Barba Mišo

Blogati ili ne blogati? ; to je pitanje na koje tražim odgovor već dulje vrijeme.
I evo sam se vratio kao sin razmetni:
moja web stranica

SUZA DIDOVA

VIRTUALNA IZLOŽBA SLIKA

P R E D G O V O R

Samo su mijene vječne i samo traženje ključa u kojem ih prepoznjem, stalno eksperimentiranje i propitivanje uvijek novog lica tih mijena, donosi mi stavralačko zadovoljstvo. Ni oprez i strah od novih, neistraženih mogućnosti koje najčešće neće biti prepoznate, ni rezultat takvog pristupa kojim nikad nisam posve zadovoljan, ne mogu nadvladati tu stalnu glad za novim i neistraženim u likovnosti. Nije to bijeg od sigurnosti već osvojenog, koliko je to u stvari izazov nedoživljenog. Zato su i teme i postupci i krajnji rezultat toliko, na prvi pogled, različiti.
Jedina konstanta ovih zadnjih nekoliko godina, jeste izlaganje na internetu, toj mreži svih mreža i majci nove komunikacijske demokracije: “SVI SA SVIMA O SVEMU”.
Zato i slike koje sam odabrao i postavio, kao još jedan skromni album na mojoj web stranici, prihvaćaju i mire se s ograničenjiem novog medija ali i koriste njegovu predenost, pa ova izložba može doprijeti do svakog kutka globusa i do svačije sobe.

Gdje je to mjesto i to vrijeme u kojem se nalazi ona duhovna ravnoteža, onaj neophodni mir, blagodaran za naše zrele godine? Ono mjesto pasivnog odmora, potpune predaje dodiru prirode, poznatim mirisima i okusima, potpune bezbrige? Ono mjesto koje vas opušta? Tamo gdje se “gubi vrime” nasuprot neopisive gužve u “destinacijma”? Samo je još traganje za takvim mjestom i vremenom, interesantno i vrijedno truda. Za sve ostalo brine se globalni market!
Jedno od takvih, rijetkih mjesta je Vrboska na otoku Hvaru. Oaza gdje se još čuju i štuju zvukovi i mirisi jednog vremena koje nepovratno odlazi u naše uspomene. Tamo gdje se uveče iznesu klupice, sjedalice i ligeštuli pa se sjedi ispred kuće, na rivi. Sjedi se i po zidićima, skalama ili na ogradi kamenih mostića, čakula neobavezno i lako a riječi teku same i gube se u kaletama, portunima i dvorovima, mješajući se s mirisom lavande i ruzmarina. I zborom cvrčaka, zvukom i mirisom mora “u luci kraj obale”.
Taj mir i autentični otočko-mediteranski život pokušao sam uloviti za ljetnih noći, kad vrućine minu a domaći i furešti izađu vanka, učinit’ đir, popit’ piće i rano poć’ leć’(sezona je, pa va’ja uranit’).
Pred vama je album od 12 slika-bilježaka tih mirnih ljetnih noći u Vrboskoj.

Autor
U Splitu, studeni 2007.




slike možete pogledati ovdje:

1 : http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no21.jpg

2. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no23.jpg

3. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no24.jpg

4. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no17.jpg

5. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no14.jpg

6. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no10.jpg

7. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no7.jpg

8. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no6.jpg

9. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no5.jpg

10. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no4.jpg

11. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no3.jpg

12. http://i215.photobucket.com/albums/cc52/mdunovic/izlozba%20291107/no2.jpg


na ovoj adresi je: slide shov

Pozivam vas da u četvrtak, 29.11.2007. u 20 sati, prisustvujete otvaranju moje izložbe slika

„VRBOSKA-LJETNA NOĆ“.

Izloženo je 12 noćnih veduta Vrboske u kombiniranoj tehnici na kartonu.

Izložba će biti postavljena na mojoj web stranici:
www.cromedia.com/miso .

U knjigu utisaka možete se upisati e-mailom na:
miso.dunovic@st.htnet.hr .

