Poruka predsjednika Odbora HBK povodom Svjetskog dana medija
Draga braćo i sestre!
Na sedmu vazmenu nedjelju, 4. svibnja 2008, Crkva obilježava Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Potaknut ovogodišnjom prigodnom porukom Svetoga Oca Benedikta XVI, upućujem vam poruku kao predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija, slijedeći papine misli.
1. Promatrajući pozitivne doprinose suvremenih sredstava društvenih komunikacija, zajedno sa Svetim Ocem uočavamo da "mediji u svojoj cjelini nisu samo sredstva za širenje ideja, već mogu i moraju biti i sredstva u službi pravednijega i solidarnoga svijeta". Oni to čine osobito onda kad potiču na potrebu poštivanja dostojanstva ljudske osobe i učvršćivanja obiteljskoga zajedništva, kad doprinose dijalogu i boljem razumijevanju među ljudima i narodima, ali i kad podvrgavaju opravdanoj kritici one društvene pojave i strukture koje štete dobru pojedinca i zajednice.
2. Istodobno s jačanjem njihovog utjecaja, mediji se suočavaju i sa sve brojnijim izazovima. Zajedno s Papom uočavamo napose rizik da se mediji "pretvore u sustave usmjerene na podvrgavanje čovjeka logikama što ih diktiraju prevladavajući interesi određenoga trenutka." Danas se to prije svega očituje u nametanju različitih ideologija te u promoviranju potrošačkog mentaliteta. Umjesto da budu u službi istine, savjesti i slobode, sredstva društvenih komunikacija tada postaju "megafon ekonomskog materijalizma i etičkog relativizma, pravih rana našeg doba". S obzirom na uočeno nastojanje sredstava društvenih komunikacija da ne samo prikazuju stvarnost, već i da ju određuju, zahvaljujući moći i snazi sugestije što je posjeduju, nužno nam se nameće pitanje je li mudro sredstva društvenih komunikacija prepustiti na volju onima koji ih koriste za manipulaciju savjestima.
Pod izgovorom da se predstavlja zbilja, zapravo se često nastoje nametnuti iskrivljeni modeli osobnog, obiteljskog i društvenog života. U pozadini je, u konačnici, riječ o pogrešnom poimanju čovjeka u kojem se čovjeku pristupa kao pukom objektu i sredstvu. Naime, kao što se to događa na raznim drugim područjima - od poštivanja dostojanstva čovjeka i obitelji do pitanja mira, pravde i zaštite stvorenoga - tako se i na području društvenih komunikacija suočavamo s temeljnim pitanjem istine o čovjeku. "Kada komunikacija izgubi etička uporišta i izbjegne društvenoj kontroli onda više ne vodi računa o središnjoj ulozi i nedodirljivom dostojanstvu čovjeka, riskirajući da negativno utječe na njegovu savjest, na njegove odluke te u konačnici da uvjetuje samu slobodu i život osoba."
3. Svjesni da ni naša društvena komunikacija nije lišena bolnih pojava na koje ukazuje Sveti Otac, i mi ovim pismom želimo pozvati sve, kako katolike i djelatnike u javnim i privatnim medijima, tako i sve ostale ljude dobre volje kojima je stalo do dobra čovjeka, da u okvirima svojih mogućnosti doprinesu ispravnom korištenju sredstava društvenih komunikacija. Od svih se, naime, odgovornih članova društva očekuje da pomognu medijima da se usmjere na objektivno informiranje i na traženje i predstavljanje istine o čovjeku, što je "najuzvišeniji poziv društvene komunikacije." Na to su pozvani svi: kako oni koji na bilo koji način sudjeluju u formiranju medijskih sadržaja, tako i oni kojima se ti sadržaji nude.
