Barba Mišo

U jednoj dalekoj zemlji živio je u XIX. stoljeću jedan arhitekt-futurist. Iz tog feljtonističkog razdoblja ostale su nam zapisane svakojake priče za široku publiku, pa je tako vjerojatno do mene došla i ova. Od časnog je izvora pa u njenu autentičnost nemojte sumnjati. Bilo kako bilo, dobio je on zadatak, od važnih investitora, da projektira grad budućnosti. Zato si je postavio pitanje: kako će ljudi živjeti u industrijskoj civilizaciji koja je dolazila? Mislio, mislio i ne domislio. Sve što bi smislio bilo je «šuplje i nije držalo vodu».

Zato on, poljuljana samopouzdanja pribjegne lukavstvu. Pođe kod neke vidovnjakinje koja je gatala iz kristalne kugle i svijetu proricala budućnost i upita je: «Kako će izgledati gradovi u budućnosti?» Žena se pitanju začudi ali se ne dade zbuniti već za dobre pare dozva dobre duhove i za trenutak naš junak ugleda u odsjaju kugle obrise budućeg New Yorka. Vidio je goleme stokatnice i velike avenije. Požurio je u biro i počeo projektirati grad koji je vidio u kristalnoj kugli proročice.

Postavio je kuće od sto katova i poredao po vertikali a prema klasnoj hijerarhiji ljude u nju. Najbogatije je smjestio u prizemne etaže, više činovnike iznad, zatim niže činovnike i administraciju i tako se penjao da bi na kraju na stote katove smjestio proletersku sirotinju i tamo im izgradio i tvornice i stanove i male škole. Tko bi se od bogatih penjao na tako visoke katove a i sirotinja će se gore rađati i umirati, mislio je. Izgradio je on i mostove među neboderima također na klasnoj osnovi: široke i ukrašene šetnice i parkove na nižim katovima za bogataše i uske viseće mostiće za sirotinju na najvišim. Zadovoljan učinjenim predočio je planove budućim investitorima i oni su ih, kao notornu ludost s prezirom odbili; molim te, kuće od sto katova, pa 'ko će se penjati toliko!

U cijeloj priči nedostajala je samo jedna karika. Nije se znalo niti pretpostavljalo da će postojati liftovi. Samo nedostatak jedne, naoko marginalne spoznaje, zaveo je i projektanta i investitore na krivi put. Necjelovit pristup rješavanju problema zato i daje pogrešne rezultate. Taj feler u planiranju naziva se «EFEKT LIFTA».

-MD-MMIV-

Tek je koncem prošlog stoljeća, dakle dva milenija nakon zapisivanja ove glose, znanstveno definirana teorija kaosa koja tvrdi upravo to - nesklad između ulaznih veličina i njihovih učinaka. U najkraćem: uzroci i njihove posljedice mogu biti za nekoliko redova veličina različiti. Ptimjer leptirovih krila koja svojim nježnim pokretima mogu pokrenuti orkansko nevrijeme, već je opće mjesto u ovoj suvremenoj teoriji.
Naravno da je svako od nas primjećivao i na vlastitoj koži osjetio istinitost ove glose: stvari oko nas nisu u srazmjeru veličine i njihovog značenja po cjelinu. Pogledamo li vagu na kojoj se mjere papaline, vidjet ćemo da strana na kojoj je uteg prevaguje sve do onog trenutka kad dodana još jedna mala, neznatno teška ribica, ne preokrene to stannje u korist druge strane. Takvih primjera je bezbroj.

Neke spoznaje danas nam izgledaju toliko samorazumljive da ih i djeca lako usvajaju a trebala je sva genijalnost najvrsnijih umova u povijesti da ih definira. Od klasičnih primjera geocentrizma, heliocentrizma do suvremenog uvida u oblik svemira sve do najbizarnijih svakodnevnih stvari oko nas, čije je otkrivanje čekalo stotine generacija.

