sobba

četvrtak, 15.02.2007.

BOLERO: MRTVI I POPIŠANI

objavljeno NA XPORTALU, 5.12.2006 21:32:10

Mislim da sam išao u peti, možda šesti razred kad sam prvi put napisao nešto isključivo za sebe, baš za svoju dušu. Trebalo je imati muda za ničim izazvano pisanje, jer to baš i nije bila uobičajena rabota u mojoj tadašnjoj zajednici. Pisati kao alternativa naganjanju baluna, mlačenja s vršnjacima ili neke treće u ono doba odrastanja aktualne društvene radnje, nije bilo normalno. Svejedno, dobro se sjećam koliko mi je zadovoljstva predstavljala činjenica da sam uspio sročiti nekoliko, za taj period života, prilično suvislih kitica nečega što sam u logičnoj, ali pozitivnoj samodopadnosti nazivao pjesmom. Koliko god mi je taj niz rečenica već nekoliko godina kasnije zazvučao opasno naivno. No, na pojasnim nešto, nisam na sreću nikad bio neki štreber, dapače. Napravio sam previše svinjarija kao balavac, i nastavio raditi sranja i puno kasnije. Nisam, dakle, sjedio doma i pisao. Naprotiv, bilo bi bolje da jesam, da sam više pisao, a manje radio pizdarije. Ali za razliku od drugih, koji su se bavili samo i isključivo sranjima, ja sam u džepu često imao kemijsku.
Kako bilo, bilo je to opisano gore, moje prvo sučeljavanje s praznim listom papira na svoju ruku. Prvi put sam pisao, a da to nije bilo naručeno, nekakvo piskaranje za školu. Lagao bih kad bi rekao da mi je škola bila draga, ali volio sam pisati zadaćnice, bilo da je tema bila slobodna ili zadana, mada su zadane najčešće bile svinjarije tipa «Što ja kao omladinac - pojedinac, mogu učiniti za svoju SFRJ?» ili slično. Sumnjam da je danas u školama drukčije, uz logične različite nijanse. Mislim da su te zadaćnice bile jedino što mi se sviđalo u školi uopće. To se nije promijenilo do kraja školovanja. Sve osim zadaćnica doživljavao sam kao sranje, nametnuto i nepotrebno. Nisam taj stav promijenio. O životu sam najmanje naučio u školi, a većinu onoga s čim su me kljukali u školi i na fakultetu, nikad mi nije bilo potrebno. Ono što me zanimalo, i bilo mi bitno, učio sam, istraživao i proučavao izvan škole, u knjigama, časopisima, stripovima, po medijima, a kasnije i na neizbježnom internetu. A vezano uz posao kojim se bavim, na faksu nisam naučio ništa. Baš suprotno, bio sam prisiljen prvih godina radnog staža ispravljati krive Drine koje su mi usadili na faksu. No, što je, tu je.
Nešto kasnije, u predgrađu puberteta, sjećam se da sam u jednu zadaću, na čijem su coveru bili isječci iz novina, buntovne parole i slike faca koje sam u to doba pušio, napokon napisao i svoju pravu prvu pjesmu. Bio je to za mene veliki uspjeh, pravi progres, po prvi put imao sam nešto svoje, samo moje, stvorio sam nešto, izbacio to iz glave i dobio proizvod u čijem stvaranju nije sudjelovao nitko drugi, niti se od bilo koga očekivalo da shvati taj moj novi odnos prema sebi, društvu, kenj - kenj… Išla je ta neobična (ne)rječita tvorevina nekako ovako: «Noć u ljeti mi je navukla glavobolju, osjećam krv u žilama, osjećam kako krv tutnji kroz moje jadno srce. Nema veze , preživjeti ću…»… Kako je išla dalje, više se stvarno ne sjećam, ali fora je da sam na kraju napisao «Isus je lagao», što je kasnije oduševilo mog najboljeg prijatelja Stjepana, koji je u godinama koje su dolazile, i sam otkrio da mu je Bog udahnuo poprilično istančan dar za pisanje. Taj manijak je nedavno napisao fenomenalan roman «Nediljon u tri» o narko podzemlju, valjda pod utjecajem Trainspottinga koji je u to doba bio IN. Bilo je to prilično solidno djelo. Da u Hrvatskoj kinematografijom ne drmaju idioti, siguran sam da bi njegov roman bio odličan predložak za film. S tim se svojedobno bila složila i ona luda mala, Jasna Zastavniković. U to doba, dok je čitala Stipin roman, radila je Rundeku spot, čak je imala ideju kamo s tim skriptom, ali, ne znam gdje je zapelo. Bilo je to stvarno davno, kontam dok radim upgrade na ovom tekstu, kao što sam nedavno to učinio s pričama «Antimonija» i «Lovac u žitu», te ih uvalio na «Xportal». Možda jednom snimimo film od «Nediljon u tri». Bilo bi to lijepo, dalmatinski Trainspotting u najmorbidnijem izdanju. He he…
No, da se vratim na priču. Otkad sam napisao tu prvu pjesmicu , pisanje mi se zavuklo pod kožu i mora da sam kilometre teksta ispisao, po papirima, ekranima, u pijesku i što ja znam gdje sve ne. Uistinu, pisao sam mnogo, ponekad više a ponekad manje. Bilo je perioda kad sam pisao bolesno intenzivno, kao da sam opaljen, satima sam slagao riječi, kombinirao, uz uvijek prisutnu pepeljaru nakrcanu čikovima i čašu iz koje vječno kapala je inspiracija. Znalo se dogoditi da bi u jednom danu napisao i desetak različitih naslova, ali bilo je zato i mjeseci kada ne bi ni slova napisao. Kad bi pisao, pisao bi bilo gdje, bilo kako i na bilo čemu, pa i danas nalazim čudne papiriće, bijeli dio folije iz kutije cigareta, račune, putne karte itd. Na žalost, moja bezbrojna seljenja i najblaže rečeno čudan život, učinila su svoje, i najveća većina te egzotike je nepovratno izgubljena. A kad se konačno pojavio kompjuter, zaboravio sam pisati olovkom i od tada tipkam kao manijak, posebno posljednjih mjeseci. (nastavilo se to i godinama kasnije…) Godine su prolazile pišući i tako reći, nisam se stigao ni okrenuti kako treba, a već sam, slobodno mogu kazati, obolio od pisanja, navukao se na tu zajebanu drogu i uskoro su mi srećom, počeli obilno plaćati da im kombiniram slova i slažem ih u jedinstveni sadržaj. Plaćali su mi da slovima kombiniram čudesne nizove, koje sam prvo slagao na papir, a onda, sve češće, na zaslon računala.
