So called my life...

Prosle su mnoge godine od onih ruznih dana kada sam zbog izgubljenih snova isplakala tri oceana suza...
Nisam ni slutila kako cu jednoga dana sa osmijehom se sjecati tih dana i zahvaljivati Bogu i svemiru na njima.
Da sam te samo naslutila u tim davnim danima, tuga ne bi imala tako gorak okus... ali mozda onda ovu srecu sada ne bih mogla prozivljavati ovako duboko i iskreno.
Ovako sam sretna zbog svake prolivene suze koja se ikada slila niz moje lice... jer svaka je utirala put tebi... odnosila je iz mene svu patnju pripremajuci put kojim ces ti doci i ispuniti me srecom i ljubavi...
A ti... ti si usetao u moj zivot sasvim neprimjetno... nikada nisi bio dio mog zivota a uvijek si bio tu negdje, u svakom danu ... tek toliko da ponekad u tvom oku vidim odsjaj neke zvijezde padalice i da pozelim nesto sto nisam nikada smijela izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarilo.
I dva puta se zemlja okrenula oko sunca prije nego su nam se pogledi sreli. Ne, nisu se sreli prvi puta, ali prvi puta smo oboje u tom pogledu vidjeli zvijezdu padalicu i pozeljeli smo istu zelju... i nismo je smijeli izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarila.
No kada jednom zvijezdana prasina obavije dvije duse, carolija se prospe i zelje se ostvaruju.
Postao si moj najbolji prijatelj i moja ljubav... ljubav u svom najuzvisenijem obliku... ljubav veca od slova i rijeci.
I ne postoji nacin da zahvalim Bogu i svemiru na tom trenutku u kojem su nam se susreli pogledi. Jer u tom trenutku sam ja postala ti a ti si postao ja... i od toga trenutka sve ima smisla.
Sve me vodilo k tebi...
Sve te vodilo k meni...
Utkani smo jedno u drugo jos od prije rodjenja... trazili smo se sve ove godine. Neke sretne, neke bas i ne...
I prepoznali smo se u jednom sasvim obicnom danu...
I sve je bas onako kako treba biti.
Samo smo korak od vjecnosti... jer mi smo vjecnost. Ti u meni, ja u tebi...

...bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratile
da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donjeti
pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru tako da dolje ne vidim.

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Bit ce da je ovih dana ova pjesma svima u uhu. Meni je danas i jednostavno je moram staviti na blog.
Nisam nikada slusala Proeskog i mozda ne bih ni cula ovu pjesmu da mi je ovih dana nisu ugurali u uho razno razni mediji... i inace ne volim kada netko pocne slusati nekoga nakon sto taj netko ode s ovog svijeta ali da ga jebes, ovaj puta je drugacije. Skinuh s neta svu njegovu diskografiju samo zbog ove jedne pjesme i uvukao mi se pod kozu. Sta da se lazemo...

Proteklih sam dana bila u nekoj velikoj emocionalnoj krizi i tupilu i tek danas uz ovu pjesmu shvatih kako sam glupa i nezahvalna. Jer sama sebi tjeram strah u kosti.
Umjesto da budem sretna i strpljiva.
Jer moj je zivot mozda bio igra bez granica, vjecito padanje i gomila navika... ali naglasak je na bio!
Moji su stari dugovi davno placeni...
Nakaze su izgubile moj trag...
I mozda ti ne mogu sutra skuhati kavu i donjeti u krevet, ali jednom cemo se buditi u svijetu ljubavi.
Jedno kraj drugoga. Zauvijek.
I zasto sam tako nezahvalna i nestrpljiva i blesava? To sto jednom nije sutra nego mozda za 3 mjeseca, ne znaci da ne postoji! Mogli smo nikada se ne prepoznati...
Mogli smo zauvijek vrtiti se u tom nekom zacaranom krugu punom babaroga i suza. Ali smo se prepoznali... i ne smije tu biti straha... to je glupo. Ok, ljudski je, ali opet glupo...
Jer cak i kada nismo fizicki jedno kraj drugog, mi smo zajedno...
I znam da oboje osjecamo isto. I znam da nema razloga za sumnju... koliko god smo oboje trenutno u tim nekim velikim promjenama koje sa sobom povlace slabost i strah i sumnju.
Ali to su sve prolazni trenuci.
Bitno je ono sto dolazi nakon toga...

Miris toplog peciva u neka hladna jutra...
Tvoji prsti na mom trbuhu...
Moji poljupci na tvojoj kozi...
Krijesnice u ocima...
Zagrljaji...
Njeznost...
Iskrenost...
Budjenja u svijetu ljubavi...

Samo da prodje ovo prolazno... a proci ce...

