SRBI NA LJEVICI, MIT ILI LEGENDA?
Ponukana prvim komentarom koji je osvanuo na ovom prekrasnom blogu, upitah sebe dotičnu rečenicu. Više se ne sjećam razlike između tog dvoje, jer eto srednjoškolska sjećanja hlape. Neka onda netko drugi odgovori na naslov. Pokušat ću dati odgovor na sindrom ljevica=Srbi. Svi misle da su ljevičarske stranke srpske. I da tamo Srbi caruju. Kuju svoje mračne planove o preuzimanju Hrvatske. Ali ako nešto većina ljudi misli, to ne znači da je to tako. Vjerujem da ima ta neka stranka koja je takva, ja ne znam koja, ali jako me zanima koja, pa da ih ošpotam. U Hrvatskoj ima 15 stranaka ljevice, one prave i sve su redom vanparlamentarne. Nije istina da uglavnom imaju 100 ljudi. To je neki prosjek. Neke imaju 2 člana, neke 500. Najčešće imaju samo ta 2 člana. Znači uglavnom imaju 2 člana.
I stari su, šta je, je. Prosjek im je 108 godina. Pa im vi idite poslati mail ili ih pitajte što misle o Mesićevoj izjavi. Odmah kao u bunilo zaviču: Dok je Tito živ, nema se što više izjaviti. I onda im kažete: Tito je umro. A oni: Znali smo da će ova '45. bit kobna!
Istina je. Svaki ljevičar iznad 70 godina počne buncati. Pa to je normalno za svo stanovništvo u tim godinama. Samo što se desničari tad povuku i gledaju tv, a pravi ljevičar se ne predaje i još uvijek je spreman dati život za svoje ideale. I osjeća da mora puno toga reći mlađima. Puno, puno toga. Pa makar to trajalo 8 sati. Svaki dan. Žilavi su.
Zato ja upozoravam: družite se s mlađima. Oni nisu '45 ništa radili, pa vam niti neće pričati o njoj. Uglavnom ne razmišljaju o Jugoslaviji. Ne sjećaju se. Klonite se iskusnih! Mladi čitaju o socijalizmu i komunizmu preko novina, interneta i shvaćaju da je to globalni proces. Tko od starijih zna da se na Kubi pristojno živi i da tamo ni Srba, ni Tita nema? Socijalizam je ideja od prije više stotina godina, pisci su o komunizmu raspravljali još za vrijeme Thomasa Moora, davne tisuću petsto i neke. Ja čak sumnjam da je Isus bio prvi komunist jer je okupio ekipu, propovjedao ravnopravnost i sl. zablude najčešće dolaze zbog neinformiranosti. Npr. Marks nije bio Srb. Al šta je taj volio komunizam!
Problem srpske vlade za vrijeme rata ('91)
Kako su svi htjeli odcjepljenje od Srbije jer im se nije sviđala, Milošević je poludio. Mislio je: kako ću sad biti novi Tito kad me svi mrze. U međuvremenu, pobunjeni četnici, mrzitelji socijalizma i pravde, rade zločine po Hrvatskoj. Ustaše polude na to i odu ih protjerivat i stavljat u logore. Milošević i Tuđman se nađu i dogovore: fifti-fifti. Ockej! – uzviknu i krenu. Podjeli, pa vladaj. Kaos. Strah. Smrt. Bosna. Kosovo. Smrt. Smrt.
200.000 studenata u Srbiji prosvjeduje protiv rata i protiv Miloševića. Milošević kaže: Neeee! Ja oću bit novi Tito. I sve ih potjera i stavi nekoliko njih u zatvor. Pa opet prosvjed, opet zatvor. Pa ga sruše. U najgorem slučaju pola Srba je željelo velikosrpski san, a pola njih izričito NE! Teško mi je sad osudit cijeli narod i reći: genocidaši!
Svaka stranka ima Srbe u stranci kako bi ispali tolerantni. Čak HDZ poziva Srbe i Rome da se uključe. Ludilo! Jedino što tamo trebaju potiskivati sebe jer u programima tih stranaka izlazi na vidjelo zloduh mržnje prema drugačijima. Stranci se osjećaju suvišnima. Pa bježe na ljevicu, i Slovenci, i Mađari, i Talijani… Može se reći da svaka stranka ima Hrvate, par posto od Hrvata su ustaše, svaka stranka ima Srbe, par posto od njih su četnici... Tako da u nekim Hrvatskim strankama, koje zagovaraju Hrvatstvo, predsjedniku je djed Srbin. Tako da u jednoj liberalnoj stranci, predsjedniku je mama pravoslavka. A sve veći Hrvatine jedan od drugog. Srame se srpskog porijekla. A ljevica ne priznaje sram ni zbog porijekla, ni zbog religije, ni zbog imovinskog stanja. Tamo su svi ponosni onime što jesu. Ja sam socijalistica, ja sam Hrvatica. Ja sam ponosna.
