Svi mi trazimo nase mjesto u ovom velikom svijetu. Svi se nadamo da cemo ga i pronaci. Ali cesto, dok smo u potrazi, zaboravimo pogledati oko sebe. Ne uspijemo vidjeti ono sto je vec tu, sto nas ceka. Zaboravimo biti sretni. Toliko smo usredotoceni na savrsenstvo da ne uspijemo uzivati u malim sitnicama koje nam zivot pruzi. Ja sam bila takva. Pokusavam se promijeniti, pokusavam zivjeti i voljeti ono sto mi je dano, bez obzira na sto. Katkad mi se cini da je toliko tesko, toliko nemoguce da bi najradije odustala. Osjecam da hodam po rubu, da tezim malo jednoj malo drugoj strani. Jedna je strana sreca u kojoj su svi problemi iza mene, proslost je samo proslost. Druga je buducnost, nesto nepoznato, mozda sretno mozda tuzno. Ne znam kako bi se opredijelila, nemam hrabrosti baciti se ni sa jedne strane. Strah me nepoznatog, strah me onog sto me ceka cim zavrsim srednju. A to je blizu. Slijedece godine krenut cu na faks, put moga zivota ce naglo skrenuti. Svi moji bliznji nece vise bit tu, bit cu sama i sama cu se morati snaci. Bojim se toga, bojim se da se necu uklopiti u novoj okolini medu novim ljudima. Oduvijek sam bila sklona stajanju po strani. Povucena i koja tesko vjeruje ljudima. Ali nikad do sad nisam se nasla sama u novom drustvu, u kojem nikog ne poznajem. A to me upravo i ceka. Necu cak biti u mogucnosti nekome se potuziti zbog toga. S druge strane, pokusavam misliti da ce mi promijena dobro doci. Da cu mozda upoznati nekog s kim cu se dobro sloziti. Osobu koja ce bit tu za mene kad mi to bude potrebno, i kojoj cu i ja biti potpora. Svejedno, ne volim biti okruzena hrpom novih ljudi. Znam da zvuci glupo, ali hvata me neka paranoja, neki strah. I znam da je sve to iracionalno, ali kad se nadem u toj situaciji ne mogu si pomoci. Zbog toga, pokusavam ne misliti o tome. Koliko god ne voljela srednju skolu, nisam spremna za takvu promjenu. Ne znam cak ni koji faks je preda mnom. Ne znam koje ce mi biti mogucnosti, pa ne znam niti sto cu na kraju upisati. Sada samo cekam da dode proljece, lijepi dani. Da sunce pocinje lagano grijati i da napokon odem u setnje po prirodi. To volim, to me cini sretnom, bar na kratko. Pokusavam da me ne zarobi ona tuga koje nikako da se rijesim, jednom zauvijek. Volim se smijati, biti sretna. Zasto onda to nikad ne traje? |
< | veljača, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Ruby Nelle