nedjelja, 06.04.2008.

The End...



Ostaju neizgovorene rijeci... najljepse od svih koje ce ti itko ikada izgovoriti.
Ostaje moj dah u tvojoj kosi i poljupci na tvojoj kozi, svaku noc prije nego usnis i svako jutro prije nego se probudis oni ce te pomilovati njezno, najnjeznije...
Ostaju nasi tragovi na putovima kojima smo tek trebali krociti...
Ostaju suze...
Ostaje tuga...
Ostaje ljubav... bezuvjetna, veca od svemira...

"Zahvalan sam sto sam te uopće našao..
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prašine. Bog, svemir, ili ma kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se četiri dana nimalo ne razikuju od četiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu.
Ipak sam samo čovjek. A sva ta filozofska racionaliziranja koja mogu smisliti ne sprečavaju me da Te želim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s Tobom, u svojoj glavi..."


Volim te uvijek, vrijeme nije nista...




18:30 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 12.12.2007.

Podji kamo te srce vodi...

Svaki put kad se budes osjecala izgubljenom, zbunjenom, pomisli na drvece, sjeti se njegova rasta. Sjeti se da stablo s velikom krosnjom i slabim korijenjem podlijeze vec pri prvom naletu vjetra, dok kroz ono s jakim korijenjem i slabom krosnjom limfa tesko protjece. Korijenje i krosnja moraju rasti jednoliko, moras istodobno postojati u stvarima i iznad njih, jedino ces tako moci pruziti sjenu i zaklon, jedino ce te na taj nacin u pravo godisnje doba prekriti lisce i plodovi.
I kad se kasnije pred tobom otvore razliciti putevi, a ne znas kojim poci, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i cekaj. Duboko udahni, s nadom, bas kao sto si udahnula dosavsi na svijet, nemoj dopustiti da te bilo sto omete, cekaj i samo cekaj. Budi mirna, suti i slusaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslusaj njegov glas, podji kamo te srce vodi.


Pozdravljam vas sve...
Citati cu vas i komentirati ali necu pisati neko vrijeme.
Slusam srce...
I cekam...
Ne znam kako ce moje sutra izgledati.
U meni je puno straha.
Vratit cu se... sretna ili slomljena...
A do tada... mah-mah...



19:57 | Komentari 63 | Print | ^ | On/Off |

subota, 01.12.2007.

How the Grinch stole stole Xmas...

Gracia = GRINCH!
I tocka!

Samo zelim da ova godina zavrsi.
Samo zelim da se neke kockice vise posloze.
Samo zelim neki drugi zivot...

Da li sam nezahvalna? I ne znam cijeniti ono sto imam?
Da li sam nestrpljiva? Jer zelim sve odmah sada i jer mi horda vanzemaljaca zivi u trbuhu i izjeda me od straha.

Ili sam samo uplasena da se kockice nikada nece posloziti kada nisu do sada.

Ne znam koliko dugo mogu jos ovako...
Pucam.
U meni je tempirana bomba i samo je pitanje vremena kada ce eksplodirati.
A ako eksplodira prije nego se kockice posloze... napraviti cu sprovod vlastitom srcu.
Ostati ce samo ljustura.

Slaba sam... nikada nisam bila ovako slaba.
I bojim se.
I samo zelim da sve ovo bude iza mene.

Zelim se probuditi onoga dana kada cu zatvoriti vrata mog malog stana.
Staviti kavez i Little Buddy-a na zadnje sjedalo i stisnuti gas...
Mahnuti nekim dragim ljudima i odbrojavati minute...
I za 2 sata i 15 minuta, utopit cu se u njegovom zagrljaju.
Neki novi zivot...

...al' toga nema i ne postoji...

A hoce li ikada postojati?
Tako sam odvratno tuzna da boli...
Samo da prodje vrijeme... samo da prodje...
Podnijeti cu Grincha ovaj Bozic. Ali ne mogu zivjeti s njim zauvijek.


19:03 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

petak, 23.11.2007.

Ono bitno ocima je nevidljivo...

Ti si u svemu.
Ti si moje sve.
Ne mogu te objasniti razumom.
O tebi mogu pricati tisinom...
I jata malih svijetlucavih krijesnica u mojim ocima mogu nacrtati tvoj odraz...
Ali ne mogu te objasniti razumom.



19:09 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 20.11.2007.

Padao je prvi snijeg...

...i meke pahuljice kao biseri
koji blistaju,
svud po njemu...



19:20 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

petak, 16.11.2007.

Two for life...