U vječnom pitanju „Da li smo sami?“ sadržana je i nada i strah; nada kojom pokušavamo potisnuti strah od nepojmljivo velikih svemirskih prostarnstava i „logičko“ zaključivanje kako je svemir prevelik da bi u njemu postojala živa bića samo na jednoj beznačajnoj planetici. Ovo „pitanje svih pitanja“ koje si većina ljudi postavlja gotovo uvijek gledajući zvjezdani svod za vedrih noći, u pravilu završava logičkom konstrukcijom koju apostrofira i gornja glosa - od manjeg ka većem i obrnuto.

A imamo li pravo na temelju ideje koja se argumentira teorijom velikih brojeva, zaključivati tako? Kostrukt i špekuliranje velikim brojevima bez izuzetka nas dovodi do potvrdnih odgovora koji se logički izvode na poznati način: neka je u svemiru miljun milijardi zvijezda sličnih našem suncu, pa neka svaka milijunita ima planete, pa neka na svakoj milijunitoj ima vode… Dedukcijom „od većeg ka manjem“ ostati će uvijek dovoljnan broj mogućih planeta na kojima „u proljeće sve propupa i ujesen se plodovi zlate“. Tako ćemo umireni uživati u veličanstvenom pogledu na nebeski svod, zjevnuti nekoliko puta na puni mjesec i poć' leć'.

Ali, priroda oko nas i svo znanje koje možemo crpsti iz iskustva Geje, jedinog poznatog staništa života, uvelike nas demantira. Istom analitičkom metodom možemo konstatirati kako od nekoliko milijuna milijardi živih bića na Zemlji nemaju i nikada nisu postojala dva ista, identična. Niti klonovi nisu i neće biti identični u svim pojedinostima, naprosto zato što u obilju beskonačne raznolikosti za njih u prirodi jednostavno nema potrebe.
Veličanstvenost nastanka života, o kojoj imamo samo znanstvenu slutnju ili religioznu dogmu, govori nam kako o svemu tome još premalo znamo da bismo se tako jednostavnom logikom: a minori ad maius, približili istini. Ona je mnogo kompleksnija i nama „razumnim bićima“ još daleko, daleko u zoni nerješive zagonetke.

-MD-MMVII-

ps. Tek kad riješimo „formulu života“, otvorit će se mogućnost da odgovorimo na pitanje : Jesmo li sami?

U jednoj dalekoj zemlji živio je u XIX. stoljeću jedan arhitekt-futurist. Iz tog feljtonističkog razdoblja ostale su nam zapisane svakojake priče za široku publiku, pa je tako vjerojatno do mene došla i ova. Od časnog je izvora pa u njenu autentičnost nemojte sumnjati. Bilo kako bilo, dobio je on zadatak, od važnih investitora, da projektira grad budućnosti. Zato si je postavio pitanje: kako će ljudi živjeti u industrijskoj civilizaciji koja je dolazila? Mislio, mislio i ne domislio. Sve što bi smislio bilo je «šuplje i nije držalo vodu».

Zato on, poljuljana samopouzdanja pribjegne lukavstvu. Pođe kod neke vidovnjakinje koja je gatala iz kristalne kugle i svijetu proricala budućnost i upita je: «Kako će izgledati gradovi u budućnosti?» Žena se pitanju začudi ali se ne dade zbuniti već za dobre pare dozva dobre duhove i za trenutak naš junak ugleda u odsjaju kugle obrise budućeg New Yorka. Vidio je goleme stokatnice i velike avenije. Požurio je u biro i počeo projektirati grad koji je vidio u kristalnoj kugli proročice.

Postavio je kuće od sto katova i poredao po vertikali a prema klasnoj hijerarhiji ljude u nju. Najbogatije je smjestio u prizemne etaže, više činovnike iznad, zatim niže činovnike i administraciju i tako se penjao da bi na kraju na stote katove smjestio proletersku sirotinju i tamo im izgradio i tvornice i stanove i male škole. Tko bi se od bogatih penjao na tako visoke katove a i sirotinja će se gore rađati i umirati, mislio je. Izgradio je on i mostove među neboderima također na klasnoj osnovi: široke i ukrašene šetnice i parkove na nižim katovima za bogataše i uske viseće mostiće za sirotinju na najvišim. Zadovoljan učinjenim predočio je planove budućim investitorima i oni su ih, kao notornu ludost s prezirom odbili; molim te, kuće od sto katova, pa 'ko će se penjati toliko!