Trebalo je proći dvije-tri tisuće godina da se mudrost ove glose i znanstveno uobliči, mada su je i intuitivno i na temelju iskustva primjećivali ljudi od pamtivjeka. Ono što ohrabruje jeste činjenica da čovjek može na kognitivnoj razini opisati pojave za koje nema čvrstih dokaza. Ono što obeshrabruje: ponekad je potrebno sedimentiranje ikustva brojnih generacija da bi neke istine postale „prirodnim stanjem“ i samorazumljivo logične.

ps. Neka nam u razumijevanju ovog ogleda pomogne još jedan častan svjedok:
"Najveći paradoks znanstvene revolucije sastoji se u tome što su stvari koje je danas lako pojmiti i djeci u školi.., stvari koje nam se čine kao neopozivi, prirodni načini tumačenja univerzuma... tokom stoljeća predstavljale neriješenu zagonetku i za najveće umove."
(H.Bateford, Porijeklo moderne znznosti)

-MD-MMVII-

Kako pojednostavljeno i lako ova glosa plijeni našu pažnju i kako je s lakoćom prihvaćamo, uvjereni u njenu istinitost. Ono što ostaje problem i nakon mukotrpnog razmišljanja jesu obje njene strane: „sretan život – zlato i srebro“.

Kako voditi sretan život bez materijalnih dobara (novca, roba…) i je li takav život stvarno moguć? Naravno da nije, naprosto zato što društveni model u kojem živimo određuje u velikoj mjeri i svakog od nas ali i uvjetuje naš način života. U kjizi eseja „Nitko i ništa u Parizu i Londonu“ J. Orwel (isti onaj koji je napisao kultnu 1984.) odlazi bez novaca pokušati preživjeti u Pariz a zatim u London i dolazi do empirijskih zaključaka (to je istinska investigativno-novinarska akcija oko 1930-tih): Nakon tjedan dana vi postajete skitnica koja više ni o čemu ne razmišlja već kako elementarno preživjeti u gradu, od obroka do obroka u pučkoj kuhinji i prenoćišta u ubožnici, kako se domoći bilo kakvog posla i zaraditi dopunsku koricu kruha(parafraziram ga po sjećanju). S ovim, istinski potresnim iskustvom, u potpunosti se slažem i zaključujem: bez korijenite promjene života i životnih navika, nemoguće je običnom gradskom čovjeku živjeti bez novaca, a ta promjena je toliko dalekosežna da ne ostavlja mjesta niti za trunku sreće kakvom je poimam ovdje i sada.

Dakle, dilema „zamjena sreće za lovu“ i nije prava dilema, pa prema tome ne može biti niti stvarna.
Naravno da ovaj mini ogled ne isključuje sramotu (na koju izvorno glosa poziva), jer ne znam tko bi bio toliko nemoralan i lud pa da ispusti sreću ako je ima. A pogotovo da je proda (zamijeni) za novce.

Ipak, ostaje činjenica kako je sreća uvjetovana materijalnim faktorima, a onda se ekstremi malo potiru i dolazimo do prave mjere: Niti je sreća amaterijalna niti je bogatstvo nesreća po sebi.

-MD-MMVII-

Svaka je kuća, “KUĆA-PRIČA”: naš dom, naš zaklon i pribježište, naš azil i naše ognjište.
Muzej uspomena i ogledalo njenih žitelja; svaka je kuća dosanjani san i ispunjena želja.
Zato su stare kuće lijepe; više je u njima priča. I pod strehama ptica i u prozorima cvijeća.
One gledaju u svijet i mada nepomične, cijeli svijet su vidjele. Epohe su prodefilirale pod njihovim prozorima...

(MD-MMV)

Novine, radio, televizija, internet... sve ono što kolokvijalno zovemo mediji čijii je jedini smisao „Ad publicandum“ - objavljivanje u javnosti. Ideja da ljudi slobodno komuniciraju, razmjenjuju informacije, informiraju i bivaju informirani, temeljni je uvjet demokracije, ali i suštinske slobode koja počiva na osviještenom pojedincu. Tako bitna, sudbinska uloga medija i ljudi koji rade u njima, nikad nije bila značajnija i s druge strane, mediji nikad nisu više „mijesili javnost“. Moć da se posreduju vijesti, prepričavaju i interpretiraju događaji, velika je moć. Prosječni čovjek previše je zauzet „rutinom preživljavanja“ koja mu odnosi veliki dio vremena, pa je nužda da se informira o „ostatku svijeta“ svedena na konzumerizam kao i rutina kupovine u trgovačkom centru. Slušajući radio u autu, gledajući televiziju uvečer nakon posla, sve nas bombardiraju tisuće vijesti a da nismo sigurni u njihovu istinitost, objektivnost i nepristranost. No ipak, mi nesvjesno upijamo svu silu tih posredovanih informacija i kako je njih više to smo mi sve manje sigurni u njihovu pouzdanost. Tako postajemo sve nepovjerljiviji i sumnjičaviji.

