So called my life...

...i jato dobrih mirise Istre po sobi razvijas...

Ne zelim sklopiti oci... gledam te kako spavas.
Smiren si...
Na licu mi smjesak.
Zelim te poljubiti. Ali necu. Da te ne probudim. Zelim da se naspavas. Sutra putujes...
Putujes... tuzna sam. Nemirna.
Zelim zaustaviti vrijeme... ne zelim ga pomaknuti... ne... ne znam vise sto zelim.
Sto je jos tih nekoliko mjeseci naspram vjecnosti... ne, ne zelim razmisljati o vrmenu. Ne zelim razmisljati o udaljenosti. O rastancima... bar ne sada.
Sad si tu.
Slusam te kako dises...

Noc polako odlazi iz sobe... mala zraka sunca dodiruje ti obraz...
Otvaras oci i jos onako snen trazis me pogledom... smijeskas se...
"Dobro jutro..." sapuces dok trazis moju ruku.
"Dobro jutro..." sapucem dok stavljam svoj dlan u tvoj.
Privijas me uz sebe...prislanjam glavu na tvoje rame...
Toplo je... mekano... njezno... mirisno...

Jagodicama prolazim crtama tvog lica u potrazi za nekim jos ne otkrivenim mjestima...
Ljubis moje prste...
Sakrivam poljupce u tvoju kosu... da spavaju s tobom na jastuku kada me ne bude kraj tebe...
Upijam ljepotu svakog trenutka...

Odlazis...
U grlu neka knedla a u trbuhu mucnina... sutim a u meni svaki atom vristi od boli.
"Sretan ti put..." govorim jos jednom.
Jos jedan poljubac i gledam kako te cesta odnosi...

Opet sam sama. I opet si odnio sa sobom onaj najbolji dio mene.
I ceznja opet razdire...