U cijeloj priči nedostajala je samo jedna karika. Nije se znalo niti pretpostavljalo da će postojati liftovi. Samo nedostatak jedne, naoko marginalne spoznaje, zaveo je i projektanta i investitore na krivi put. Necjelovit pristup rješavanju problema zato i daje pogrešne rezultate. Taj feler u planiranju naziva se «EFEKT LIFTA».

-MD-MMIV-

Tek je koncem prošlog stoljeća, dakle dva milenija nakon zapisivanja ove glose, znanstveno definirana teorija kaosa koja tvrdi upravo to - nesklad između ulaznih veličina i njihovih učinaka. U najkraćem: uzroci i njihove posljedice mogu biti za nekoliko redova veličina različiti. Ptimjer leptirovih krila koja svojim nježnim pokretima mogu pokrenuti orkansko nevrijeme, već je opće mjesto u ovoj suvremenoj teoriji.
Naravno da je svako od nas primjećivao i na vlastitoj koži osjetio istinitost ove glose: stvari oko nas nisu u srazmjeru veličine i njihovog značenja po cjelinu. Pogledamo li vagu na kojoj se mjere papaline, vidjet ćemo da strana na kojoj je uteg prevaguje sve do onog trenutka kad dodana još jedna mala, neznatno teška ribica, ne preokrene to stannje u korist druge strane. Takvih primjera je bezbroj.

Neke spoznaje danas nam izgledaju toliko samorazumljive da ih i djeca lako usvajaju a trebala je sva genijalnost najvrsnijih umova u povijesti da ih definira. Od klasičnih primjera geocentrizma, heliocentrizma do suvremenog uvida u oblik svemira sve do najbizarnijih svakodnevnih stvari oko nas, čije je otkrivanje čekalo stotine generacija.

Trebalo je proći dvije-tri tisuće godina da se mudrost ove glose i znanstveno uobliči, mada su je i intuitivno i na temelju iskustva primjećivali ljudi od pamtivjeka. Ono što ohrabruje jeste činjenica da čovjek može na kognitivnoj razini opisati pojave za koje nema čvrstih dokaza. Ono što obeshrabruje: ponekad je potrebno sedimentiranje ikustva brojnih generacija da bi neke istine postale „prirodnim stanjem“ i samorazumljivo logične.

ps. Neka nam u razumijevanju ovog ogleda pomogne još jedan častan svjedok:
"Najveći paradoks znanstvene revolucije sastoji se u tome što su stvari koje je danas lako pojmiti i djeci u školi.., stvari koje nam se čine kao neopozivi, prirodni načini tumačenja univerzuma... tokom stoljeća predstavljale neriješenu zagonetku i za najveće umove."
(H.Bateford, Porijeklo moderne znznosti)

-MD-MMVII-

Kako pojednostavljeno i lako ova glosa plijeni našu pažnju i kako je s lakoćom prihvaćamo, uvjereni u njenu istinitost. Ono što ostaje problem i nakon mukotrpnog razmišljanja jesu obje njene strane: „sretan život – zlato i srebro“.

Kako voditi sretan život bez materijalnih dobara (novca, roba…) i je li takav život stvarno moguć? Naravno da nije, naprosto zato što društveni model u kojem živimo određuje u velikoj mjeri i svakog od nas ali i uvjetuje naš način života. U kjizi eseja „Nitko i ništa u Parizu i Londonu“ J. Orwel (isti onaj koji je napisao kultnu 1984.) odlazi bez novaca pokušati preživjeti u Pariz a zatim u London i dolazi do empirijskih zaključaka (to je istinska investigativno-novinarska akcija oko 1930-tih): Nakon tjedan dana vi postajete skitnica koja više ni o čemu ne razmišlja već kako elementarno preživjeti u gradu, od obroka do obroka u pučkoj kuhinji i prenoćišta u ubožnici, kako se domoći bilo kakvog posla i zaraditi dopunsku koricu kruha(parafraziram ga po sjećanju). S ovim, istinski potresnim iskustvom, u potpunosti se slažem i zaključujem: bez korijenite promjene života i životnih navika, nemoguće je običnom gradskom čovjeku živjeti bez novaca, a ta promjena je toliko dalekosežna da ne ostavlja mjesta niti za trunku sreće kakvom je poimam ovdje i sada.

