Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us <align="center"$ImeBloga$>

S 46 još nemam odgovore na pitanja koje sam si postavila s 16

28.07.2008., ponedjeljak

Bože čuvaj mi ovo pile, ovu mrvu od zlata i svile

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Položilo dijete prijemni na jednom zagrebačkom fakultetu ,od četveroznamenkastog broja kandidata, njegov redni broj na rang listi bio je sitni dvoznamenkasti . Ako mislite da se hvalim, u pravu ste!
Živimo u malom provincijskom gradiću i do sada je tek nekoliko puta bio u Zagrebu i to nikad sam, pa sad kad se trebalo ići prijavljivati na fakultet , na prijemni i upis naravno da su i mama i tata htjeli ići s njim. Kao, nećeš stići vlakom na prijemni, idemo svi automobilom. Na to se naš se ptić nakostrješio (prepoznao čovjek o čemu se tu zapravo radi), odbrusio nam onako kako on to već zna, da ako nije u stanju sve to sam obaviti ne mora ni ići studirati. I stvarno, i mama i tata i automobil ostadoše kod kuće, a naš ptić ode i odradi posao u metropoli. Istina, bilo je tu svega, npr. zaspala cura koja ga je trebala dočekati na kolodvoru i pokazati mu gdje je zapravo taj fakultet i slično, ali mama je srećom te detaljčiće saznala puuuuno kasnije.
Inače, taj moj sin je jedna vrlo komplicirana osoba, umjetnička duša bez velikog smisla za praktične stvari.
Ima jedan izražen talent ,ja sam to shvatila još u njegovoj vrtićkoj dobi kad sam po prvi put bila u prilici usporediti ga s većim brojem vršnjaka, do tada sam to smatrala normalnim i uzimala zdravo za gotovo. I nije to mišljenje nekritične mame koja kao i svaka mama misli da je njeno dijete najljepše i najpametnije, i drugi su prepoznali taj talent, tri godine uzastopce nagrađivan je na državnoj razini. ( Usput, i ja , kao i svaka mama mislim da je moje dijete najljepše i najpametnije, ali se trudim to ne isticati previše).
Glava mu je neprestano u oblacima i nebitne su mu zemaljske stvari. Posljedica toga su stvari zbog kojih se često sukobljavamo.
Previše brinem i stalno ga upozoravam iako znam da ga to guši.( A znam da ga to guši jer mi on to kaže i to ne uvijek na lijep način). Ali kako da ne brinem kad se njemu dogodilo da ga je pokupio automobil jer mu je puhnulo da prelazi prometnu cestu izvan pješačkog bez ikakve provjere samo jer je s druge strane bila hladovina. Dobro, to se dogodilo prije više godina, ali to je tako tipično ponašanje za njega koje se često ponavlja, srećom više nikad s takvim ishodom.
Nemaran je i strašno neuredan i to je sljedeći veliki izvor sukoba. Tijekom cijele srednje škole on nije imao niti jednu čestitu i potpunu bilježnicu (ni knjigu), sve su to bile išarane i potrgane kupusare. Jednom je u nižim razredima osnovne glumio u nekom igrokazu neurednog učenika i kada je učiteljica davala djeci upute kako odglumiti koji lik, njemu je rekla da ne mora raditi ništa posebno, neka samo bude onakav kakav je i inače.
Njegova soba je u takvom stanju da ju ja ipak povremeno pospremim iako svaki put sama sebi obećam da je to zadnji. No nakon kratkog vremena opet shvatim da je bolje da se primim posla ja nego služba za deratizaciju.
Nije da sam ja baš neka kraljica čistoće, kreativan nered mi je prihvatljiv, ali kod njega se granica između kreativnog i po zdravlje opasnog nereda jako brzo prekoračuje. Kako će taj živjeti sam, koliko će mu odjeće biti potrebno kad ja perem gotovo svaki dan, pa ipak njegove omiljene majice nikad nisu čiste.
Dok ovo pišem, osjećam kako u meni raste panika, za mjesec,dva on će morati živjeti sam, a ponekad mi se čini da si nije u stanju sam ni nos obrisati. Ni ono drugo. Ali to možda muškarci nikad i ne nauče.
Najviše mi smeta njegov nemar, baš me to vrijeđa, iako znam da ne radi to namjerno. Na primjer, kad se prljavim patikama prošeta po kući nakon što sam ja provela pola vikenda spremajući. Ili kako ostavi kupaonicu iza sebe.Ili kad ispretura ormar da bi našao baš te i te hlače. Naprosto mu treba životno iskustvo izvan gnijezda da bi znao cijeniti osobu i vrijeme koje je potrošila da bi on imao čistu odjeću, skuhan ručak i urednu sobu.
I još je strahovito tvrdoglav, baš želi glavom kroz zid kao da vrijedi samo ono iskustvo koje pamti po vlastitoj glavobolji. A i ja sam često dobijala migrene tijekom njegovog burnog odrastanja. Rekla sam mu da mi je sigurno skratio život za nekoliko godina, a on mi uzvratio da šta će mi te godine, to je već na kraju kad si nemoćan i bolestan, to sigurno nije kvalitetan život.
Sjećam se trenutka kad sam nakon rizične trudnoće provedene većim dijelom što u bolničkom što u kućnom krevetu prvi puta primila u ruke taj mali dragocjeni smotuljak. Tih dana dana po glavi mi se neprestano vrtila pjesma Bijelog dugmta Bože čuvaj mi ovo pile, ovu mrvu od zlata i svileTako je i ovih dana kad je moje malo pile postalo kočoperni pjetlić koji se sprema otići. I neka ide. Došao je trenutak kad definitivno trba presjeći pupčanu vrpcu. Moje dijete zauvijek će ostati moje dijete, ali će ovim odlaskom dobiti priliku da postane osoba kakva želi biti i ja to moram i želim prihvatiti. On mora sam prihvatiti odgovornost za sebe i svoj život. Mora naučiti još mnogo velikih i važnih stvari u životu koje ne može naučiti u obiteljskom gnijezdu. Mora nučiti još i mnogo sitnih i naizgled nebitnih stvari koje će od njega napraviti potpunu i samostalnu osobu. Nadam se samo da iz roditeljskog gnijezda nosi dobru osnovu za to. Raduje me i to što će prestankom zajedničkog života nestati i sve one sitne gluposte zbog kojih se neprestano sukobljavamo. Konačno, priznajem, raduje me i to što ću sad ponovo dobiti natrag dio svog života koji sam do sada trošila na tehničku potporu njegovog života (pranje, spremanje, kuhanje). Nije baš da znam što ću s tim vremenom, ali nema veze, već ću nešto smisliti. Dakle, ptić odlazi, strepnja za njega ostaje, ali mu to neću reći.

Inače, imam ja u gnijezdu još jednog ptića, ali to je već sasvim neka druga priča.

26.07.2008., subota

Što je sloboda?

Sa 16 jako me zaokupljalo pitanje slobode. U dnevniku iz tog vremena ( rokovnik s koricama presvučenim umjetnom kožom kojeg je moj otac kao uzorni samoupravljač dobio od svog šefa za Novu godinu ,jer tada nije bilo ni blogova ni službenog Božića) napisala sam " Sloboda, nije li to tek služenje pravom gospodaru" ( ma što to značilo).
Ipak, sloboda koja me tada zanimala nije bila tako uzvišena kako bi se to moglo zaključiti iz tog citata. Mislim da sam željela tek malo manje kontrole od strane staraca i izlaz duži od 11 (da, 11!).
Sada , s 46, čini mi se da sam ipak na tragu odgovora na veliko pitanje. Sloboda bi otprilike mogla biti ovo: djeca su u jedan otišla u školu, muž dolazi kući u tri, a za ručak je sarma od jučer!


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se