Malo bezveze.....
31.12.2006. u 12:12 | Komentiraj (19) | Print | # | ^
I´ve got dreams to remember
Napisala sam post i glupača obrisala ga.... Baš sam glupa... To se samo meni može desit....
Vau, 2006. je pri kraju... Zar već? Sve je tako brzo prošlo... Prebrzo... Ovo je bila dobra godina... Sigurno ću je se sjećati.... Baš sam puno gluposti napravila, ali i život je jedna velika glupost, pa je onda valjda to sve ok... Morala sam se oprostit s mnogo toga ove godine... Sve se promijenilo... Mnogo više nego što i moji najbolji frendovi znaju... Komplicirani stari film koji se stalno ponavlja- tako bi najbolje opisala ovu 2006.....
Ovo je bila jedna od težih godina... Shvatila sam da je ona izjava istinita... Povijest se ponavlja... Htjeli mi to ili ne, ali na neki čudan način događaju nam se iste stvari, samo malo drugačije zapakirane... Donijela sam neke krive odluke, ali ne žalim... Ne bih sada bila tu gdje jesam da sam nešto drugačije napravila, možda bi se dogodilo nešto bolje, ali vjerojatnije je da bi bilo gore... Ma bila je ovo zanimljiva godina... Puna uspona i padova.... Drago mi je što sam naučila neke stvari, ali mislim da je najvažnije da, što god radili i kamo god nas život odveo, ne smijemo izgubiti sebe...
Bila je ovo tužna, ali i sretna godina... Bilo je suza i smijeha... Mislim da je moja jedina pogreška što sam zaboravila tko sam i što sam to tek sada shvatila... Možda sam neke povrijedila.... Znam da sam katkad svadljiva, razdražljiva, nervozna, ali nismo li svi takvi? Mislim, ponekad....
Veselim se idućoj godini i nadam se da će biti bolja nego ova.... Ah, kako kažu, nada umire posljednja....
Merry Christmas everyone
Pa evo i mene opet..... Praznici su počeli... Konačno..... Jučer je bio Božić.... Šteta što nije bilo snijega..... Bilo bi bolje....
Ipak sam išla u petak u Zagreb.... Super je bilo.... Ja i Ana smo vlakom išle do tamo i s curama se našla na kolodvoru.... Nisam se već dugo tako zabavila.... Stvarno je bilo super.... Nisam se već dugo tako nasmijala..... Zagreb je super okićen.... Kuhano vino je super.... Sam šta mene jako udara u glavu..... Ne valja to, keserila sam se cijelo veče..... Nemam još sve slike, pa ću ih poslije stavit.....
Nemam pojma kud ću za Novu godinu.... Dobro da mi se ne ide nikud, zato što me moji vjerojatno neće ni pustit nikud.... Jedva čekam da praznici završe.... Ne volim kad su moji stalno doma..... Nemam baš sad šta pisat jer nemam ni vremena.... Moram pazit da mi sestra i sestrična ne razvale sobu.... Napisat ću duži post sutra ili preksutra....
Želim svima SRETAN BOŽIĆ I NOVU 2007. GODINU!!!!!!!!
Where I end you begin
Pa evo da napišem post s obzirom da će mi to vjerojatno bit zadnji u idućih pet mjeseci.... Već je kraj polugodišta i ne mogu reć da je to bilo loše polugodište jer nije.... Danas je bilo baš dobro u školi... Nismo imali engleski, fora...
Nekako imam osjećaj da je sve isto kao i prije tjedan, mjesec, godinu... Kao da je vrijeme stalo... Sve mi je čudno.... Prije je bilo drukčije, uvijek sam se mogla nećemu veseliti, a sada?.... Drago mi je samo što imam prijatelje i što znam da se na njih uvijek mogu osloniti... Ne volim promjene, bojim ih se.... Znam da su one ponekad potrebne, ali ja ne želim da se neke stvari ili ljudi mijenjaju....