4. Čovjek je u potrazi za istinom koja će ga osloboditi, a mi kršćani znamo i vjerujemo da je ta istina upravo sam Gospodin Isus Krist koji je za sebe rekao: "Ja sam put, istina i život" (Iv 14, 6). Iskustvo nam govori da svaki od nas koji je doživio susret s Isusom i u njemu otkrio istinu svoga života "postaje gorljiv za njegovu poruku, doživljava nezadrživu želju da tu istinu podijeli i komunicira". Upravo nas ta nezadrživa želja za navještajem Isusa Krista, istine za svakog čovjeka, potiče da s tom svrhom razvijamo, potpomažemo i koristimo sredstva društvenih komunikacija. Pri tom mislimo posebno na ona sredstva koja su s tim ciljem osnovale razne crkvene ustanove, počevši od Hrvatskog katoličkog radija i Informativne katoličke agencije, što ih je osnovala HBK, te medija iza kojih stoje pojedine nad/biskupije, redovničke zajednice ili druge vjerničke skupine. Naša Crkva ne smije dopustiti da u eri medija ostane bez vlastitih medija, koliko god svjetovni mediji bili pozorni i zainteresirani za njezino naučavanje i djelovanje. Sjetimo se kako su važnu ulogu odigrali crkveni mediji za vrijeme komunističkog režima. Njihovo značenje nije ništa manje ni u današnje vrijeme, pogotovo u situaciji kada društvenoj komunikaciji prijeti sve veća ovisnost o raznim ideologijama i interesima.
5. Potrebno je, stoga, da svi zajedno, pastiri i vjernici, poradimo na jačanju naših crkvenih medija, poglavito onih koji pokrivaju sve naše nad/biskupije. Jačati ih možemo tako što ćemo se neumorno truditi na njihovu kvalitetnom uređivanju, podupiranju, čitanju i slušanju. Od te važne zadaće nitko se ne bi smio smatrati izuzetim, bilo da je riječ o izdavačima, urednicima i novinarima, bilo o župnicima i vjernicima. Napose želimo upozoriti na pomoć koju crkveni elektronički i tiskani mediji pružaju župnicima u njihovu pastoralnom radu. Oni su im istinski saveznici i pomoćnici, a vjernicima nezaobilazna pomoć u boljem upoznavanju istina vjere i života Crkve. Bez pretjerivanja možemo reći da bez praćenja crkvenih medija ne možemo aktivno i kompetentno sudjelovati u životu Crkve, kao što bez istinoljubivih svjetovnih medija nije moguće primjereno sudjelovati u društvenom životu.
Preporučujemo vam, stoga, braćo i sestre, sve naše crkvene medije, na poseban način Hrvatski katolički radio, kojemu kao neprofitnom radiju možete, između ostaloga, pomoći uključivanjem u sustav prijatelja, kako bi on uz vašu financijsku pomoć mogao i nadalje biti "dobar radio za dobre ljude".
Neka zagovor Blažene Djevice Marije, koja je primila radosnu vijest od Arkanđela Gabrijela i pohitala priopćiti je svojoj rođakinji Elizabeti, prati sve naše medijske djelatnike kao i sve one koji se medijima služe.
Mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit
Predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija
Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed
Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom
i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, danas se doselio u starački dom. Njegova sedamdesetogodišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Johns, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo."
"To nema nikakve veze s ovim" odgovorio je.
"Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli... Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam s dijelovima tijela koji vise ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio baš za ovo doba svog
života.
Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono sto ste uložili. Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjecanja!
Hvala vam za vas dio u banci sjecanja. Ja još uvijek ulažem!!"
Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:
1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte vise.
5. Očekujte manje.
NAUČILA SAM
Naučila sam...
Naučila sam... da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo...
Naučila sam... da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način...
Naučila sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučila sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučila sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučila sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučila sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučila sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučila sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučila sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučila sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučila sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučila sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučila sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučila sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
ČUDESNA ZAHVALNOST
Čudesna zahvalnost
Divna kratka izreka koju hrvatski narod ponavlja: „Bogu hvala!“ dobiva svoje puno značenje u svetoj misi jer misa – osobito misa zahvalnica – jest euharistija što znači zahvala.
Živimo u užurbanom vremenu. Sve nas muči stres. Ono što nekad bijaše bolest najviše tehnizirane civilizacije uvuklo se u pore našega svagdanjega života. Po naravi gledamo na ono što nas čeka, što još nismo izvršili. Pružamo se prema onome što nam nedostaje i što nas privlači. U zahvali koju izričemo dobivamo sveti lijek. Zahvalnost je najbolji antistres. Kad Bogu zahvaljujemo, smijemo svjesno pogledati na ono što smo već postigli. Premda nas naša želja i dužnosti neprestano vuku prema naprijed, pozvani smo baciti pogled unatrag i prebrojati plodove. S užitkom ćemo zahvaliti Bogu za sve ono lijepo što smo ostvarili i što nam je darovano. Bog je, prema izvještaju na prvim stranicama Svetog Pisma, gledao uvijek iznova na ono što je učinio i vidio: bilo je dobro. Tako činimo kad zahvaljujemo.
