So called my life...

Svaki put kad se budes osjecala izgubljenom, zbunjenom, pomisli na drvece, sjeti se njegova rasta. Sjeti se da stablo s velikom krosnjom i slabim korijenjem podlijeze vec pri prvom naletu vjetra, dok kroz ono s jakim korijenjem i slabom krosnjom limfa tesko protjece. Korijenje i krosnja moraju rasti jednoliko, moras istodobno postojati u stvarima i iznad njih, jedino ces tako moci pruziti sjenu i zaklon, jedino ce te na taj nacin u pravo godisnje doba prekriti lisce i plodovi.
I kad se kasnije pred tobom otvore razliciti putevi, a ne znas kojim poci, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i cekaj. Duboko udahni, s nadom, bas kao sto si udahnula dosavsi na svijet, nemoj dopustiti da te bilo sto omete, cekaj i samo cekaj. Budi mirna, suti i slusaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslusaj njegov glas, podji kamo te srce vodi.

Pozdravljam vas sve...
Citati cu vas i komentirati ali necu pisati neko vrijeme.
Slusam srce...
I cekam...
Ne znam kako ce moje sutra izgledati.
U meni je puno straha.
Vratit cu se... sretna ili slomljena...
A do tada... mah-mah...