narcoleptic suite

(do)bio bi vise kada bi volio.

sinoc sam se popeo gore.
iznad svih, visoko.
zatvorio sam oci samo da ih mogu ponovo otvoriti.
cesto to cinim ne znam ni sam zasto.
gledao sam odozgo i mahao.
ustvari sam bio u bijegu.
i sada sam.

mobitel je zatutnjao.
kao da i nije.

svjetla grada kao na dlanu.
ah, isplatilo se voziti pola sata za ovaj pogled.
driving on the moonlight.
trenutak precijenjene srece.

prebacujem na cd.

lagao sam.
rekao sam da sam negdje drugje.
sada nisam s nikim.
s njim. ni s tobom.
sada sam sam.
sam i veseo.
u bijegu...

ako je zaljubljenost bijeg, onda nespreman letim.
ako je ljubav strpljivi preobrazaj, spreman sam zamrznut puzati.

duga svjetla s bocne strane prekidaju omnipotentnost.
i jos jedna. kao da su se dogovorili.
ne zelim se maknuti, prvi sam dosao ovdje, a i moji su razlozi nesexualni.
sada shvacam glupost misli da je bilo sto vaznije osim nabijanja kada si napaljen. orgazam nad svima sigurno je zesci od narcizma nad svima.
samoce u masi, pretencioznog mozganja i velicanja mjesta i polozaja.

voznja prema dolje bila je jos uzbudljivija od uspona.
usputna stanica probitacne nerealnosti na putu od trebam do imam.
grandiozni self. svemoguc i sveprisutan.
zrcalna projekcija davno zametnute price.
price o malom princu. o dorianu grayu i onom liku.

narcistickom hipohondru.

povlaci se u zavist.
dopusta postojanje sebe i nicega vise.
zapravo ne vidi dalje od sebe.

jos bolje ako je sebstvo genij kojeg su dotakli bogovi. genij koji bez truda osvaja prostranstva i hvata andele za krila.

umisljeno govno koje voli sanjariti o sebi.

zdrava ljubav prema sebi je ljubav prema prolaznosti.
prema onome sto si bio, prema onome sto sada jesi i prema onome sto bi htio biti. velicanjem zaljubljenosti probrazavam se u sliku koju sam stvorio.
ili jos bolje, preobrazava se u sliku koju sam stvorio o njemu.
igra moju igru jer mu se svida uloga velikog i mocnog.
malenog i njeznog.
ambivalentnog.

treba me.
mora me imati.
i kojeg trebam da me treba.
i koji treba da ga trebam.
pomogao bih mu u tome da nismo toliko odvojeni.
i ako bi mi dopustio.

stapanje i razdvajanje.
vjecni je osjecaj sigurnosti kada u razdvojenosti znam da imam dovoljno za dalje. da podnosim gubitak odvojenosti i da ga podnosim dobro. da sam svoj cak i kada sam njegov, a ne samo kada sam drugima svoj.

ponekad mislim kako je cijela ljubav upravo u tome, upravo u tim trenucima kad smo odvojeni i upravo u mojim ocima kada smo zajedno.
u ocima beznadno romanticnog promatraca.
u krilu djeda mraza.





i stvarno, jedino je rjesenje biti vise. do biti vise. voljeti drugoga. pustiti da se ljubav prisulja i zapsihoziti ako treba. zeljeti ljubav vise i jace od straha. trebati biti voljen. dozvati dijete u sebi koje sigurno zna voljeti.
zaista, jedino smo tako slobodni u raljama samoljubavi!