Zbog pisanja, smatram se sretnikom. Otkad sam napisao tu prvu zajebanciju, do danas, prošlo je možda i dvadeset godina, a ja sam uredio život tako da pišem i živim od pisanja. Zamisli koliko je to zapravo fantastično, kad pišeš, a netko ti za to daje lovu. I to dobru lovu. Oduvijek sam vjerovao da ću svoj život posložiti tako da ne moram fizički raditi, krepavati i ubijati se za sitniš. To nikad nije bilo sporno, jednostavno, nije bilo alternative toj djetinjoj ideji. Ali nikad nije bilo plana, kako to ostvariti. Kučka sudbina, majku joj droljastu, tu je stvarno bila fer i pustila me da idem zacrtanim putem do kraja. I tako danas svakoga dana ispočetka, ja palim računalo, dižem program i pišem. Pišem, sejvam, šaljem. Najteži fizički posao je otklopiti i zaklopiti laptop, ili podignuti telefonsku slušalicu, izvaditi mobitel iz džepa. Dobro, jasno da se preseravam sad, da su vrag i kuja sudbina dobro naplatili taj komfor, komoditet samo naizgled. Ali u suštini, ogoljeno do kosti, sve se svodi na pisanje. I naplaćivanje napisanoga. I zato je to tako prekrasno i predivno. Neću biti ništa više patetičan, ako svemu ovome dodam: Živjeti se ne mora, pisati se mora.
Kad nakon iscrpljujućeg radnog dana, i pisanja nevjerojatno debilnih izjava, još debilnijih političara čovjek ima volje podići word i pronaći još toliko snage da napiše nešto za svoj gušt, onda je to apsolutni uspjeh, pobjeda razuma nad inače glupim i nepoštenim životom. U svijetu koji po defaultu brani sreću, i koji ti jamči samo jedno – da će te sjebati. Možda sam stvarno previše patetičan, i možda moja fascinacija pisanjem kao nečim što je tako uobičajeno i obično, nekome djeluje nakaradno. Ali živo me boli kurac za to. Jer ja to mogu napisati, i to će ostati zapisano i onda kad me ne bude, kad ne bude nikoga koga poznajem, i kad ne bude nikoga tko će se sjećati nekoga od nas. Zapisano nema rok trajanja, dok god ima medija na kojem se slova nalaze. A onda kad i posljednji istrune, značit će to da više nema nikoga tko bi pročitao zapisano, i sva ta slova, kombinacije riječi i rečeničnih nizova, neće više biti bitne. Još ne tako davno, pisati su mogli samo općeprihvaćeni, od boga ili režima. Bilo je to u doba prvih libara. Uskoro, papir je počinjao trpjeti sve više, do danas, kada doslovno svaka budaletina na ovoj plavoj planeti, može gotovo s jednakim startnim pozicijama objavljivati svoje bisere na internetu. Besmislice, rame uz rame s genijalnim mislima pretočenim u binarne nizove, u bajtima razbacanim diljem bespuća ovog našeg, ljudskog virtualnog svemira.
Zar to nije fantastično? Ne znam, sutra mogu ubiti popodne kopajući po hard disku i tražeći omiljene naslove, sve to spržiti i odnijeti u tiskaru… ili još bolje, poslati im mailom, jer smisao je utrošiti što manje energije, čisto iz principa. I da, nazvati telefonom tiskaru, platiti im nekih 3 do 5 tisuća kuna, jasno, e – računom, i za par dana pokupiti vlastitu nakladu, vlastitog izdanja, ne znam… zbirku priča pod nazivom «Mrtvi i popišani». I kužiš, ono što je najljepše u cijeloj toj priči, posve je nebitno jesam li ja zreo autor, vrijedi li ikome to zapisano, hoće li se svidjeti kritičarima moje kombinacije slova i rečenični nizovi! Objavljujem to džepno izdanje tvrdih korica od pliša boje trule višnje zato jer mogu. Samo zato što sam to poželio, što mi se sviđa, da bi za Božić mogao onima koje volim dati nešto tako svoje, samo svoje… Nešto što je izišlo iz mene, što sam stvorio sam, i što mi se sviđa toliko da sam odlučio dati lovu za pakiranje te nakupine nedokazane i od svijeta neocijenjene kreativnosti. Pa makar tim ukoričenim baljezgarijma netko obrisao guzicu. Živo mi se jebe. Jer moja slova će mi osigurati i penziju.

15.02.2007. u 16:09 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  veljača, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Veljača 2007 (44)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Razni tekstovi objavljivani zadnjih godina po internetu, eventualno nešto poezije... i sve to uglavnom zato da imam sve to na jednom mjestu. A ako se netko zabuni i dođe ovamo, ha, šta ja mogu. Bit će mi drago...

Linkovi

Monitor.hr
XPORTAL

kontakt

sobbax@gmail.com