četvrtak, 15.02.2007.
ANTIMONIJA
objavljeno NA XPORTALU, 29.11.2006 0:04:29
Storija o čovjeku koji je vladao isključivo svojim tvrdim udom, LSD-em i lažima, u zemlji u kojoj su ljudi još uvijek jahali konje jer automobila nije bilo, ali su komunicirali mobitelima. Ovo je priča o pohoti, moralu i nadasve o prelijepoj carici Izvorinki čiji je jumf narodu značio nadu...
Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Ne kreću se stvari u svakoj dimenziji na jednaki način. Jašu konje, jer automobile se nitko nije sjetio izmisliti. Mobiteli, internet, računala, svega toga bijaše u toj zemlji.... Ma, što se trudim objasniti....
Bijaše to u Antimoniji, monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002…. Ili neka druga, godine, vremenske zone, vrijeme… ma, kao da je to uopće bitno.
Svake nedjelje, nakon najvažnijeg tjednog događaja u Antimoniji, svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, sakupljala se sva gradska čeljad. Svi koji nešto znače, koji imaju zašto biti viđeni, ali i oni koji su tu samo da budu viđeni, a preko tjedna kradu bogu dane, zgubidane i besposličare, odjenuli bi najfinija ruha. Lijepi i uzbuđeni zbog najvažnijeg trenutka tjedna, hitali su na špicu. Da vide caricu Izvorinku. Svi su žitelji Antimonije živjeli za to, da nedjeljom siđu u centar, i da gledaju sa smrtničke distance ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu. Po nekim prašnjavim spisima iz arhiva monarhije, Izvorinka je genetski bila povezana s lozom iz koje je ponikla Lucretie Borgia. Moglo se takvo što naslutiti i iz njezina karaktera, i naravi Bogorodice. Narod je u Antimoniji živio za nedjelju, za onih nekoliko trenutaka nakon slušanja evanđelja iz usta presvetog pape Antuna osmog Bakovića, kada bi se bini na vrhu stepenica vijećnice održavala ceremonija presvetosti. Svake nedjelje, naime, sam je monarh, osobno i «himself», prozivao s prijestolja optočenog dijamantima nekolicinu toga tjedna zaslužnih građana, koji su učinili nešto sveto, veliko i neizmjerno važno za opće dobro. Gromoglasno, dubokim bi glasom On razbio fantastičnu tišinu, tu mrtvačku kakofoniju muka sastavljenu od zvukova dubokog disanja i lupanja srca. Prozvao bi njihova imena, i pozivao ih redom gore k sebi, da mu se na uzvišenom prijestolju pridruže, da ih nagradi. Nema žitelja Antimonije, monarhije o čijem postanku nitko nije znao ništa, kao da su Bogovi stanovnicima oduzeli sjećanja, koji nije sanjao da se nakon mise popne do vijećnice, pristupi monarhu i djevici što sjedila je njemu s desna, i ushićeno primi najvažniji sakrament života u Antimoniji - poljubi lijevu dojku carice Izvorinke.
Jedan po jedan, penjali bi se izabrani sveti ljudi stepenicama pognute glave. Skrušeni u svom neizmjernom ponosu i poniznosti, penjali bi se do bine njihovih veličanstava, naklonili se Antimonu velikom, a potom konačno stizali pred skute predivne carice odjevene u bijele halje, optočene biserjem i zlatnim ornamentima. Bila je lijepa poput Terre Patrick, a obdarena poput Jenne jameson u najraskošnijem izdanju. Sva je mirisala na prčevinu, a kako i ne bi kad su joj se sokovi iz međunožja slijevali poput potoka niz koljena, izazvani bjesomučnim vibriranjem specijalnih, carskih japanskih kuglica koje bi tijekom trajanja velike ceremonije, obvezatno ispunjavali unutrašnjost Izvorinkine uzvišene vagine. A kad bi se konačno smrtnici iz Antimonije, te mistične zemlje izvan vremena i pameti, približili na metar od prijestolja, carica bi ispružila desnu ruku na odabranikovu glavu, nježno ga primila za kosu, i smjestila mu glavu među svoje božanske bijele tvrde dojke nalik na one od Jenne Jameson. Doduše, možda s malo drugačijim bradavicama, bliže onima u Veronice Zemanove, tako nekako…. Blaženi bi tada