Zahvalnost je velika krepost koja rehabilitra naš odnos prema stvarima koje posjedujemo. U nestašici, dok mediji pritišću i povećavaju naš osjećaj da nemamo dosta i da ne možemo pribaviti sve ono što nam je potrebno, zahvalnost je čarobni štapić koji okreće naš pogled prema onim stvarima koje imamo i koje su dragocjene. Omogućavaju nam svagdašnji život.
Reći „Hvala!“ najbolji je lijek protiv naše velike bolesti ogovaranja. Tako je lako uočiti u drugome nedostatke i govoriti o tome. Puno je teže, ali i puno ljepše, prepoznati ono što je dobro u njemu. Što je to u bližnjemu na čemu se mogu iskreno zahvaliti? I kad kažem „Hvala!“, već sam pobijedio napast ogovaranja.
Zahvalnost je najbolji i izvrstan lijek protiv psovke. Toliko nas toga u životu pogađa i teško nam je. Brzo se na našim ustima nađe kruta riječ! Puno je teže, ali puno ljepše i mudrije, uočiti one dobre stvari koje nam se događaju i reći: „Hvala Bogu!“ Kako je mudro reći „Hvala!“ onom našem bližnjemu koji nam je pomogao i u najvećoj nevolji. I psovka je pobjeđena.
Zahvalnost je stvarateljica međuljudskih veza. Ako dobijem na dar cvijet, ili neki slatkiš, ili pak kemijsku olovku koja mi je drgaocjena u svakodnevnom poslu, velika je to stvar. Mogu si to doduše i sam pribaviti. Međutim, ako zahvalno primam dar – ma kako on neznatan bio – u njemu ću prepoznati znak ljubavi. U tome je velika sposobnost čovjekova. Iz slavlja božićnog otajstva znamo da je „znak“ biblijski pojam. Pastiri su prepoznali znak. I mi, kad smo zahvalni i kažemo Hvala!, za dar koji smo primili, onda prepoznajemo nešto mnogo više od malog materijalnog dara. To je izraz nečije ljubavi, to je izraz naklonosti i želje da bude uz nas! Dar je znak prisutnosti i blizine druge osobe.
OBVEZNO PROČITATI
U povodu teških kleveta na račun Katoličke Crkve i njezinog djelovanja kako u prošlosti tako i danas, koje su iznesene 20. travnja u službenim govorima na komemoraciji 63. obljetnice proboja iz logora Jasenovac, priopćenjem se 21. travnja oglasio Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije.
Umjesto polemike s izrečenim optužbama u priopćenju se podsjeća na riječi kardinala Josipa Bozanića, tadašnjeg predsjednika HBK, izrečene na Bleiburgu 13. svibnja 2007. godine, kako "ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom... prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba".
Na svu sreću, kaže se nadalje u priopćenju, istinu o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj u doba II. svjetskog rata više ne "propisuju" državne vlasti i ideološke strukture, nego je ona predmet slobodnoga znanstvenog istraživanja.
Stoga se svi dobronamjerni tražitelji istine o tome vremenu imaju mogućnost na relevantnim izvorima upoznati s istinom. A stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema jasenovačkom logoru još u ratno vrijeme jasno i nedvosmisleno izrekao je blaženi kardinal Alojzije Stepinac kad je u veljači 1943. taj logor nazvao "sramotnom ljagom", a ubojice u njemu "najvećom nesrećom Hrvatske".
Isti je stav, podsjeća se nadalje u priopćenju, ponovljen u više navrata pa tako i u Pismu HBK o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata od 1. svibnja 1995. godine, koje se u našoj javnosti prešućuje. U njemu biskupi, između ostaloga, ističu: "Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.
Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije, bez ikakva suda i dokaza krivnje, uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve.
Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava: Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u II. svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja".
Nakon svega spomenutoga postavlja se pitanje kome je u interesu da se i danas pojavljuju tvrdnje o Katoličkoj Crkvi kao posljednjem bastionu ustaškoga poretka? navodi se priopćenju Tiskovnog ureda HBK.
Jedna mala priča
Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog
velikog aerodroma.
Posto je trebala dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu
da bi joj vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je niko nebi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge
jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela da uzima keks i gospodin je uzeo
jedan. Ona se šokirala,ali ništa ne reče i nastavi da čita knjigu.
U sebi je pomislila ma gledaj ti ovo, da samo
imam malo više hrabrosti,do sada bih ga već udarila.
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i
djevojka pomisli baš me zanima šta će sad
napraviti!!!.
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše poče da mrmlja šokirana,uze svoje stvari,knjigu,torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu. U tom trenutku ugleda paketić keksa jos uvijek netaknut.
Posrami se kao kradljivac i tek tada shvati da je
keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja,nervoze ili prepotencije,podijelio i svoj posljednji komad sa njom,totalno
suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastiti ponos i osjećaje.
ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo
pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
-Kamen kad je bačen;
-Riječ nakon što je rečena;
-Mogućnost nakon što je izgubljena;
-Vrijeme kad je prošlo;
-Ljubav za koju se NE BORI.
Jednom je netko rekao:
Radi kao da nikad nećes imati potrebu za novcem.
Voli kao da nisi nikad patio od ljubavi.
Pleši kao da te niko ne gleda.
Pjevaj kao da te niko ne sluša.
Živi kao da je Raj na Zemlji.
Salona (uvod)
Između Svetog Kaja i središnjeg dijela Solina prostiru se ruševine antičke Salone. Salona je jedna od najvažnijih antičkih i ranokršćanskih lokaliteta na svijetu. Poznata je po tome što su ostaci iz jednoga i drugoga doba zapravo sačuvani in situ-mogu se vidjeti kao rijetko gdje u svijetu i do danas omogućuju sve vrste istraživanja, a prikupljeni podaci i objavljeni materijali prisutni su u svjetskoj kulturnoj javnosti. Zbog kompleksnosti lokaliteta svakako se preporučuje stručno vodstvo. U novije vrijeme u Solinu su učinjeni vrlo kvalitetni hortikulturalni i urbanistički zahvati, a šetnica uz rijeku Jadro, unutar prirodnoga i spomeničnoga ambijenta izuzetne vrijednosti privlači mnoge šetače i izletnike.
U Solinu se posebno slavi blagdan Male Gospe 8.rujna koji je ujedno i Dan grada Solina, kada se okuplja mnoštvo vjernika jer je Solin jedno od duhovnih središta splitsko-dalmatinske županije.
U sljedećim postovima više o Antičkoj Saloni i povijesti njenih lokaliteta
SOLIN
SOLIN
Solin je kako sam već spomenula u prvome postu, jedan od najlipših gradova na svitu. Jednostavno, morate doći i uvjeriti se. A ja ću se truditi u nekoliko sljedećih postova, dočarati vam barem donekle ljepote Solina kroz opširni prikaz njegove prošlosti i sadašnjosti, a samim time i budućnosti.
Solin je svega 5 kilometara udaljen od Splita. Broj stanovnika mu svaki danom raste, tako da trenutno, prema neslužbenim podacima, ima oko 23 000 stanovnika. Jedan je od najmlađih gradova u Hrvatskoj budući da mu je prosječna dob stanovnika 34 godine.
Sastoji se od tri izdvojene cjeline: središnjeg dijela na raskrižju cesta prema Splitu, Trogiru i Klisu, od Majdana, u maloj kotlini gornjeg toka Jadra, s tvornicom cementa, i od Donje Strane (Sveti Kajo) oko 1, 5 km zapadno od središnjeg dijela, na cesti prema Trogiru, s tvornicom cementa i industrijskim pogonima. Između Donje Strane i središnjeg dijela Solina su ostaci antičke Salone. Na magistralnoj je prometnici Split-Sinj.