Glupo je što ljudi odlaze.... Samo uđu u tvoj život, sve poremete i onda odu kao da nikada nisu ni bili tu.... Žao mi je što ih nisam imala priliku bolje upoznati, a opet oni koji su tu, sada i uvijek, ti nikada ne dopuste da ih potpuno upoznaš... Možda je to strah, onaj koji sam i ja mnogo puta osjećala.... Možda...
Glupo je što vrijeme prolazi... Sad dok ovo pišem ili netko čita, ono leti i neće se vratiti...
Glupo je što sve uvijek odlazi.... Ljudi, osjećaji, kiša, sunce, mjesec, sreća.... Samo nas bol prati.... Uvijek i nikada ne odlazi... Čeka u mračnim kutevima našega srca da napadne kada smo najranjiviji.... I onda padneš, dotakneš dno.... Ne znaš kako da ustaneš, vratiš vjeru u život, ljude.... Tada učiniš pogrešku, ono što sam i ja učinila.... Praviš se da ti nije stalo, da ti ništa nije važno, dok goriš iznutra i ne znaš kako se probuditi iz noćne more u koju ti se život pretvara....
Sve dok jednoga dana shvatiš da nema više ničega.... Samo praznina... Želiš vratiti vrijeme i učiniti sve drukčije, ali prekasno..... Poslije toga ne spavaš noćima, pitaš se zašto??.... Nema povratka.......
Misliš da je sve gotovo i želiš odustati, no onda se pojavi netko.... Netko zbog koga shvatiš da je vrijedilo živjeti, voljeti, patiti..... Ponovno se rađa nada i znaš da nije gotovo.... Ponovno se smiješ, noću sanjaš slatke snove......
I ja se nadam..... Nadam se da ću pronaći nekoga takvog.... Ne mora biti savršen.... Takav ne postoji.... Samo neka bude onaj koji će mi vratiti osmijeh na lice, onaj pravi.... Svi ga tražimo..... Zar ne?
The worst day since yesterday
Dan mi je danas dobro počeo, no naravno da je loše završio. Ljuta sam zbog biologije.... Ne jako jer sam već lagano umorna od svega toga, stvarno mi je dosta... Nikad se nisam ovako loše osjećala, jednostavno mi se sve sad skupilo...
Jučer spremam sobu i onak, vadim stvari iz ormara i kad vidim to sve prazno, sjetim se selidbe i kako mi je tada bilo teško i sad ta glupa biologija... Sama sam si kriva, trebala sam se ranije javit...
Nekako više ne znam što osjećam, prazna sam u zadnje vrijeme... Dosta mi je lažnog smješka i veselja jer to nije ono što osjećam... Zašto bi se morala opravdavati nekome zbog svojih osjećaja??! Ne znam....
Nisam jedina kojoj je teško, žao mi je što se neki ljudi lako predaju... Sad bi htjela nestati, udarati u zid, plakati dok sve ne nestane i svijet bude opet dobar... Glupo, zar ne? Možda sutra bude sve bolje, iako ne vjerujem... Sve dok postoje ljudi, ta glupa, dosadna, osjećajna bića kao što sam ja neće biti bolje... Nažalost....
Glupi naslov, ide mi na živce... Kud ne znam šta da napišem u postu još i naslov moram smišljat... Da ne bi..... (hehehe)
Ja konačno pišem novi post, nema se vremena.... Baš je bilo dobro na onom izletu... Crtić je bio malo bezveze, al sam svejedno umirala od smijeha... Sinoć sam bila vani, Doli je slavila rođendan... Bilo je dobro... Drago mi je da sam konačno vidjela Dolenčevku, baš se promijenila... Mislim, na bolje....
Ne mogu vjerovat da imamo nastavu još samo ovaj tjedan!!! Jedva čekam praznike...
Kad bolje razmislim, bilo je super na onom izletu... Najbolji dio crtića su bili puževi, baš su zakon.... Drago mi je da sam išla... Nekako imam osjećaj ko da je danas nedjelja... Uopće mi se ne ide danas van... Vidjet ću...