doživljavajući najveće uzbuđenje blizu srčanog udara, poljubio dojku Izvorinkinu, liznuo malko ukrućenu tvrdu bradavicu, poklonio se, i blaženo odšetao popraćen pogledima ushićena ljubomorna i zavidna mnoštva, ali i perverznog monarha Antimona, koji oduvijek vladao je Antimonijom, mada nitko nije znao ništa o njegovu podrijetlu, niti ih je to zanimalo. Antimonija bijaše politički stabilna i skladna monarhija. Ekonomski, još i više. Resursa neiscrpnih, fantastične klime i zdravih stanovnika, bila je ta mala zemlja na ušću rijeke Krke prepuna luksuznih restorana, barova i diskoteka, neizmjerno urbana i krcata narkoticima svih vrsta i oblika, koji jedrenjacima pristizali su u gradsku luku iz cijeloga svijeta. Nitko od pučana nije nikada izišao izvan gradskih zidina, niti ih je zanimao svijet izvan Antimonije. Tko zna je li svijet izvan nje uopće i postojao. Nikoga nije bilo briga. Nikome nikad nije palo na pamet da izvan zidina, i preko mora ičega ima. Iako su tijekom cijeloga tjedna u toj, tako bliskoj svijetu koji mi u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća poznajemo, a istovremeno dimenzijama ludila tako udaljenoj nedođiji, med i mlijeko pomiješani Jack Danielsom i kokainom tekli u potocima, građane je mogao impresionirati i uzbuditi samo nedjeljni ceremonijal. I dakako, želja, da se uspnu do ljepotice otkrivene lijeve bijele dojke, i jezikom zavrte koji "đir" po slatkoj tvrdoj bradavici. Nakon svakog liza, Ivka Quasimodo, krezubi gradski retard koji je zarađivao za život slažući svako jutro stolove i stolice po štekatima na rivi za 10 - 20 kuna, ovisno koliko bi mu koji gazda dao, svilenim bi rupcem obrisao Izvorinkinu dojku, a ona bi se obvezno ugrizla za donju usnu, jecajući, onako, više u sebi, od uzbuđenja.
Bijaše to pravi doživljaj, ceremonijal nezapamćen u svemiru. Shakespeareovski odjeveni puk okupljen na renesansnom trgu, u pozadini božanska glazba harfi, lutnji i lira vješte sove Ser Jacopa, darovita glazbenika kojeg Bogovi kazniše i pretvore u sovu, a iznad svih, perverzna nedjeljna zadovoljština, smišljena prvenstveno da zadovolji najprljavije strasti monarha Antimona. A nametnuta narodu da jednako u njoj uživa. I uživaše oni. Uistinu.
Iako je monarh imao nad Antimonijom apsolutnu vlast, i slobodnu volju da radi što ga je god volja, Izvorinka ipak bijaše najuzvišenija osoba monarhije, oličenje svetosti, čistoće i božje providnosti što stvorila je takav raj, kakav je bio zamisliv samo u Antimoniji, izabranoj zemlji u kojoj su židovi i arapi zadovoljnih i nasmiješenih lica zajedno uživali u beskrajnim partijama badmintona, i izležavali se na travnjaku po piknicima uz rijeku Krku. Iako podanici nisu o povijesti svojoj puno znali, niti su se za takvo što previše zanimali, znalo se da je Izvorinka djevica, i da će to i ostati dok god bude disala plućima ispod divnih dojki. Zato je i sam monarh, obavljajući svoju bračnu dužnost, prašio Izvorinku samo straga. Njezino djevičanstvo bijaše najvrjednije što je monarhija imala, i da se kojim slučajem izgubilo, da se ne daj Bože dogodila defloracija, monarhija bi odmah propala, prožela bi ju prokletstva i neredi, potresi i požari i tko zna kakve sve nesreće, o kojima je ponekad znao na misi govoriti presveti papa Antun osmi. Gestikulirajući kažiprstom, kad bi propovijedao o carskom himenu koji se u grafičkom obliku nalazio i na zastavi Antimonije, presveti i uzoriti duhovni vođa obavezno bi čitao fraze iz «Knjige veličanstvene», jedinstvenog libra u kojem su bili zapisani svi zakoni Antimonije, važni vjerski zdravozagotovo «ameni», pjesme o velikom Njemu, i još većim Njezinim dojkama, ukratko, sve o Antimoniji. Ono što nije bilo u «Knjizi veličanstvenoj», nije ni postojalo, ili, ako je postojalo, nije bilo bitno.