U Solinu postoje tri osnovne škole: don Lovre Katić, Vjekoslav Parać i Kraljica Jelena. U planu je gradnja i četvrte osnovne škole u Ninčevićima.
Solin se razvio na području antičke Salone koja se prvi put spominje 119. kao središte ilirskog plemena Delmata. Godine 78. Salonu su zauzeli Rimljani: za vladanja cara Augusta postaje političkim središtem Dalmacije. Car Dioklecijan je u neposrednoj blizini grada podignuo svoju palaču. Oko polovice V. St. Salonu napadaju Huni i Goti, a 461. salonitanski patricij Marcelin proglašuje se vladarem Dalmacije.
Poslije pada Zapadnorimskog Carstva Salona postaje sjedištem namjesnika istočnogotskog kralja Teodorika, a u VI. St ulazi u sastav Istočnorimskog Carstva. Oko 614. zauzeli su je Slaveni i Avari i razorili do temelja.
nastavak slijedi....
GOSPIN OTOK
GOSPIN OTOK
Mnogi izletnici koji posjete Solin, obvezno dođu i na Gospin otok. Međutim, malo tko od njih razmišlja o prošlosti Gospina otoka, a ona je zaista bogata.
Hrvatska kraljica Jelena dala je sagraditi na Otoku dvije crkve; crkvu Svetog Stjepana i crkvu Svete Marije. Jelena je umrla 8. listopada 976. godine i pokopana u crkvi Svetog Stjepana. Ove dvije crkve bile su položene jedna uz drugu i poznate pod imenom «bazilika geminata» što znači «dvojna crkva». To je u starokršćansko doba bila osobina naših krajeva. Turci ruše obje crkve u 16-tom stoljeću. Nakon što su Venecijanci otjerali Turke, Solinjani se vraćaju iz izbjeglištva i oko 1650. godine grade novu crkvu Svete Marije, koja je izgorjela u požaru 1875. godine. Za kratko vrijeme, Solinjani ponovo podižu crkvu posvećenu Majci Božjoj 1878. godine, a ta crkva je u funkciji i danas. Temelje crkve Svetog Stjepana otkrio je arheolog svjetskog glasa don Frane Bulić i u njima pronašao godine 1898. ostatke groba i grobnog natpisa kraljice Jelene. Pronašao je devedesetak ulomaka s grobnog natpisa što predstavlja i najvažniji kameni dokaz srednjovjekovne hrvatske povijesti. Važan je i po tome što nam svjedoči o socijalnom djelovanju kraljice Jelene, koja je, kako piše na grobu bila «zaštitnica udovica i majka sirota». Po srednjovjekovnoj praksi kraljevi se pokapaju u onoj crkvi u kojoj se i krune, a budući da je narodna tradicija sačuvala uspomenu da se u Solinu okrunilo sedam kraljeva, dolazi se do zaključka da je crkva na Gospinom otoku bila krunidbena bazilika prije kralja Zvonimira, koji je okrunjen 1075. godine u crkvi svetog Petra i Mojsija u Solinu u tzv. «šupljoj crkvi».
Gospin otok je najvažniji objekt hrvatske arheologije, a prema hipotezi, i prvo sjedište hrvatskih doseljenika u okolici Splita. Na Gospinom otoku, 4. listopada 1998. godine Solinjani su se susreli s papom Ivanom Pavlom Drugim u sklopu njegovog drugog pastoralnog pohoda Republici Hrvatskoj, a Gospino prasvetište i Solin je posjetio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, 26 kolovoza 1995. godine, nekoliko dana nakon rušenja velikosrpske pobune. Na Gospinom otoku je održan Euharistijski kongres 22. listopada 2000 godine povodom proslave Velikog jubileja-2000-te obljetnice Kristovog utjelovljenja.
Tada se predvođeno svojim biskupima i svećenicima na Gospinom otoku okupilo više od 50 000 vjernika iz 186 župa naše nadbiskupije.
Evo, danas i ja počinjem pisati blog. Truditi ću se biti što zanimljivija kako bi u mojim postovima mogli uživati mnogi. Kako sam iz Solina, a to se vidi iz naziva bloga, dosta ću pisati o Solinu, ali i o drugim zanimljivostima. Zato, čitajte me, nećete se pokajati!
