Ako je tiho, ne znaci da nitko ne govori.
29.08.2008., petak
It will always just be... me.
|
Bila sam na kavi jedan dan. Bilo je dobro, osjecala sam se relatvno dobro. Bar sam bila usredotocena na razgovor, sto mi sve teze pada. Lijepo mi je kad mogu opusteno govoriti s nekim osobama, dok s nekim drugima se osjecam ukoceno. Kao da je nesto puklo. Staklena vaza koja se srusila, a ne znam razlog tomu. Nije vise kao prije sa nekim osobama. I jako mi je zao zbog toga, ali kad god bi se nesto desilo, i kad ne bi bila ja kriva, pokusala bi stavit sve u stranu, zaboraviti i nastaviti dalje. Pokusala bi rijesiti sve probleme koji bi nastali. Ne da mi se vise. Ne i ovaj put. Htjela bi da se jednom netko potrudi oko mene i shvati kako se ponasa. Ne zelim se vise ispricavati i oprastati nesto za sto nisam kriva. Ne znam da li sam ja jednostavno toliko komplicirana ili drugi smatraju da nisam vrijedna njihovoga truda. Ja samo znam da to ne zasluzujem. Pitam se jesam li naučila tako dobro glumiti da sam sretna ili su jednostavno drugi slijepi. Koliko god ja slomljena bila, na kraju se uspostavi da me uvijek netko moze jos vise slomiti. Htjela bi pronaci onaj svoj dio koji je otupio na svijet prije par mjeseci. Svi su me tada mrzili, ja to dobro znam. Ali ne zanima me, iskreno. Ako neki mogu biti sebicni i ne vidjeti da me ubijaju onda cu i ja biti sebicna i misliti na sebe, za promjenu. Mozda sam i ja kriva zato sto me uvijek lako pogoditi, mozda sam prekrhka. Nisam uvijek bila takva. Pitam se tko bi prosao sve ono sto sam ja prosla i iz svega toga izasao ne ranjen, vec jos jaci? Mozda netko i bi, ali ja ne. Nisam tako jaka. Postala sam slaba, moze me se slomiti kao slamku. Ali kao sto se ni slamka nece odmah prvi put razbiti, tako necu ni ja. Moze ju se gnjeciti i savijati i slamati, ona ce sve ukupno ostati cijela, ali ako se bolje pogleda vidjeti ce se sve pukotine. Vidjet ce se sva bol koju je pretrpjela. Ja sam kao ta slamka. Ne zelim vas zamarati uvijek tako sivim postevima, ali treba mi mjesto gdje se ispucati. Tu uvijek pronadem malo utjehe. |
22.08.2008., petak
And it's very cold here, by the window...
|
Najprije, oprostite sto se nisam javljala ni citala postove ove dane, ali monitor mi je crknuo pa sam bila bez kompa ove dane. Sad nam je jedan covjek posudio svoj stari (khm, zapravo prastari - cak stariji od onog sto smo imali prije, ali nema veze...), i tako sam mu zahvalna, jer mi je falio blog i vi... Skola je blizu, i to me veseli jer mi je stvarno dosadilo biti kod kuce. Ne mogu vise, sama sebi idem na zivce, nista ne radim po cijele dane. Dok sam u skoli, dani prolaze i bar mi je glava zaokupljena. A i udebljala sam se . Hm, da. Ne puno, ali dovoljno i to mi ide na zivce, pa sad jedva cekam da to skinem. Uz to, u skoli je i on... Jedva cekam da ga ponovno vidim... Samo, sa skolom ceka me i vlak. Koristenje javnog prijevoza mi ne pada bas dobro. Ne osjecam se nimalo ugodno u tako malom zatvorem prostoru bez zraka i hrpom nepoznatih ljudi. Uz vlak, cekaju me i ljudi. Cudno je to sto cu opet biti okruzena ljudima, i imati neki odnos sa njima. Ali, dobro, nadam se da ce ova godina biti bar donekle dobra. Valjda hoce... Ovaj je post trebao biti drugaciji, bila sam ga napisala na papiru jedan dan. Bila sam stvarno vesela, imala sam neke planove za rujan i pisala sam post sa smjeskom na licu, nakon dugo vremena. Nazalost, ti su planovi svi pali u vodu, i post je promijenjen. Tako da je ovo brza imrovizacija. Hmm... sto da vam jos kazem? Procitala sam Breaking Dawn prosli tjedan... Knjiga je lijepa iako meni jako cudna. Drugacija od ostalih. Svejedno, svida mi se. Odoh ja sad malo do vas! Voli vas, Gwenhwyfar |
12.08.2008., utorak
She lights up a candle for hope to be found...