Nekada sam nakon nekih velikih dogadjaja u svom zivotu mjenjala frizuru, boju ili duljinu kose, danas mjenjam dizajn.
Mozda i ne bih da danas sasvim slucajno, nakon mjeseci i mjeseci trazenja nisam naisla na ovaj. Bas kao stvoren za moju promjenu...
Pruzas mi svoje srce na dlanu... bas onda kada ga najvise trebam... bas onda kada ces mi najvise faliti... bas onda kada si mi ga stvarno pruzio...
Da budem hrabra i strpljiva... nesto poput obecanja i zagrljaja... da me cuva i tjesi dok si daleko.
Da li postoji rijec za osjecaj u kojem su isprepleteni: sreca, tuga, ceznja, nemir i strah?
Iako sam mjesecima znala da ce jucer doci, tek sam prekjucer postala svijesna da je stvarno dosao taj dan kojem sam se veselila i kojeg sam se istovremeno bojala.
Ne volim oprostaje i pokusala sam se smijati i biti sretna... zbog tebe. Ali drhtaji i tuga su ipak bili jaci tu vecer...
Samo sam se sklupcala uz tebe i slusala otkucaje nekog zamisljenog sata.
Nisam zeljela jutro... a istovremeno sam ga zeljela vise od svega...
Zamor oko nas umarao me i samo sam zeljela da mogu odvesti nas u neku drugu dimenziju. U neki samo nas svemir. Ali koliko god jako to zeljela zamor nije nestajao i samo tvoj glas i moja glava na tvom ramenu smirivali su drhtaje...
Ne volim oprostaje... ali kada je jutro doslo i kada si drzao moju ruku u svojoj znala sam da se desava nesto veliko. Vece od tog privremenog oprostaja.
Izasao si iz auta i gledala sam kako posljednji puta odlazis na tu adresu. Gledala sam kako otkljucavas vrata i iz nekog potpuno sebicnog razloga postala sam sretna. I znala sam da nakon toga vise nista nece biti isto.
Vrijeme je za promjene...
Sretna sam... malo i izgubljena...
Znam kako ce izgledati moje sutra... a onda opet ne znam...
Malo se bojim...
Malo sam nemirna...
I puno ceznutljiva...

Mozemo mi to, jel' da?

...samo me zagrli sad...


Otjeraj taj strah daleko od mene... ne zelim se tako osjecati! Ne zelim!
Bojim se...
Reci mi da ce sve biti u redu... i oprosti mi sto sam ponekad tako prokleto slaba...
Znam, besmislen je taj moj strah, ali ne znam kako da ga otjeram...
Bojim se udaljenosti...
Boim se svih promijena koje se desavaju...
Bojim se da ce vrijeme sporo prolaziti...
Bojim se da je buducnost jos daleko...
Bojim se da te ne izgubim na tom putu koji nas ceka...
I znam, nemam razloga osjecati se tako. Sve ce biti u redu... ali zasto se ipak bojim?
Mozda zato sto je ljudski analizirati situacije kroz koje prolazimo i razmisljati o svim opcijama koje se mogu dogoditi. I onda me sama pomisao da postoji negdje neka imaginarna mogucnost da te izgubim obavije strahom... I nije to neki obican strah. To je onaj neki demonski strah od kojeg osjecas fizicku bol i koji te cijelog ispuni kosmarima... ne mozes disati od njega...
Steze ti grlo, udara te sakom u trbuh, cupa ti utrobu...
I boris se protiv njega i taman kada pomislis da si ga nadvladao on se vrati. Zaskoci te kada se najmanje nadas... i padas na pod... osjecas se maleno i jadno...
I znam, jedino ti mozes otjerati taj strah.
A ti si daleko... i ne mozes biti kraj mene... i biti ces jos dalje...
I opet padam... a strah me obavija... gusi... skace po mojim prsima...
Obecaj mi da ce sve biti u redu... obecaj mi...
Zelim da je sve ovo iza nas.
Zelim se buditi uz tebe... zauvijek.