Da ne zaboravim, bila sam u utorak na misi i to me tak nekak rastužilo... Crkva je bila na pola prazna, a i oni koji su bili.... Nekako imam dojam da ljudi idu na misu samo zato jer nemaju pametnijeg posla... Tužno je kad vidiš kako netko samo izgovara napamet naučenu molitvu uopće ne misleći o tome što izgovara... To me baš nekako bacilo u bed...
Morala bi se spremat, a nikud mi se ne da ić...
Jedva čekam onaj program za otvaranje dvorane u petak.... Mislim da će bit fora... Ja bi ga radije gledala nego pjevala u zboru, al neka...
Ocjene su zaključene... Nažalost...
Vidim da mi je krenulo s razdvajanjem teksta, tak da ima više praznina nego teksta, al baš mi je zgodno to tak razdvajat.... Ne znam šta mi je.... Bit će ovo dobar dan, nadam se......
Nema naslova
Ja imam pet iz geografije!!!!!! Konačno mi se svo ono učenje isplatilo.... Al neću o školi...
Nekako u zadnje vrijeme sve više i više primjećujem kako su mnogi pronašli nešto što ih ispunjava. Nekakav posao, hobi, neku osobu i ne mogu, a da se ne zapitam kakav je to osjećaj...
Mislim, ima stvari u kojima ja uživam, ljudi koje sam voljela, no nikada se nisam potpuno predala nečemu. Evo, uzmimo ljubav... Mogu reći da sam do sada voljela samo jednu osobu i kada sam shvatila da bi me ta osoba mogla povrijediti, jednostavno sam otišla. Požalila sam to, no povratka nije bilo. Teško je slijepo vjerovati nekome i zato je lakše otići i biti nepovrijeđen... Ljudi su takvi da će ti uvijek pokušati zabiti nož u leđa, no uvijek postoji barem jedna osoba kojoj možeš vjerovati...
Bilo mi je teško zadnje tri godine, jer su me progonile neke stvari, ali jednostavno, jednom shvatiš da ne možeš zauvijek tako i zaboraviš... Pustiš da prošlost tamo i ostane...
Mislim da se ponovno zaljubljujem, opet u nekoga u koga ne bi smjela, ali... Ljubav je prekrasan osjećaj iako i strahovito boli. Ljubav je borba iz dana u dan i ponekad moraš odustati, no kada odustaneš, ne predaješ se, već čekaš novu ljubav koja će doći i prije nego što se nadaš...
Ovaj post nije depresivan, jer sam sretna i želim reći neke stvari koje sam naučila. Suze se osuše, ljutnja nestaje i prazninu koja ostaje uvijek popuni netko drugi, bolji. Kako ironično- ljubav, najljepši osjećaj na svijetu, ujedno je i najtužniji....
ONE TREE HILL IS BACK!!!! Evo za početak par slikica glumaca iz najbolje serije na svijetu!!!!
Još par slikica najdražeg mi lika Brooke Davis (Sophia Bush)....
Fenomenalni crteži Peyton Sawyer (Hilarie Burton)::::
I zadnja, ali meni najbolja...
Nadam se da su svi dobro, živi i zdravi..... (Koje ja tu gluposti pišem... Kakva mi je to rečenica....?)
Uživajte.... poooozzzz
She can´t go on, not like this, she has to go, break free....
Ovaj post posvećujem osobi koja mi mnogo znači i koja je prije godinu dana ostala bez kćeri. Ona me gledala kako rastem, odobravala moje nestašluke i iako mi nije u rodu, svi osjećamo da je dio obitelji. Znam da je život nije mazio, no nije mogla ni sanjati što je očekuje. Zaboljelo me kada sam ju vidjela kako plače i tada sam shvatila da će za nju to biti previše. Bori se već godinu dana, pokušava nastaviti živjeti.... Htjela bih joj pomoći, no ne znam kako. U posljednje vrijeme, kao da odustaje, a ja to ne želim za nju. Zaslužila je više, bolje. Ima još toliko razloga da nastavi, no njena bol je prevelika. Utjehu pronalazi u radu i živi još samo od sjećanja. Što više vremena prolazi, čini mi se da joj je još gore. Svaka sitnica u vezi nje joj nedostaje, svaka njena mana i vrlina. Voljela bih da više ne plače, da više ne bude tužna. Znam da ju ja ne mogu u potpunosti razumijeti, no mogu joj pružiti podršku, rame za plakanje......