|
Ovaj je vikend bio odvise cudan. Imala sam osjecaj da sam na kratko izasla iz svoga monotonoga zivota i upala u neki drugaciji svijet. Koliko god ja bjezala od stvarnosti, ona me sustigla. Shvatila sam da nema smisla trcati za necim sto je tako nedostizno kao sto su iluzije. Iluzije kojima sam se okruzivala kako bi se osjecala bolje. Svejedno, kao sto sam rekla realnost je dosla i do mene. S jedne strane, dobro mi je doslo, jer sam nakog zbilja dugog vremena pocela pratiti sto se to zbiva oko mene, i shvatila koliko sam zapravo bila odsutna. Ali sada, iako znam i jasno mi je da ne mogu zivjeti u masti, svejedno se ponovno uvlacim u taj svijet. U ovo zadnje vrijeme sve vise osjecam neki osjecaj nepripadnosti. Zeljela bi pronaci svoje mjesto u ovom svijetu tehnologije i modenizacije, ali sve izgleda vec popunjeno. Svaka stolica ovog vremena izgleda popunjeno, kao kad udete u neku prostoriju i shvatite da nema mjesta za vas, da ste zakasnili. Jesam li zakasnila? Mislim da jesam. Vjerojatno sam zakasnila nekoliko stoljeca. I koliko god to mozda vama izgledalo besmisleno, to me tisti. Pitam se sto ja tu trazim, jesam li mozda pogrijesila nesto. Nitko to ne shvaca, jer im izgleda glupo. Zato i jesam svima cudna. Zato me i ne shvacaju. Ponekad se pitam da li doista ljudi vide ono sto ja vidim. Znate kad ste ucili (a neki ce to tek uciti) u skoli o romanticarima koji su bjezali iz svojega vremena i mastom odlazili u Srednji Vijek? Ja se toga dobro sjecam, jer sam se u njima prepoznala. Nisu ih shvacali, ali ja jesam. Htjela bi da mene netko shvati, da razumije sto osjecam, sto mi je u glavi i sto zelim reci. Ali svima je to jednostavno glupo. Dosta mi je plakanaja. Dosta mi je stiskanja u kutovima svoje sobe i dosta mi je sjedenja na prozoru, gledanja u beskrajno nebo mastajuci o nemogucem. Mrzim kad ne vide sto rade. Kad se deru jedan na drugu. Kad ne vide da ja to vise ne mogu podnijeti i ne mogu ih gledati tako. Mrzim kad misle da ja to ne cujem. Kad misle da ja to ne znam. Ja znam, ja cujem jer sam TU. I to me boli. Govore mi da se ne trebam obazirati na to. Kako da se ne obaziram na nesto tako vazno? Ali ne, ja sam cudna. Ja sam cudakinja koja ima neobicna razmisljanja, neobicne zelje i koja se sakriva ispod stola jer misli da ju tamo bol nece pronaci. Cudna sam jer imam strah od ljudi, jer se uhvatim za koljena i zarim lice u njih kad me strah. Zar ne vide da se bojim? Hvala vam na lijepim rijecima koje mi uvijek pomognu. Hvala vam na tome sto citate i dalje moje posteve. Znam da vjerojatno necete razumijeti u potpunosti ovaj post, nema veze. Svejedno, hvala vam. Predivni ste ljudi. :) |
