utorak, 23.10.2007.

Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi...

...bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratile
da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donjeti
pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru tako da dolje ne vidim.

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane


Bit ce da je ovih dana ova pjesma svima u uhu. Meni je danas i jednostavno je moram staviti na blog.
Nisam nikada slusala Proeskog i mozda ne bih ni cula ovu pjesmu da mi je ovih dana nisu ugurali u uho razno razni mediji... i inace ne volim kada netko pocne slusati nekoga nakon sto taj netko ode s ovog svijeta ali da ga jebes, ovaj puta je drugacije. Skinuh s neta svu njegovu diskografiju samo zbog ove jedne pjesme i uvukao mi se pod kozu. Sta da se lazemo...

Proteklih sam dana bila u nekoj velikoj emocionalnoj krizi i tupilu i tek danas uz ovu pjesmu shvatih kako sam glupa i nezahvalna. Jer sama sebi tjeram strah u kosti.
Umjesto da budem sretna i strpljiva.
Jer moj je zivot mozda bio igra bez granica, vjecito padanje i gomila navika... ali naglasak je na bio!
Moji su stari dugovi davno placeni...
Nakaze su izgubile moj trag...
I mozda ti ne mogu sutra skuhati kavu i donjeti u krevet, ali jednom cemo se buditi u svijetu ljubavi.
Jedno kraj drugoga. Zauvijek.
I zasto sam tako nezahvalna i nestrpljiva i blesava? To sto jednom nije sutra nego mozda za 3 mjeseca, ne znaci da ne postoji! Mogli smo nikada se ne prepoznati...
Mogli smo zauvijek vrtiti se u tom nekom zacaranom krugu punom babaroga i suza. Ali smo se prepoznali... i ne smije tu biti straha... to je glupo. Ok, ljudski je, ali opet glupo...
Jer cak i kada nismo fizicki jedno kraj drugog, mi smo zajedno...
I znam da oboje osjecamo isto. I znam da nema razloga za sumnju... koliko god smo oboje trenutno u tim nekim velikim promjenama koje sa sobom povlace slabost i strah i sumnju.
Ali to su sve prolazni trenuci.
Bitno je ono sto dolazi nakon toga...

Miris toplog peciva u neka hladna jutra...
Tvoji prsti na mom trbuhu...
Moji poljupci na tvojoj kozi...
Krijesnice u ocima...
Zagrljaji...
Njeznost...
Iskrenost...
Budjenja u svijetu ljubavi...

Samo da prodje ovo prolazno... a proci ce...


19:51 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se