Ako je tiho, ne znaci da nitko ne govori.
25.10.2008., subota
I just need this pain to end right here.
|
Mrzim to što mi radite. Što te više volim to te više ne mogu podnijeti. Ne mogu vjerovati koliko si slijep ako ne vidiš to što radiš ili toliko sebičan da te nije briga. Ne, nisam zaboravila ono što si rekao, nikada ni neću. A neću ti ni oprostiti. Trebao si mi biti podrška, sigurna luka, a ne me optuživati i ponašati se tako prema meni. Zašto ne pogledaš oko sebe i vidiš što se događa? Sve se raspalo. Zašto vučeš druge sa sobom? Zašto pokušavaš staviti druge u sjenu samo da bi se osjećao bolje? Puno sam toga oprostila. Ali više neću. Zbog toga sam takva kakva jesam. Zbog toga sam stalno nesretna. Kažeš mi da me voliš. Kad ćeš mi to napokon i pokazati??? Ti ništa ne primjećuješ. Nitko ne primjećuje ništa. Vi se ponašate kao da sam nepozvana. Gurate me u stranu kao da me se to ne tiče. Kao da sam smetnja. Kao da sam greška. A ti si me prestala braniti. Pokušala sam pomoći. Poboljšati naš odnos. Pokušala sam ti se povjeriti. Prije nam je bilo dobro. Branile smo jedna drugu. Sad me samo odguravaš. JA NISAM PREDMET. JA NISAM IGRAČKA. Ako me niste htjeli onda zašto sam ja tu? ZAŠTO MI TO RADITE? ZAŠTO SI TO RADITE I JEDAN DRUGOJ? MRZIM OVO. Razdire me iznutra, kida sve što je preostalo. Boli. A vi to ne vidite. Kao da sam nevidljiva. Gledate kroz mene. Niste se nikad pitali kako je sve to što se dogodilo, i ono što se događa, na mene utjecalo? Jer da, ja sam bila tu. I još sam tu. U ovoj prokletoj kući. |
17.10.2008., petak
How did we get here? Well I think I know.
|
Jeste li se kad probudili uz lagani zvuk kise koji tiho lupka po vašem prozoru? Prekrasno je lezati i slusati ju. Ne znam sto bi vise sama sa sobom. Stalno sam umorna, stalno spavam. Godina je lose pocela sto se skole tice, jednostavno se ne mogu koncentrirati na nastavu ili ucenje. Mislima sam potpuno negdje drugdje, i ne mogu se sjetiti da se moram probuditi. Trebala bi se vise usredotociti, ja to dobro znam. Ali nije da se ne trudim, upravo suprotno. Ja se zbilja trudim kad moram, ali to lose zavrsi. Malo bi se htjela opet vratit na knjige. Trenutno ne citam nista, bila sam zauzeta s lektirom i sad me ceka jos jedna. A ni ne znam sto bi mogla procitati. Zato, kao sto sam i rekla u proslom postu jedva cekam sajam knjiga. Umjesto da zivim neki izmisljeni zivot trebala bi se vratiti ovom stvarnom. Htjela bi izbrisati sva losa sjecanja i poceti isponova. Jedva cekam da dode vrijeme kaputa. Jedva cekam da uz topli caj i dekicu, budem citala lijepu knjigu ili pogledala lijepi film. Osjecam se da vise nije kao prije s nekim osobama. Mislim da vise nikad nece ni biti. Ne znam da li da mi bude zao ili ne, bar sto se nekih tice. Osjecam se usamljeno. Stvari su se promijenile, i ne znam kome da se obratim. Sve se na kraju svodi na povrsne i nevazne razgovore. Ne znam kad sam zadnji put s nekim popricala ozbiljno. Ne znam kad ce to opet biti. Prijateljstvo nije vise snazno kao sto je bilo. I ja znam koji su razlozi, nesto sto se ne moze rijesiti. Neke mi pute dode da svima kazem ono sto mislim. Ali to ne bi bilo pametno, a ja i nisam takva osoba. Zadrzat cu za sebe stvari koje ne bi trebala samo da nekoga ne povrijedim iako me to boli. Na kraju to ce ostati zakljucano kao i do sada. Razmisljam o prosloj skolskoj godini. O njemu. O prvom putu kad sam ga primijetila. O razlogu zbog kojeg sam ga primijetila. Sada znam da on pripada njoj. Danas je zahladilo. Puse vjetar. Lijepo je promatrati nebo. Sve izgleda tako mirno i jednostavno. Nema nicega osim oblaka. |
07.10.2008., utorak
Lost in dreaming.
|
Here I am... Znaci, vratila sam se. Bolesna sam, tako da sam ostala doma i mislila sam da je to savrseni trenutak za novi post, napokon. Mislila sam se javiti i ranije, ali stvarno sam bila kratka s vremenom. U skoli su odavno vec poceli sa testovima, ispitivanjima i zadacama tako da smo svi zatrpani. Gdje je nestalo ono slobodno vrijeme? Nema ga vise. Nije da mi fali, iako svako toliko bi bilo lijepo imati malo manje toga za uciti. Zahladilo je, napokon. I tako mi je drago zbog toga. Pase mi ovo vrijeme. Malo kise, malo sunca. Volim kad je hladno, a lagano toplo sunce ugodno grije. Jer ja volim sunce, volim kad mi grije lice, jagodice, nos. Jedino sto ne volim je ljetno sunce. Tad je pretoplo, pretesko. Volim ovo vrijeme, apsolutno je savrseno. Bar sto se mene tice. Jedva cekam sajam knjiga. Htjela bi otici do Zagreba ove godine, ali ne vjerujem da ce se to ostvariti. Nema veze, bit ce ovaj u mom gradu i to je isto dobro. Namjeravala sam si kupiti jednu ili dvije knjige ali nisam bas pri novcima pa ce se vidjeti. Svejedno, jedva cekam :) Osisala sam kosu. Hmm da. Vjerujte, bilo je tesko. Kad sam vidjela koliko je kose frizerka odrezala mi je doslo da placem. Toliko sam godina pustala da raste i raste a sad je u trenutku pala na pod. Sad mi stize negdje do vrata, nije ni kratka ni duga, ali nije mi zao. Svida mi se kako me osisala a to je najbitnije. Bas sam razgovarala sa prijateljicom da sam ove godine promijenila apsolutno sve sto se dalo promijeniti - od oblacenja, do kose, do nacina odlaska u skolu i dolaska iz nje, do nacina gledanja na neke stvari itd... Sve to nadajuci se da ce mi te promijene pomoci i da cu se tako osloboditi svih strahova i ruznih sjecanja sto me prate te da ce se i moja sreca popraviti. Ali iskreno, nije bas pomoglo. Ja sam iznutra uvijek ona od prije, a svijet je ostao takoder isti. Nadala sam se da ce stvari rijesiti na neki nacin. Mozda s vremenom i hoce, ako se malo vise potrudim. Napravila sam opet spejs, pa pitajte me za adresu ili mi dajte vasu da vas dodam :) Nadam se da vas je puno ostalo pisati blog, jer sam vidjela da su neki otisli. Voli vas, G. |
