Ako je tiho, ne znaci da nitko ne govori.
31.07.2008., četvrtak
I even dream of me missing you.
|
Ponekad se pitam hoce li doci i moj red. Hoce li se sve stvari poloziti na pravo mjesto i sreca ce mi se osmijehnuti umjesto da mi okrece leda. Pitam se jesam li vrijedna toga. Kazu mi da jesam, ali ne znam da li da im vjerujem. Bojim se da ce me to jos vise raniti. Bojim se da lazu. Kazu da ce se moje strpljenje isplatiti, i da ce sva ova bol nestati i donijeti za sobom veliku srecu. Bojim se da lazu. Kazu da ce doci i moji lijepi trenuci. Bojim se da lazu. Kazu takoder da je ljubav lijepa. Zasto se meni onda uvijek cini tako ruznom i tuznom? Mozda zato sto je nisam vrijedna, tko zna. Mozda je to razlog zbog kojeg uvijek podarim srce nekome ko ga nece ni primjetiti. Znam da nisam cura kakvu bi on pozelio. Nisam ona cura za kojom se svi okrecu, to necu nikada ni biti. Nisam preplanula mrsavica. Nisam lijepa niti sportasica. Ja sam obicna, ja sam ja i ne mogu biti nesto drugo. Ne mogu biti sto bi drugi htjeli da budem. Nemam smisla za humor, nisam uvijek nasmijana. Precesto se zatvorim u sebe i svoje izmisljene, lijepe svijetove. Nisam otvorena ni zabavna osoba. Ali nisam zla. Volim voljeti. Volim pomagati i slusati ljude kad im je to potrebno, jer kad su oni sretni, i ja sam. Ali ocito to nitko ne cijeni. Ocito ako nisam prekrasna popularna plavusa nitko to ne cijeni, niti vidi. Toliko smo razliciti. Zasto mi je onda stalo do njega? Ne znam. On je sportas, i to dobar. A ja nisam. Ljudi ga zamjecuju i za njim se okrecu. A za mnom ne. Pitam se cemu se onda ja nadam. Znam da me ne vidi. Jer me ne vidi. A ja obozavam te oci koje me ne vide. Valjda imam nisku potrebu za samoocuvanjem. A mozda nije ni on ono sto se cini. Mozda da ga dobro upoznam bi prestala mariti za njega. Mozda. Necu nikada znati. Ali svjedno mi fali. Nisam ga tako dugo vidjela i fali mi to. Nikad mi prije nije bilo dovoljno da nekoga samo ugledam i da mi je to u potpunosti dovoljno, uvijek bi htjela bar nesto vise. Ali sad je dovoljno. Jedino gdje ga jos osijecam jest u snovima. Sanjam da smo u skoli i da je odmor. Svi su uvijek tamo, ali on nikada nije. Cekam, i cekam da dode. I onda zvono zazvoni i ja moram uci u ucionicu i nikad ga ne sretnem. Cak ga ni u snovima ne mogu vidjeti. Ne mogu uzivati cak ni u laznom svijetu kojeg mi moj mozak pruza. Taj se san stalno ponavlja. Sto to znaci? Zelim li se ja tako nesvijesno zastititi od dodatne boli koju bi to nanijelo? Ne znam, ali neka me poslije boli, ne zanima me. Htjela bi i ja biti voljena. Htjela bi da mi netko pokloni cvijet. Tratincicu ili bilo sto drugo. Ne treba biti nesto skupo i umjetno, moze biti cvijet ubran u sumi, na livadi, bilo gdje. Htjela bi samo da me se netko sjeti, da me voli onakvu kakva jesam i ne trazi od mene da postanem netko drugi, netko ’bolji’. Dosta mi je ljudi koji mi kazu da se moram smijati i zabavljati da bi bila voljena. Sto bi to znacilo ’zabavljati’? Izlaziti do kasno u noc i opijati se? Zar cu samo zbog toga biti draga ljudima? Ne zelim da bude tako. Radije cu onda biti sama. Zar nije gore stalno se smijati, ali lazno, nego se smijati rijetko, ali iskreno? Ja se zelim smijati iskreno, a ne glasno, lazno. Ali nitko ne voli tihu i sivu osobu u drustvu, zar ne? Ovo su godine kad se moramo smijati i zabavljati, zar ne? Ovo su najbolje godine nasih zivota, zar ne? Mozda sam prerano odrasla i zaboravila sto znaci smijati i zabavljati se. Mozda sam zaboravila kako se to radi. Mozda sam prerano upoznata sa razocaranjem i boli, sa samocom i tugom. Gdje su nestale najbolje godine mog zivota? |
28.07.2008., ponedjeljak
Everything in my head is singing...
