u naručju vremena

govoriti ljudima ono što već znaju
u nedostatku riječi,izraza
bojim se, u nedostatku mišljenja.

živjeti već davno poznato
jer ne znaš drukčije.
Željeti,ali ne biti
ne znati.

Lutati
svojim životom.
bez kompasa,karte.
živjeti lutanje.

Sanjati
nikad ostvariti.
Strah.

Ne izboriti mjesto za sebe
osvrnuti se,posprdno
na nju.
To si ti.

Čitati
stvari kakve sam ne znaš napisati.
mrziti ono što jesi.

Diviti se,sanjati.

Jednog dana živjeti.

Osjećam se čudno. Sve je bilo tako dramatično,ili su bar osjećaji tog lika bili.Sad obrađujemo romantizam,pa se onda i to savršeno uklopilo . Gotovo sam se mogla uživjeti u ulogu propale romantičarke-jer te ljubavi su uvijek nesretne,uvijek propadnu.Mogla sam se uvjeriti da ni za mene ne postoji ništa drugo.Samo ljubav. Nesretna. Platonska. i poezija.Osječaji... a on je bio patnik,onako zakleti pjesnik osuđen na nesreću,tugu, bol,neshvaćen od svijeta.
Još uvijek jest,ili bar tako misli.
A onda je cijela situacija,poput kometa tresnula na zemlju., i ništa se više ne doima tako strašno. Sunce,osmijeh,pjesma,ples i milijun stvari od kojih se sastoji život.Sada čak ni on ne zvuči patnički....više normalno.al pati,znam to. Ja ovako brbljava bubam gluposti,nedovoljno oprezno. Ali she's the one, a ja sam nekako sretna zbog toga. U isto vrijeme nisam,i to je onda taj čudni osjećaj.Doima se savršena,pa opet naravno da nije,pa ljudsko biće je. Uostalom, ''daljina je ubila ljubav''......možda nije bila dovoljno jaka?ne vjerujem. Samo se on opet previše zanio....nadam se da če blizina oživjeti ljubav., ,jer mi je žao. Malo mi idu na živce ta poigravanja,iskreno. Ne može daljina ubiti ljubav.
Da ne duljim...ja sam samo sporedni lik.
poanta je da se vraćam u stvarnost,jer neznam patiti...i ne želim biti patnik.
Moja je ljubav kao neka prisnost...možda na kraju ipak prijateljska,suosječajna s osobom koja mi je slična,koja razumije moj svijet....I koja je nesretnim slučajem muško. Ne bi bio ono što jest da to nije,ne bio toliko zanimljiv, Romantičar. Osoba....koju volim toliko da bi bila šteta upropastiti to nemirnom,kompliciranom,patničkom ljubavlju kakva je između žene i muškarca. Kako ozbiljno to zvući. Ja sam na kraju ipak u duši samo dijete što se igra igračkama na tapetu....igračkama za odrasle.
svakog koga budem voljela toliko puno,tko mi bude tako drag, neču voljeti tom ljubavlju. Znam to. A svatko koga budem voljela strasno,s kime budem željela više...nikog neću voljeti toliko,nikog dovoljno. Upravo to će i biti razlog da si dopustim vezu,jer neće mi biti dovoljno stalo.
p.s

nisam dugo pisala, a ovo i nije umjetnički tekst, ali je ono što sam htjela reći. Trebalo bi biti pisano u dubokoj navali osjećaja da bude umjetničko.

lažna lica,
široki osmijesi na ustima
sjaj u očima i euforija
ljudi gledaju kroz tebe..
ne.
ti gledaš kroz njih
događa se oko tebe
al ti se ne događaš
a možda sam ja laž,
i svaka moja riječ

svako poznato lice
u sjeni krije nepoznat lik
priču

kao da upadneš u film,
a nitko te ne vidi
vrpca se vrti dalje
ili se ti ne uklapaš
gdje je tvoj scenarij
možda ne shvačaš
da je taj film tvoja stvarnost
i treba da vrtiš se s njim.

odbaci nevidljivi zid
probudi se ,hajde probudi se

da li si lud ti
ili je poludio svijet

it's just seems so damn fake

nema posta,ili riječi da prikaže osječaj
samo suzama natopljeno lice
ljubav je bolno ironična