Kao da polagano nestaje u magli, u tami koja će ju jednom potpuno obuzeti.....
Ne znam kako da se još izrazim, jer njeno lice, tijelo, pokreti i govor kao da sadrže svu bol ovoga svijeta. Tužno je kako joj se svijet najednom srušio, a ona je ostala zarobljena ispod tih ruševina. Bojim se da će jednoga dana shvatiti da se s time ne može nositi.. Tada će svijet izgubiti još jednu marljivu, plemenitu, dobru i požrtvovnu osobu, no ona će biti sretna jer će biti tamo gdje ju srce već odavno vuče, u raju sa svojom kćeri.....
Sretan vam sveti Nikola!!!!!!!!!!!
Pošto je danas sveti Nikola neću pisat svoje gluposti već bi samo htjela naglasit da ja nisam baš uvijek u depri što bi se reklo iz mojih posteva. Ja to jednostavno pišem tad kad sam zbedirana jer kad sam sretna baš i nemam nešt posebno za pisat. I da, još samo hoću reć da me onaj sastavak iz hrvatskog UŽASNO NAŽIVCIRAO!!!!!! Mislim da sam poderala 100 000 000 000 000 000 000 papira (baš volim pretjerivat), al sam shvatila da je sasvim svejedno kakav joj sastavak donesla jer svejedno neću dobit pet.
Danas je sveti Nikola!!! Moja draga sestrica me probudila u sedam jer joj se jako žurilo vidjet šta je dobila i onda sam ja, naravno još uvijek pospana, tražila poklone pola sata jer kod nas sveti Nikola ima jako dobar smisao za humor! Kad sam ih konačno našla, dobro skrivene ispod stola u blagovaoni!, otvaranje je moglo početi... Dobila sam većinu onoga što sam tražila (dvije majice, remen, cd, sako, sjajilo, plišanog medu, slatkiše, al nisam dobila šibu!) i baš sam nekak sretna, usprkos nekim stvarima...
Evo baš sad slušam Bethany Joy Lenz & Tyler Hilton- When the stars go blue i čudim se kak je ta pjesma dobra, zaljubila sam se u sve pjesme koje su bile u One Tree Hillu....
Evo i teksta:
Dancin´ where the stars go blue,
Dancin´ where the evening fell,
Dancin´ in my wooden shoes,
In a wedding gown.
Dancin´ out on 7th street
Dancin´ through the underground
Dancin´ little marionette,
Are you happy now?
Yeah.
Chours:
Where do you go when you´re lonely,
Where do you go when you´re blue,
Where do you go when you´re lonely
I´ll follow you,
When the stars go blue 2x.
Blue.
Laughing with your pretty mouth,
Laughing with your broken eyes,
Laughing with your lover´s tongue
In a lullaby.
Yeah.
Chours:
Where do you go when you´re lonely,
Where do you go when you´re blue,
Where do you go when you´re lonely
I´ll follow you.
Yeah, yeah.
Where do you go when you´re lonely,
Where do you go when you´re blue,
Where do you go when you´re lonely
Iĺl follow you.
Follow you,
Yeah, yeah,
When the stars go blue 4x.
Where do you go when you´re lonely,
Where do you go when the stars go blue.
