So called my life...

Svoju snagu prepoznaces po tome koliko si u stanju da izdrzis samocu.

Dzinovske zvezde samuju na ivicama svemira. Sitne i zbunjene sabijaju se u jata.
Seme sekvoje bira cistine sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlaci se u prasume.
Orao nikada nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaces po tome koliko si u stanju da prebrodis trenutak jer trenutak je tezi, i strasniji i duzi, od vremena i od vecnosti.

Svemu ruznome jednom dodje kraj, zar ne?
Svaki kisni oblak u sebi krije dugu...
Trenuci ponekad traju dugo, ali i dugo ima svoj kraj.
A jednom ce kraj biti pocetak.
Jutra ce postojati zbog nas...
Zvijezde ce se smijati zbog nas...
A mi cemo mirisati na ljubav.

Zapljusnuo ju je miris hotelske sobe.
Spustila je kofer kraj kreveta i pogledom prosla preko tih nekoliko kvadrata sobe. Sareni prekrivaci, otuzna slika na zidu, stol, stolica, ormar, pepeljara...
"Znaci ovako ce izgledati moj zivot slijedecih xy mjeseci..." tuzno je uzdahnula.
"Bar imam pepeljaru." pomislila je sjedajuci na sareni prekrivac desno kreveta sobe 659.
Zapalila je cigaretu, povukla je dim a suze su se pocele slijevati niz njezino lice.
U glavi je vrtila taj prvi dan koji je provela u tom dalekom, hladnom gradu kojeg je nekada voljela a sada ju je gusio...
Koliko licemjerja i laznih osmijeha se moze upakirati u sarene papirice?
Koliko bezdusni i jadni moraju biti ljudi koji ti sa osmijehom pruzaju te papirice uvjeravajuci te kako je to za tvoje i svacije dobro?
Razmisljala je o svim tim lazno nasmijesnim licima ispranog mozga i osjecala se toliko usamljeno da je pozeljela sjesti na prvi avion i pobjeci.
"Da je bar Plavooki tu... da naslonim glavu na njegova prsa i slusam ga kako dise... on bi shvatio. On shvaca kako je tesko disati u ovakvom gradu... i prepoznaje sve te isprane mozgove i shvaca sto se krije iza sarenih papirica... njegov bi poljubac zaustavio suze i smirio bol koju osjecam."
Ali on je bio daleko... udaljen stotine i stotine kilometara. Osjetila je tupu bol od osjecaje totalne bespomocnosti. Bila je toliko slaba da se na trenutak uplasila da ce umrijeti od te slabosti.
Mislima se vratila u dan prije puta... "Cuvaj se..." rekao je na kraju veceri koja je bila najteza od svih do sada. Jedna od onih u kojoj postoje samo dvije boje, crna i bijela, a ti bijelu ne vidis nigdje...
"Kako je to besmisleno... jucer smo trebali biti sretni i onda malo tuznjikavi zbog udaljenosti koja slijedi. A bili smo crni. I to ne zbog puta, nego zbog milijun drugih stvari... Bili smo onakvi kakvi nismo nikada. Glupo je prepustiti se crnilu... mi smo optimisti. Bilo je besmisleno pomisliti sve ono sto smo jucer pomislili... Nista nije crno i bijelo. Nista..."
"Da je bar sada ovdje pa da mu mogu s njim podjeliti sve ovo sto je u meni... reci mu da je crnilo bilo besmisleno... Ali jedino sto mogu u ovom trenutku je brojati dane... i utopiti se u masi besmislenih ljudi koji ce biti dio mog zivota slijedecih mjeseci."
Tako je i bilo. Pocela je odbrojavati... 5, 4, 3, 2, 1... pa je odbrojavala kilometara na cesti koju ce za koji tjedan znati napamet... granice, carinici, cestarine... i napokon poznate ulice...
"Tu sam..." prosaputala je u malu srebrnu napravu koju je stiskala uz lice, parkirana kraj poznate zgrade.
Drhtala je od ceznje dok je gledala kako prilazi. Bio je toliko lijep da je prestala disati... prisao je, nasmijesio joj se i spustio svoje usne na njezine... "Bok." rekao je.
"Bok..." prosaputala je uvlaceci se u njegov zagrljaj koji je donosio mir.
Napokon je bio tu i napokon mu je pricala o hladnom gradu i ispranim mozgovima i onoj crnoj boji s njihovog zadnjeg susreta koja se vukla cijeli tjedan za njom.
Prolazio je prstima po njenoj kozi... njezno ih uvlacio u njenu kosu... i razgovarao s njom i smirivao njezine nemire i dodavao boje njezinom crno-bijelom svijetu u koji je upala.
I gledali su jedno drugo i smijeskali se i ljubili i mazili... onako kao da su sami na svijetu. I kao da vise nista nije potrebno.
"Ne zelim te nikada izgubiti..." prosaputala je... "Ne moras nista reci... polako... imamo vremena... Samo zelim da to znas." govorila je njezno prelazeci dlanom po njegovom licu.
Cvrsto ju je privio uz sebe na kraju te veceri. Bila je sretna... hladni grad, sareni papirici i isprani mozgovi postali su sitni. Oni su samo privremeni i nevazni.
Plavooki je taj kojeg zeli zauvijek. I na kraju dana samo je to bitno.
Jednoga dana sve ce biti onako kako treba... samo polako... imamo vremena.

