So called my life...

Skrivaju me gradovi... veliki i hladni. Stotine kilometara udaljeni od svega za cime ceznem.
Gradovi su lijepi nocu. Danju otkrivam njihovu bjedu.
Tjeraju me na bijeg... sanjam o bijegu.
Zelim spakirati kofere, utisnuti poljubac u lica dragih ljudi i sa osmijehom na licu stisnuti papucicu gasa...
S nestrpljenjem bih odbrojavala kilometre, koji bi ovoga puta smanjivali udaljenost koja me gusi.
Po prvi puta bila bih sigurna da ne grijesim. Po prvi puta znala bih da sam odabrala pravi put.
Docekao bi me sa osmijehom na licu i rasirenih ruku...
I ne bih mu nista rekla, samo bih se uvukla u njegov zagrljaj i vjerojatno bi se niz moje lice slijevale suze radosnice.

.....

Veliki gradovi me guse...
Kao da sam u kartonskoj kutiji po kojoj svi udaraju i kuckaju... smeta me buka koja tada nastaje. Fali mi zraka...
Ceznem za tisinom i mirom... za pjesmom vjetra u krosnji drveta... za zuborom potoka... za mirnim jutrima u kojima se cuje samo nas smijeh dok ispijamo jutarnju kavu.
I iako nisam nikada vidjela to drvo sa cijom krosnjom se mazi vjetar i iako nisam nikada vidjela taj potok koji zubori ja tocno znam kako oni izgledaju. Mislim da bih mogla zatvorenih ociju pronaci mjesto na kojem se oni nalaze iako nikada nisam bila tamo.

.....

Puhni u sunce. Onako jako da ga kao maslacak otpuhnes. Da brze prodje vrijeme sivih gradova.
Ukradi me... zbog vjetra i drveta i potoka i naseg smijeha...
Obecajem ti vjecnost...