebe, i tek pred kraj putovanja primjetila da je baš cio dan padala kiša. Sve naše neizmjerno sretne trenutke obilježila je kiša. Obilježila je i ovaj posljednji. Svejedno, žute ruže, kiša i pepeo... nešto je što u meni zauvijek će ostati. Živjeti ću s vjerom u dan, onaj dan u u kojem ću se ponovo naučiti smijati, s nekim i zbog nekog... bez tebe... a sve ono u što vjerujem dovoljno jako... meni se i dogodi.

- 01:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #