So called my life...

Svaki put kad se budes osjecala izgubljenom, zbunjenom, pomisli na drvece, sjeti se njegova rasta. Sjeti se da stablo s velikom krosnjom i slabim korijenjem podlijeze vec pri prvom naletu vjetra, dok kroz ono s jakim korijenjem i slabom krosnjom limfa tesko protjece. Korijenje i krosnja moraju rasti jednoliko, moras istodobno postojati u stvarima i iznad njih, jedino ces tako moci pruziti sjenu i zaklon, jedino ce te na taj nacin u pravo godisnje doba prekriti lisce i plodovi.
I kad se kasnije pred tobom otvore razliciti putevi, a ne znas kojim poci, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i cekaj. Duboko udahni, s nadom, bas kao sto si udahnula dosavsi na svijet, nemoj dopustiti da te bilo sto omete, cekaj i samo cekaj. Budi mirna, suti i slusaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslusaj njegov glas, podji kamo te srce vodi.

Pozdravljam vas sve...
Citati cu vas i komentirati ali necu pisati neko vrijeme.
Slusam srce...
I cekam...
Ne znam kako ce moje sutra izgledati.
U meni je puno straha.
Vratit cu se... sretna ili slomljena...
A do tada... mah-mah...

Gracia = GRINCH!
I tocka!

Samo zelim da ova godina zavrsi.
Samo zelim da se neke kockice vise posloze.
Samo zelim neki drugi zivot...

Da li sam nezahvalna? I ne znam cijeniti ono sto imam?
Da li sam nestrpljiva? Jer zelim sve odmah sada i jer mi horda vanzemaljaca zivi u trbuhu i izjeda me od straha.

Ili sam samo uplasena da se kockice nikada nece posloziti kada nisu do sada.

Ne znam koliko dugo mogu jos ovako...
Pucam.
U meni je tempirana bomba i samo je pitanje vremena kada ce eksplodirati.
A ako eksplodira prije nego se kockice posloze... napraviti cu sprovod vlastitom srcu.
Ostati ce samo ljustura.

Slaba sam... nikada nisam bila ovako slaba.
I bojim se.
I samo zelim da sve ovo bude iza mene.

Zelim se probuditi onoga dana kada cu zatvoriti vrata mog malog stana.
Staviti kavez i Little Buddy-a na zadnje sjedalo i stisnuti gas...
Mahnuti nekim dragim ljudima i odbrojavati minute...
I za 2 sata i 15 minuta, utopit cu se u njegovom zagrljaju.
Neki novi zivot...

...al' toga nema i ne postoji...

A hoce li ikada postojati?
Tako sam odvratno tuzna da boli...
Samo da prodje vrijeme... samo da prodje...
Podnijeti cu Grincha ovaj Bozic. Ali ne mogu zivjeti s njim zauvijek.