S druge strane, oni koji upravljaju medijima, kao i oni koji nam posreduju informacije svjesno ili ne, svejedno, čine stalne kompromise i štite „svoje svete krave“ a napadaju tuđe. Kako je politička moć ujedno i najveća moć kojom se legitimira državna sila, to je utjecaj na nas putem medija, presudan za svaku vlast. Oblikovanje javnosti i njena „preparacija“ manipulira se trajno pa je slobodnih medija sve manje i njihova pozicija sve je teža. Gotovo nemoguća.
Uostalom, u hrvatskom novogovoru mediji se nazivaju "sredstva priopćavanja", što samo po sebi govori kako vlast ne želi medije preko kojih komuniciraju svi, već želi alat kojim će nama, svojim podanicima, "priopćavati ono što je za nas!?? Od njih!??". Mediji nisu dakle srestva komuniciranja već informiranja putem priopćavanja. Anakron i nemoderan pristup kojim će stvarna pozicija takvih medija sve više slabiti a ljudi će tražiti druge, alternativne oblike komuniciranja.

Ideal: svi-sa svima-o svemu ostati će samo ideal. Još dugo.

-MD-MMVII- 15. travanj 2007

Glosarij

Snažno osjećati. točno i pravilno razlikovati, lako i određeno odrediti, uopćavati i oblikovati ideje, te ideje brzo usporediti, njihov odnos na pravi način odrediti, u sudovima i zaključcima ići od općeg prema posebnom i za sebe učiniti zgradu misli koja zaslužuje ime znanosti; - tko je u stanju to realizirati, taj ispunjava ideali filozofa. Izvježbanost u tim duhovnim određenjima ili u najmanju ruku sklonost za to čini filozofsku glavu.
Johann August Eberhart

Tragajući za istinom mi možemo skupljati samo njene djeliće, slagati ih svatko u svoj mozaik vjerujući da će je jednom sakupiti cijelu u samo jednoj slici. I ma koliko znali da nam je "trud uzaludan", mi ipak (osuđeni na prokletstvo il' sreću?) sakupljamo te fragmente istine, kao djeca u spomenare kad se upisuju il' kad se u herbariju čuvaju biljke-uspomene; uvjereni u prolaznost i neprolaznost, istinitost i tlapnju, istovremeno.

A možda istina i nije imenica već glagol?
Možda je baš traganje jedino što je uistinu istinito?

MD/MM

Pretpovijest i predpolitika je sve ono neodređeno dugo vrijeme kojim kolokvijalno nazivamo period pripreme za suvremeni civilizacijski i uljuđeni život neke društvene zajednice. To je vrijeme samoprepoznavanja, fermentacije i kristalizacije narodne volje, pretakanje u samobitne kulturne i moralne okvire, riječju, to je vrijeme odrastanja naroda. Ono je moguće (i to bezuvjetno) odrastanjem svakog pojedinca ili barem uvjerljive većine a to opet podrazumijeva obrazovanje i prihvaćanje onih civilizacijskih normi koje uvjetuje okolina; prostor i vrijeme.