...zbog koje letim kao Petar Pan. (Hvala Mima :))

Sretna sam. Toliko sam sretna da se bojim pricati o tome... kao da ce mi netko tu srecu ukrasti ako cu pricati o njoj.
A s druge strane, trcala bih ulicama i svakome koga sretnem bih se nasmijesila i ispricala kako sam sretna...
Gledam njegove plave oke i zahvaljujem bogu, nebu, sudbini, svemiru... sto smo se prepoznali.
Mogli smo proci jedno kraj drugoga i zauvijek se traziti u nekim krivim pogledima.
Mogli smo... ali nismo. Prepoznali smo se.
U najpravijem ali i u najtezem trenutku... toliko toga se desava u nasim zivotima da se ponekad bojim sto donosi sutra.
Ali tada, u tim trenucima straha, pogledam u njegove oci i postanem jaka. I vjerujem... vjerujem da smo jaci od svega. I da cemo pronaci nacin da preletimo preko svih prepreka koje nas cekaju...
Sretna misao... sretna misao i letimo... zajedno... visoko.

...I have someone who needs me
Someone I've needed so long...

Kada ceznete za nekim tko je daleko od vas i kada se zaredaju lose vijesti, dani postanu predugi i dva tjedna se ponekad mogu ciniti kao dvije godine...
Ali zato kada napokon kazaljke odvrte svoje krugove i kada dodje trenutak ponovnog susreta, nema tih rijeci koje mogu opisati srecu koju osjecate...
Dok sam gledala kako prelazi cestu srce je pocelo lupati a ja sam drhtala od nestrpljenja. Otvorio je vrata automobila, sjeo kraj mene i u sekundi su nestali svi strahovi koji su se nagomilali proteklih dana iz nekih glupih razloga.
Usne su mu imale okus breskava.
Nasmijesio se.
Nije morao nista reci... krijesnice u njegovim ocima smirivale su moje nemire i opustale me.
Falio mi je... taj osjecaj falenja bio je prisutan u meni svo vrijeme koje smo bili razdvojeni. Ali tek tada, kada je ponovo bio kraj mene, shvatila sam da mi je falio toliko puno vise nego sto sam mislila da mi fali.
Na radiu je svirala neka lagana pjesma a on je njezno je prstima prosao po mojoj kozi... bilo je neceg toliko eroticnog u tom dodiru da sam pozeljela stati nasred ceste i ljubiti ga i viknuti na sav glas koliko sam sretna...
Sparkirala sam auto na kraju ceste... dalje se ne smije... samo pjesice.
Bila sam s njegove lijeve strane. Uvijek sam njemu s lijeva...
Dosli smo do stepenica koja vode u razvikani restoran.
Stao je dvije stepenice nize, okrenuo me prema sebi i najnjeznije sto moze spustio svoje usne na moje...
"Nemas pojma koliko si mi falio..." prosaputala sam dok me privijao uz sebe...
Duboko sam udahnula puneci pluca njegovim mirisom... isto kao sto sam ucinila i one kisne veceri kraj ledene rijeke.
Nismo usli u restoran... zagrlio me... njezno ali cvrsto... i uskoro smo se izgubili pod krosnjama drveca.
A ja sam ponovo osjetila onaj mir koji donosi samo njegova blizina.
Nasmijesila sam se, naslonila glavu na njegovo rame i jos malo vise privila uz njega...
To je taj osjecaj... pomislila sam po ne znam ni sama koji put...

On je moje cudo...
Moj Neko...
Moj mali carobnjak...
Moj retki zacin...
Moj Mali Princ...
Moj Petar Pan...
S njim zelim sanjati...
Uz njega se zelim buditi...
Zauvijek...