Crna macka je zasvirala i s proljecem namirisah zvuke violine. U svima nedostupnoj dubini zjenica veselo poskocih nakon sto sam oprezno zamotala moju malu slatku tajnu u morsku maramu. Dugo te vec cekah na istoj gori. Mjenjala su se godisnja doba, padale su teske kise, pokrio me hladan snjeg, grijalo me daleko sunce. Leprsale su moje bijele haljine nosene Vjetrovima. Kose su mi duge i ruke su omrsavile.
Odjelo se promjenilo, lice je isto.Oci postideno vire iza sivih zidova.Tijesno mi je u praznoj sobi i na trenutak se pozeljeh vratiti sedam koraka unazad. Ipak, ostadoh jer ovi udovi koji me zarobise nisu moji. Zbunjeno se ogledavam oko sebe slusajuci zvukove koje ispustas a koje ja ne razumijem vise.Neka tuda Sjecanja pisase po mojoj kozi;necija tuda djeca me razvukose,nanjese mi bol, veliku bol, a sada me tjeraju u neprestan smjeh. Sredina moja se rastegla unedogled i ne razaznajem vise gdje je moj pocetak a gdje kraj. Ostalo mi je samo ime. I moje oci vire kroz mnogobrojne okvire pazljivo rasporedene kroz mnoge prostorije.
Mrvice stakla mi ranjavaju stopala. Krvarim na jesen i u ljeto, i red je moj zacinjen pa se kuha i mjesa u kotlu kojim te pozeljeh iznenaditi. I ostala sam zbunjena jos jednom.
Odlucih biti bolja nakon sto otpetljam i razvrstam masne iz moje prasnjave kutije.Kraj.