|
Najprije, zelim vam se ispricati sto se nisam javljala. Nisam citala postove ni komentirala ukoliko nisam stvarno imala vremena. Ovih zadnjih tjedan dana sam radila. Da, nasla sam posao, ali sam vec jucer dala otkaz. Zasto? Pa jer mi je tamo bilo grozno, taj je posao imao samo mane i ni jednu dobru stranu, tako da sam odustala i sad sam u potrazi za necim drugim. Smjene su mi bile grozne, i cesto bi me zvali u zadnji cas ili otkazali u zadnji cas, tako da nisam prakticki uopce imala vremena za sebe. To mi je malo i dobro doslo, jer su mi misli bile dobro zaokupljene pa nisam imala vremena se posvetiti tomu sto mi se dogada. Sad, ovih dana dok jos ne budem radila negdje drugdje, cu se naci s nekim ljudima s kojima se nisam vidjela vec dosta i drago mi je zbog toga. Jucerasnji je dan bio grozan. Neki me ludi tip gnjavio i ispitivao o mom zivotu, i stvarno sam se uplasila. Nisam znala kako ce reagirati kad sam ga otjerala. Cak nije bilo ni ljudi oko nas, ali kasnije su poceli dolaziti pa sam se malo opustila. Ali to je bio samo jedan mali dio dana, jucer mi je stvarno poslo sve krivo otkad sam se probudila... Samo cu vam reci da sam puna posjekotina i masnica, da sam izgubila krvi i da me boli ruka. Hocu reci, nije nista ozbiljno, al nije bas ni super... Sve mi vise fali hladno vrijeme, kisa, vjetar. Neke me pute neki odredeni mirisi podsjete na neke lijepe stvari, probude neke uspomene koje nisam ni znala da jos uvijek cuvam. Jedva cekam da dode vrijeme dugih majica, salova i toplih cajeva. Razmisljala sam i o razno-raznim proslavama koje me cekaju. Bit ce tu rodendana koje mi je cak i u redu slaviti. Ali onda dolazi Nova godina i moj rodendan. Dobro, istina je da je to jos zbilja daleko ali shvatila sam da ih ne zelim provesti kao prosle. Ne zelim odlaziti na velike proslave za Novu gdje cu biti sa hrpom nepoznatih ljudi s kojima necu ni rijeci progovoriti. Najradije bi ostala doma sa par dragih ljudi, ali znam da je to nemoguce jer svi zele na velike pijanke s puno ljudi. A moj rodendan, moj 18. rodendan, zelim takoder provesti u intimnoj atmosferi. To pak ja odlucujem i tako ce i biti. Prosli sam kupila tonu alkohola koji su takoder pili neki ljudi od kojih znam samo ime. Ne zelim to, ne usrecuje me. Ne mogu uopce shvatiti kako me usrecivalo tada. Nisam dugo izasla, i ne fali mi narocito. Zapravo, uopce mi ne fali. Lijepo mi je svako toliko otici na kavu s dragim osobama – to mi je dovoljno. Moj zivot nije uzbudljiv, jednom je cak i bio, ali ne smeta mi. Sada mi je sto puta bolje nego prije, iako znam da puno njih to smatra samo dosadnom zivotom. Neka, moji je i ja odlucujem, tocno? Htjela bi samo jednu stvar za koju sam sigurna da se nece dogoditi... Dobro, ostavljam se filozofije jer bi se to malo previse oduzilo... :) Idem ja sad malo do vas, da nadoknadim propusteno! |
15.07.2008., utorak
Sweet smell of flowers in the rain...
|
Evo, dragi ljudi, preuredenje je doslo kraju. Pocela sam od nule, potpuno sam izbrisala onaj stari blog i otvorila ovaj, jer je lakse poceti sve ispocetka nego ici brisati ono staro i dodavati novo. U biti blog mi se nije htio izbrisati, pa sam vas htjela pitati znate li vi mozda zasto? Ako znate, molim vas recite... Dakle, ovo je izgled koji cete moci sada vidjeti na ovome blogu. Trazila sam savrsen dizajn, ali nisam ga mogla naci, pa sam se odlucila za ovaj koji je vec bio medu predloscima ukoliko mi je najvise pasao. Kao sto se moze primjetiti, drugacije je. Slike su sve nove, boxevi, pjesma. Jedina stvar koja se nece mijenjati su moji postovi. Ja sam jos uvijek ja, bez obzira na to da sam se promijenila. Nisam izgubila svoju osobnost, vec samo preuredila svoj ukus u nekim stvarima. Arhive nema, sto znaci da bi se ovo moglo nazvati novim pocetkom. Hvala vam na lijepim komentarima i podrsci koju ste mi pokazali u prethodnom postu. Voli vas, Gwenhwyfar |