Zašto na tom putu uvijek postoje one razarajuće, destruktivne snage koje onečišćuju i metastaziraju prirodnu, evolutivnu, narodnu volju? To su snage koje su se u stanju nametnuti kao paraziti konstruktivnom i evolutivnom dijelu narodnog bića prijeteći kako će u svakom trenutku u budućnosti imati pravo ispostavljati račun za, u samo svom interesu uprljane i krvave ruke "koje su donijele slobodu" i temeljem te "svete narodne krave" bez koje eto ne bi bilo ni naroda ni države, trajno naplaćivati krvarinu? Nije narodna volja nikada tražila od vas da u krvi i suzama drugih i drugačijih donesete "svetu slobodu" nama! Ta volja je dovoljno mudra i prosvijećena, mada nije eksplicite artikulirana, ta volja zna kako se na nepravdi prema bližnjem ne može graditi pravda, ta volja zna kako se ne može normalno živjeti s komšijama dugujući im krv jer je to jedno "vrzino kolo" koje će kad tad stići na naplatu ili našim suvremenicima ili potomcima. To je mračna projekcija za bilo kakav normalan život.

A opet, cijela je ljudska povijest zapravo nepregledno more krvi, nasilja, nepravdi. Očigledno je kako „drugog puta i nema“ ili nam se barem takva „očiglednost“ nameće bezprizivno i na svaku našu upitanost ili sumnju poziva se na takva povijesna iskustva koja nas kao usud ili sudbina prati. Mada smo, na kognitivnoj razini, u stanju analizirati, projektirati i opisati, ako ne bolji i kvalitetniji a ono izvjesno pravedniji oblik društvenog ugovora, on se na praktičnoj razini ne može realizirati. Tamo gdje imamo primjere humanijeg i socijalno osjetljivijeg društva kao što su nordijske zemlje naprimjer, to samo znači kako su uvjeti u njima nešto bolji nego u ostalim zemljama, no to sve je još daleko od istinskog slobodnog društva slobodnih ljudi. Neka nevidljiva i nikad sustavno definirana „mračna strana“ ljudske samodestruktivnosti pretače se od oportunog pojedinca na cijelu društvenu strukturu pa se onda u njoj, golom sirovom silom društvom upravlja metodom „crne kutije“. Ova se upravljačka metoda zasniva na nadziranju imputa i outputa vještačkog sustava kojim se upravlja; strojevima ili industrijskim procesima. Slična metoda se koristi i u zapadnocivilizacijskom društvu kad se uspjeh društva opisuje isključivo kroz isplativost, rentabilnost, profitabilnost... Društveni procesi, „vrenje i fermentacija socijalne strukture“ potisnuti su u tećerazredne upravljačke prioritete i u tom smislu zapadna civilizacija nije se odmakla puno od „hidrauličke despocije“ koja je karakteristika države još iz doba faraona (oni su naime, nadzirali i upravljali vodom za navodnjavanje i slijedom tako pojednostavljenog upravljačkog mehanizma omogućili efikasnu despociju manjine nad većinom. Otuda i naziv „hidraulička“). Danas, nekoliko tisuća godina poslije tog „izuma“, situacija nije ni za nokat evoluirala; danas se svijetom a i državama kao „suverenim članicama globalnog sela“ upravlja na isti način. Monopolom na atomsko oružje, naftu, tehnologiju... sve do prava na copyright svakog i najbeznačajnijeg produkta Zapada. Takav „hidraulički“ model puca danas po svim šavovima jer je on u suštini nepravedan i privilegirajući samo za 3-5% populacije. Ostatak životari na margini, u „crnoj kutiji“ i biva tretiran jednako kao djelić stroja, nadomjestiv u svakom trenutku, bez subjektivnosti i mjeren samo stupnjem efikasnosti.

Tako marginalizirana i svedena na strojnu vrijednost, većina društava danas se više ne miri s tim položajem, mada na državnom nivou (koji još uvijek predstavlja suverena društvenog ugovora), svojim podanicima (građanima) jednako tako upravlja njihova despotska manjina. Ta diskrepanca između proklamirane „državne volje“ kojom se vlastodržačke elite bore za „novi svjetski poredak“ a što se u praksi pretvara u trajno stanje ni rata ni mira na globalnom nivou s jedne strane i neprosvjećena hidraulička despocija kao „demokratura-alat“ kojim se ljudima upravlja unutar država neminovno će „evoluirati“ prema novom totalitarizmu, strašnijem od svakog dosadašnjeg jer moć kontrole i nadzora eksponencijalno raste rezvojem novih komunikacijskih tehnologija.

srijeda, 4. travanj 2007