Dakle, dilema „zamjena sreće za lovu“ i nije prava dilema, pa prema tome ne može biti niti stvarna.
Naravno da ovaj mini ogled ne isključuje sramotu (na koju izvorno glosa poziva), jer ne znam tko bi bio toliko nemoralan i lud pa da ispusti sreću ako je ima. A pogotovo da je proda (zamijeni) za novce.

Ipak, ostaje činjenica kako je sreća uvjetovana materijalnim faktorima, a onda se ekstremi malo potiru i dolazimo do prave mjere: Niti je sreća amaterijalna niti je bogatstvo nesreća po sebi.

-MD-MMVII-

Svaka je kuća, “KUĆA-PRIČA”: naš dom, naš zaklon i pribježište, naš azil i naše ognjište.
Muzej uspomena i ogledalo njenih žitelja; svaka je kuća dosanjani san i ispunjena želja.
Zato su stare kuće lijepe; više je u njima priča. I pod strehama ptica i u prozorima cvijeća.
One gledaju u svijet i mada nepomične, cijeli svijet su vidjele. Epohe su prodefilirale pod njihovim prozorima...

(MD-MMV)

Novine, radio, televizija, internet... sve ono što kolokvijalno zovemo mediji čijii je jedini smisao „Ad publicandum“ - objavljivanje u javnosti. Ideja da ljudi slobodno komuniciraju, razmjenjuju informacije, informiraju i bivaju informirani, temeljni je uvjet demokracije, ali i suštinske slobode koja počiva na osviještenom pojedincu. Tako bitna, sudbinska uloga medija i ljudi koji rade u njima, nikad nije bila značajnija i s druge strane, mediji nikad nisu više „mijesili javnost“. Moć da se posreduju vijesti, prepričavaju i interpretiraju događaji, velika je moć. Prosječni čovjek previše je zauzet „rutinom preživljavanja“ koja mu odnosi veliki dio vremena, pa je nužda da se informira o „ostatku svijeta“ svedena na konzumerizam kao i rutina kupovine u trgovačkom centru. Slušajući radio u autu, gledajući televiziju uvečer nakon posla, sve nas bombardiraju tisuće vijesti a da nismo sigurni u njihovu istinitost, objektivnost i nepristranost. No ipak, mi nesvjesno upijamo svu silu tih posredovanih informacija i kako je njih više to smo mi sve manje sigurni u njihovu pouzdanost. Tako postajemo sve nepovjerljiviji i sumnjičaviji.

S druge strane, oni koji upravljaju medijima, kao i oni koji nam posreduju informacije svjesno ili ne, svejedno, čine stalne kompromise i štite „svoje svete krave“ a napadaju tuđe. Kako je politička moć ujedno i najveća moć kojom se legitimira državna sila, to je utjecaj na nas putem medija, presudan za svaku vlast. Oblikovanje javnosti i njena „preparacija“ manipulira se trajno pa je slobodnih medija sve manje i njihova pozicija sve je teža. Gotovo nemoguća.
Uostalom, u hrvatskom novogovoru mediji se nazivaju "sredstva priopćavanja", što samo po sebi govori kako vlast ne želi medije preko kojih komuniciraju svi, već želi alat kojim će nama, svojim podanicima, "priopćavati ono što je za nas!?? Od njih!??". Mediji nisu dakle srestva komuniciranja već informiranja putem priopćavanja. Anakron i nemoderan pristup kojim će stvarna pozicija takvih medija sve više slabiti a ljudi će tražiti druge, alternativne oblike komuniciranja.

Ideal: svi-sa svima-o svemu ostati će samo ideal. Još dugo.

-MD-MMVII- 15. travanj 2007

Glosarij

Snažno osjećati. točno i pravilno razlikovati, lako i određeno odrediti, uopćavati i oblikovati ideje, te ideje brzo usporediti, njihov odnos na pravi način odrediti, u sudovima i zaključcima ići od općeg prema posebnom i za sebe učiniti zgradu misli koja zaslužuje ime znanosti; - tko je u stanju to realizirati, taj ispunjava ideali filozofa. Izvježbanost u tim duhovnim određenjima ili u najmanju ruku sklonost za to čini filozofsku glavu.
Johann August Eberhart