I know that she’s waiting
For me to say forever
I know that I sometimes
Just don’t know how to tell her
I want to hold and kiss her
Give her my love
Make her believe
Cause she doesn’t know
She doesn’t know

You’re all I need beside me girl
You’re all I need to turn my world
You’re all I want inside my heart
You’re all I need when we’re apart

I know that she’s always
There when I need her loving
I know that I’ve never
Told her how much I love her
I see her face before me
I look in her eyes
Wondering why
She doesn’t know
She doesn’t know

You’re all I need beside me girl
You’re all I need to turn my world
You’re all I want inside my heart
You’re all I need when we’re apart

Say, say that you’ll be there
Whenever I reach out
To feel your hand in mine
Stay, stay within my heart
Whenever I’m alone
I’ll know that you are there

You’re all I need beside me girl
You’re all I need to turn my world
You’re all I want inside my heart
You’re all I need when we’re apart
You’re all I need, etc.
All that I need
Is for you to believe
All that I need
Is You.
> - White lion - You’re all I need

Znam bejbe! Znam... cerek
We are two for life...


20:37 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 07.11.2007.

Ostavljas slane kapi bistre...

...i jato dobrih mirise Istre po sobi razvijas...

Ne zelim sklopiti oci... gledam te kako spavas.
Smiren si...
Na licu mi smjesak.
Zelim te poljubiti. Ali necu. Da te ne probudim. Zelim da se naspavas. Sutra putujes...
Putujes... tuzna sam. Nemirna.
Zelim zaustaviti vrijeme... ne zelim ga pomaknuti... ne... ne znam vise sto zelim.
Sto je jos tih nekoliko mjeseci naspram vjecnosti... ne, ne zelim razmisljati o vrmenu. Ne zelim razmisljati o udaljenosti. O rastancima... bar ne sada.
Sad si tu.
Slusam te kako dises...

Noc polako odlazi iz sobe... mala zraka sunca dodiruje ti obraz...
Otvaras oci i jos onako snen trazis me pogledom... smijeskas se...
"Dobro jutro..." sapuces dok trazis moju ruku.
"Dobro jutro..." sapucem dok stavljam svoj dlan u tvoj.
Privijas me uz sebe...prislanjam glavu na tvoje rame...
Toplo je... mekano... njezno... mirisno...

Jagodicama prolazim crtama tvog lica u potrazi za nekim jos ne otkrivenim mjestima...
Ljubis moje prste...
Sakrivam poljupce u tvoju kosu... da spavaju s tobom na jastuku kada me ne bude kraj tebe...
Upijam ljepotu svakog trenutka...

Odlazis...
U grlu neka knedla a u trbuhu mucnina... sutim a u meni svaki atom vristi od boli.
"Sretan ti put..." govorim jos jednom.
Jos jedan poljubac i gledam kako te cesta odnosi...

Opet sam sama. I opet si odnio sa sobom onaj najbolji dio mene.
I ceznja opet razdire...


19:55 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 01.11.2007.

You complete me...

Ponekad se pitam kako sam zivjela sve ove godine bez tebe?
A onda shvatim da nisam... jer ti si utkan u mene oduvijek. Kao sto sam ja utkana u tebe oduvijek. Samo smo se trazili...
U nekim krivim ocima...
U nekim krivim dodirima...
Zbog koji smo padali... pa se dizali... i koji su nas tjerali da placemo i da se smijemo i da se nadamo... da ipak postoji nesto vece od svega do sada.
I govorili su nam da smo naivni i da smo preveliki da vjerujemo u bajke...
Ponekad smo im vjerovali... i opet skretali na krive puteve... Barem su tada izgledali krivi.
Danas vjerujem da ni jedno skretanje nije bilo krivo.
Jer morali smo padati i osjetiti bol...
I morali smo sumnjati u bajke...
Morali smo se dizati i traziti u nekim krivima ljudima...
Jer da nismo, mozda se nikada ne bismo pronasli... i kako bi siromasni bili bez svih ovih osjecaja...
Znala sam da jednom kada primis moju ruku, da ce to biti pocetak vjecnosti... i bio je.
Isprepleteni prsti i suze i kisa i hladna rijeka... i 4 plava oka koja su izgarala i pricala tisinom...
I zagrljaj... najnjezniji... moja glava na onom mjestu na tvojim prsima koje je oblikovana samo za mene...
Na kraju dana bitna je samo ona jedna osoba uz koju se ususkas i koja jednim malim poljupcem otjera svu besmislenost koju nam ponekad neki dani donesu...
I cak i sada kada ova udaljenost boli, ti si ta moja osoba na kraju dana i ja sam ta tvoja osoba na kraju dana...
I znam... osjecam sve ono lijepo sto nas ceka.
Jos samo malo... jos samo malo i nece nas razdvajati hladni gradovi i stotine kilometara... jos samo malo i pocinje zauvijek...
Zagrlit cemo se jako, najjace i vjerojatno cu plakati kao i onu vecer uz rijeku... a ti ces poljupcima brisati moje suze i pustiti da isplacem svu tugu i srecu... i nikada me vise neces pustiti.
Jos samo malo... jos malo i pocinje zauvijek...