Protiv srca jednostavno ne mozes...
Pobacala je nekoliko stvari u stari ruksak, uzela bocicu vode i mali poklon koji mu je kupila u velikom, sivom gradu, predala kljuceve od stana svojima i sjela u automobil.
Autoput... ona ne voli autoput, ali ovoga puta bila je sretna sto je netko nekada izmislio tu cestu.
Stisnula je papucicu gasa i odborjavala minute i kilometre.
Nakon nepunih sat vremena ugledala je tablu sa njezinim izlazom... sa osmijehom na licu pozdravila je ozbiljnog covjeka na naplatnoj kucici i zazeljela mu ugodan dan.
Upalila je lijevi zmigavac i lagano nastavila voziti po lokalnoj cesti. Priroda oko nje bila je toliko lijepa da je na trenutak osjetila onu neku bol u trbuhu od tolike lijepote... onu ugodnu bol koja se pojavi kada covjeka opije trenutak neopisive lijepote.
U gradu se ne vidi ovakva jesen... u gradu znas da je jesen jer jutra budu okupana maglom i jer ulice mirisu na pecene kestene i jer ljudi pocinju nositi kapute.
Ovdje ti ne trebaju magle i kesteni i kaputi jer znas da je jesen. Da te netko teleportira iz nekog drugog vremena na ovo mjesto, znao bi da je jesen.
Cesta je bila prekrivena liscem raznih boja. Izgledalo je kao da je netko napravio tepih od tog lisca. Kotaci su ga dizali visoko u zrak. Ona je gledala u retrovizor to lisce koje se vijorilo po zraku i osjecala se sretnom. Bas onako istinski sretnom. Onako kako su ljudi zaboravili da se moze biti sretan. Djecje sretno.
Dok je skretala na maleni puteljak, srce joj se ispunjavalo tolikom ljubavlju da se na trenutak prestrasila da ce se raspuknuti od tolikih osjecaja.
Stajao je kraj ograde sa osmijehom na licu. Njezin Neko...
Bacila mu se u zagrljaj i dugo, dugo samo udisala njegov miris...
Napokon... napokon je kraj nje... moze ga dodirnuti, osjetiti njegov dah na svojoj kozi...
Primio ju je za ruku i poveo prema maloj kucici. Iako nikada nije bila tu, bilo je necega poznatoga u svemu... u ogradi, travi, bojama... osjecala je kao da je milijune puta prije toga bila tu.
A on... on je tako savrseno pripadao tamo. Nikada do tada nije vidjela toliku smirenost i srecu u njemu kao u tom trenutku. Pozeljela je da zauvijek bude tako sretan.
Usli su u kucu. U kaminu je pucketala vatra i to je bio jedini zvuk koji se cuo. Nije bilo gradske buke ni zvuka tv-a, cak ni radio nije bio upaljen... samo je vatra pucketala.
Sjeli su.
I nisu bile potrebne rijeci.
Naslonila je glavu na njegovo rame a on ju je njezno privio k sebi... i nista vise nije bilo potrebno.

Sami, svoji, izbeglice iz besmisla...

Znala je da nakon teskih trenutaka moraju doci i oni lijepi. Zbog ravnoteze.
Udaljenost je grozna. I sigurna je da se od ceznje moze umrijeti.
Ali znala je i to da se zbog ovih malih vjecnosti vrijedi boriti protiv vremena i prostora... jer vrijeme je prolazno a prostor je savladiv... i zna da jednom kada ih savladaju, pocinje zauvijek. Njihovi mali svemiri postati ce jedan i vise se nikada nece razdvajati.

Skrivaju me gradovi... veliki i hladni. Stotine kilometara udaljeni od svega za cime ceznem.
Gradovi su lijepi nocu. Danju otkrivam njihovu bjedu.
Tjeraju me na bijeg... sanjam o bijegu.
Zelim spakirati kofere, utisnuti poljubac u lica dragih ljudi i sa osmijehom na licu stisnuti papucicu gasa...
S nestrpljenjem bih odbrojavala kilometre, koji bi ovoga puta smanjivali udaljenost koja me gusi.
Po prvi puta bila bih sigurna da ne grijesim. Po prvi puta znala bih da sam odabrala pravi put.
Docekao bi me sa osmijehom na licu i rasirenih ruku...
I ne bih mu nista rekla, samo bih se uvukla u njegov zagrljaj i vjerojatno bi se niz moje lice slijevale suze radosnice.

.....

Veliki gradovi me guse...
Kao da sam u kartonskoj kutiji po kojoj svi udaraju i kuckaju... smeta me buka koja tada nastaje. Fali mi zraka...
Ceznem za tisinom i mirom... za pjesmom vjetra u krosnji drveta... za zuborom potoka... za mirnim jutrima u kojima se cuje samo nas smijeh dok ispijamo jutarnju kavu.
I iako nisam nikada vidjela to drvo sa cijom krosnjom se mazi vjetar i iako nisam nikada vidjela taj potok koji zubori ja tocno znam kako oni izgledaju. Mislim da bih mogla zatvorenih ociju pronaci mjesto na kojem se oni nalaze iako nikada nisam bila tamo.

.....

Puhni u sunce. Onako jako da ga kao maslacak otpuhnes. Da brze prodje vrijeme sivih gradova.
Ukradi me... zbog vjetra i drveta i potoka i naseg smijeha...
Obecajem ti vjecnost...