u naručju vremena

Odlazim opet

sa svojim slovima

zanosim i mislima

maštovitim očekivanjima

i nadama



Odlazim sama

već se smirilo more

uzburkano nakon mene.



Prema zalazu sunca

gdje došapne mi vjetar

gdje odluči struja



Na drvenoj splavi

promočenoj od valova

oštećenoj od oluje



Stvaram ispočetka

bez druga i savjeta

bez poljupca i pogleda



Jednog dana, znam

protrčat ću ispod duge

do mjesta s kojeg neću otići

mjesta koje neće nestati



Dotaknut ću snove

i neće mi kao pijesak

skliznuti kroz prste.

Vidjet ću lica

koja neće izblijediti.



Stajat ću visoko

al s osmijehom na usnama

iznad bijelih oblaka.