Jedne nedjelje, ljepše od ijedne do tada, usred ceremonijala iz lijeve dojke Izvorinkine, poput vulkana šiknuo je mlaz mlijeka. Ubrzo se proširio glas diljem Antimonije, da je Izvorinka u stanju blaženom, ali da nije blažena bezgrešnim začećem, već da je monarh Antimon svojim ogromnim udom jedne ljetne noći promašio centimetar, i umjesto u čmar, rascijepao središte monarhije na dva dijela, te je ispunio takvom toplinom, da se Izvorinka zagrizla do krvi. Pričalo se kasnije da Antimon nije slučajno promašio, jasno, samo u krugovima rijetkih koji su se usudili optužiti velikoga Njega. Takve su se storije spredale u mračnim barovima na periferiji uz luku, gdje su zalazili strani pomorci, i neugledni umjetnici. Mahom pisci koji su bili dovoljno ludi da razmišljaju dublje, hodajući tako po tankom ledu jer su im na um padale stvari kojih nije bilo u «Knjizi veličanstvenoj». Za takve nije bilo budućnosti u Antimoniji i mogli su samo postati hrana noći. Pojeo bi ih mrak i ne bi nedostajali nikome. A opet, dovraga, mislili su oni manje zastranili intelektualci, zašto bi Antimon namjerno ulizao u prvu susjedu Izvorinkina analnog otvora, kad zna da je to jedino zabranjeno mjesto u slobodnoj i do boli demokratskoj cijeloj zemlji Antimoniji. Osim toga, u svom je haremu imao najljepše djevojke Antimonije. I svaku pučanku, svaku koju bi poželio. No, fakat, Antimon je prekršio jedino što nije smio, skršio je jedinu čašu iz koje se nije smjelo piti.
I ubrzo potom, nadvi se tama nad zemljom meda i mlijeka, gdje su Jack Daniles i kokain tekli u potocima. Opasna kuloarska šuškanja i kontroverzne spekulacije stizale su sve češće iz periferije. zavladaše neredi i anarhija diljem Antuimonije, jer nitko, pa ni sami papa Antun, nije znao kako postupiti u ovako delikatnoj situaciji. Neki su se onako kroz maglu, kao prisjećali da je nekoć bilo u Antimoniji drugačije, dok se nije pojavio Antimon, o kojem nitko nije znao ništa, a sada ih je počelo zanimati sve o njemu. I onda su u općem kaosu, odlučili kazniti monarha, za sva prokletstva koje im je svojim nepromišljenim pokretom muškosti priskrbio, a stariji pučani, počeli su pripovijedati o začaranoj vodi iz gradskog vodovoda, i novoj supstanci kojoj kasnije neki propali kemičar Hoffman nadjene ime LSD. Urotu cjelovitu i zavjeru paklenu, shvatiše smrtnici tek godinama kasnije, i prisjete se žitelji starih vremena, koja bijahu tako drugačija, gdje nije bilo mjesta općem razvratu, sveokolikoj narkofiliji i prostituciji koju uveo je monarh Antimon, svojom naglom pojavom, onoga dana kada svima bijaše ispran mozak. I nakon čega ništa više nije bilo isto. Od Izvorinke, do onog najmanje bitnog pučanina, Ivke retarda.
Priča se danas, tko zna koliko godina nakon tragedije najveće u povijesti Izvorinkije, prelijepe zemlje na Jadranskoj obali, da carica nikad nije preboljela atak na vlastito međunožje. Umrla je sirotica u ludilu, kažnjena tuđim grijehom, duševno poremećena do kraja užasnog života. Ubrzo je izabrana nova Izvorinka, čedna i nevina, prava djevica… A monarh? Taj kurvin sin, jasno je, bestraga je nestao. Kao što je i došao, misteriozno, tako je i otišao. Pričalo se doduše, istini za volju, da je pobjegao nekim malteškim jedrenjakom čiji kapetan trgovao je hašišom. Zaživjela je onda legenda o maltežaninu, vječnom mornaru Corto Malteseu... Ali to je sad već neka druga priča.
Nedjelja je u Izvorinkiji, a blaženi ljube ruku carici u najljepšim bijelim suknjama. Ulicama vlada red i mir, a moral je uveden kao dodatna disciplina.. Nazvali su to zakonom, ili nešto tomu slično. Momci u crnom danas na svakom koraku sa strojnicama na prsima čuvaju stražu. Paze, da se ne ponovi, mada se kolektivno svi trude da zaborave. Šapuću još ponekad u dugim noćima za šankom odvažni o nekim starim vremenima, kada su najbolji nedjeljom lizali tvrdu bradavicu bijele dojke Izvorinke Lucretie. Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to kao u raju...