11:14 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

subota, 27.10.2007.

You belong to me...

Prosle su mnoge godine od onih ruznih dana kada sam zbog izgubljenih snova isplakala tri oceana suza...
Nisam ni slutila kako cu jednoga dana sa osmijehom se sjecati tih dana i zahvaljivati Bogu i svemiru na njima.
Da sam te samo naslutila u tim davnim danima, tuga ne bi imala tako gorak okus... ali mozda onda ovu srecu sada ne bih mogla prozivljavati ovako duboko i iskreno.
Ovako sam sretna zbog svake prolivene suze koja se ikada slila niz moje lice... jer svaka je utirala put tebi... odnosila je iz mene svu patnju pripremajuci put kojim ces ti doci i ispuniti me srecom i ljubavi...
A ti... ti si usetao u moj zivot sasvim neprimjetno... nikada nisi bio dio mog zivota a uvijek si bio tu negdje, u svakom danu ... tek toliko da ponekad u tvom oku vidim odsjaj neke zvijezde padalice i da pozelim nesto sto nisam nikada smijela izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarilo.
I dva puta se zemlja okrenula oko sunca prije nego su nam se pogledi sreli. Ne, nisu se sreli prvi puta, ali prvi puta smo oboje u tom pogledu vidjeli zvijezdu padalicu i pozeljeli smo istu zelju... i nismo je smijeli izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarila.
No kada jednom zvijezdana prasina obavije dvije duse, carolija se prospe i zelje se ostvaruju.
Postao si moj najbolji prijatelj i moja ljubav... ljubav u svom najuzvisenijem obliku... ljubav veca od slova i rijeci.
I ne postoji nacin da zahvalim Bogu i svemiru na tom trenutku u kojem su nam se susreli pogledi. Jer u tom trenutku sam ja postala ti a ti si postao ja... i od toga trenutka sve ima smisla.
Sve me vodilo k tebi...
Sve te vodilo k meni...
Utkani smo jedno u drugo jos od prije rodjenja... trazili smo se sve ove godine. Neke sretne, neke bas i ne...
I prepoznali smo se u jednom sasvim obicnom danu...
I sve je bas onako kako treba biti.
Samo smo korak od vjecnosti... jer mi smo vjecnost. Ti u meni, ja u tebi...


16:23 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 23.10.2007.

Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi...

...bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratile
da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donjeti
pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru tako da dolje ne vidim.

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane


Bit ce da je ovih dana ova pjesma svima u uhu. Meni je danas i jednostavno je moram staviti na blog.
Nisam nikada slusala Proeskog i mozda ne bih ni cula ovu pjesmu da mi je ovih dana nisu ugurali u uho razno razni mediji... i inace ne volim kada netko pocne slusati nekoga nakon sto taj netko ode s ovog svijeta ali da ga jebes, ovaj puta je drugacije. Skinuh s neta svu njegovu diskografiju samo zbog ove jedne pjesme i uvukao mi se pod kozu. Sta da se lazemo...

Proteklih sam dana bila u nekoj velikoj emocionalnoj krizi i tupilu i tek danas uz ovu pjesmu shvatih kako sam glupa i nezahvalna. Jer sama sebi tjeram strah u kosti.
Umjesto da budem sretna i strpljiva.
Jer moj je zivot mozda bio igra bez granica, vjecito padanje i gomila navika... ali naglasak je na bio!
Moji su stari dugovi davno placeni...
Nakaze su izgubile moj trag...
I mozda ti ne mogu sutra skuhati kavu i donjeti u krevet, ali jednom cemo se buditi u svijetu ljubavi.
Jedno kraj drugoga. Zauvijek.
I zasto sam tako nezahvalna i nestrpljiva i blesava? To sto jednom nije sutra nego mozda za 3 mjeseca, ne znaci da ne postoji! Mogli smo nikada se ne prepoznati...
Mogli smo zauvijek vrtiti se u tom nekom zacaranom krugu punom babaroga i suza. Ali smo se prepoznali... i ne smije tu biti straha... to je glupo. Ok, ljudski je, ali opet glupo...
Jer cak i kada nismo fizicki jedno kraj drugog, mi smo zajedno...
I znam da oboje osjecamo isto. I znam da nema razloga za sumnju... koliko god smo oboje trenutno u tim nekim velikim promjenama koje sa sobom povlace slabost i strah i sumnju.
Ali to su sve prolazni trenuci.
Bitno je ono sto dolazi nakon toga...

Miris toplog peciva u neka hladna jutra...
Tvoji prsti na mom trbuhu...
Moji poljupci na tvojoj kozi...
Krijesnice u ocima...
Zagrljaji...
Njeznost...
Iskrenost...
Budjenja u svijetu ljubavi...

Samo da prodje ovo prolazno... a proci ce...


19:51 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se