Where do you go when you`re lonely, where do you go when you`re blue, where do you go when you`re lonely I `ll follow you
Ja inače ne vjerujem u sudbinu, ali ako ona postoji očito mi se sada osvećuje. Danas sam dobila dva iz biologije i ljuta sam na sebe što je do toga došlo, ali me pvrijedilo licemjerje jedne osobe i smiješak na njenom licu kada je čula za moju ocjenu. Mrzim školu. Ne zbog profesora ili zato što je gradivo koma, već zato što sam već više puta zbog škole izgubila neke ljude. Trenutno se osjećam tako sama, ali ipak mi je drago što sam neke stvari napravila. Zato mi se sve sad i vraća. Znam da sam griješila i da sam mnoge povrijedila svojim ponašanjem, ali i riječima, ali ja sam jednostavno takva, bila. Dosta mi je svega. Ne bi trebala pisat post u ovakvom stanju, ljuta i tužna, ali dosta mi je skrivanja osjećaja. Dosta mi je podizanja zidova da drugi ne vide tko sam. Uvijek sam bježala od sebe, onoga tko sam i što bi mogla postati. Nisam savršena kćer, nisam savršena sestra, sigurno nisam bila savršena cura, ni savršena prijateljica. Jednostavno sam takva kakva jesam i ako nekome smetam neka se makne od mene, a ne da iz dana u dan glumi kako smo si dobri, a zapravo... Ja sam dobra osoba dok netko ne počne radit budalu od mene, a nakon toga ta osoba komotno može požalit što se rodila...
Požalit ću što sam napisala ovaj post, ali ga neću obrisati ni sada, ni sutra, nikada jer se želim promijeniti, stvarno želim. Želim shvatiti tko sam i što želim, a ne slijepo slijediti tuđa pravila. Od sada pa nadalje ne želim se više ispričavati nikome zbog svojih odluka. Nikada se nisam lako predavala, pa tako neću ni sada.....
Sometimes you hold so tight it slips right through your hands
Pa ja sam nekako mislila pričat o smrti, zapravo od strahu od smrti, no netko je o tome napisao post prije mene.... Mislim, zato ja neću.... Ovaj tjedan je sve u svemu bio jedan od boljih, još da nije bilo likovnog... Roditeljski sam preživjela...
Eto, sinoć gledoh Plavušu s Harvarda 2 i pitam se kako netko istovremeno može biti tako površan, a opet... Ne znam... Nekad sam i ja bila takva... Mislim, još uvijek sam, ali manje.... Bar se nadam...
Jedva čekam Božić... Bilo mi je tak bezveze šta prošle godine nije padao snijeg... Nadam se da će past ove godine!!!
Ja samo skačem s teme na temu...
Jučer mi je bilo super na hrvatskom... Nekako mi je ta profesorica iz sata u sat sve draža....
Malo me šokiralo ono šta je rekla, kako se jedan njen učenik ubio zbog ljubavi... Mora da ga je neka gadno povrijedila kada se odlučio na takav glupi, kukavički potez.... Zanima me samo, je li ona toga bila vrijedna... Mislim, je li bar jednom zaplakala, otišla na njegov sprovod, da li ga se ikada sjeti.... Valjda je to bilo nešto što je on morao učiniti, ipak, sami smo krojači svoje sudbine....
Ne znam zašto, ali čini mi se da sve ono što sam prije radila s lakoćom i ljubavlju, sada više ne mogu....
Evo, uzmimo pisanje... Doma imam hrpu svojih priča, pjesama, a to sad samo stoji... Nisam ništa napisala od ovog ljeta... Mislim da je to strah od ponavljanja sebe same... Ponovno činim ono zbog čega sam prije patila, ali ne mogu si pomoći... Srcu ne možeš naređivati....nažalost....
Kad sam sama doma (stalno), pitam se zašto dopuštam da neke stvari ponovno učinim krivo... Ne znam zašto si svaki put obećam da će biti drugačije, a onda opet krene sve ispočetka... Ne očekujem da će me netko razumijeti, ma, ni da će pročitati ovaj post, ali jednostavno neke stvari moram napisati, jer mislim da bih poludjela inače.....
