narcoleptic suite

dobio sam sluzbene odjebenice.

prvu od jedne, najcjenjenije, drugu, identicnog sadrzaja od druge, manje cijenjene, ali jednako kvalitetne tvrtke. u drugoj sam, nakon psihotesta, na razgovoru kod psihologa, spomenuo kako imam istu stvar i u prvoj. zena se satro cudila jer kao oni su njima ukrali djelatnike pa vjerojatno samo rade bazu podataka sto me obeshrabrilo i lagano ubilo u pojam iako sam bio najmladi na testovima.

njeno sljedece pitanje me odmah potom ohrabrilo. kako cete se i na temelju kojih kriterija odluciti gdje cete raditi ako budete primljeni na oba mjesta? tu sam se malo zbunio, kao doduse i kod navodenja tri mane koje su karakteristicne za mene. kakve mane zeno, presavrsen sam. prepedantan sam rekao, preperfekcionistican. mos mislit!

no dobro, svemu je kraj i sad znam da su obe tvrtke za kurac.
mislim nisu, al moram tako zbog ega. podrzite me! u teskoj su kari jel tak ?!

jos k tome znam i da su u takvom mreznom uknjizenju da cak i identicne odjebenice pisu. al ono, i-d-e-n-t-i-c-n-e, razlikuju se samo u kvaliteti papira i logu. a odjebanima odbijenice stizu isti dan iz obe kompanije, nakon skoro mjesec dana. nije li to u krajnju ruku pomalo cudnjikavo? kao i razgovor za posao, s psihologom, u subotu popodne, a ne recimo u pon ujutro.

kako sam ocekivao odjeb jer zivim po teoremu ne nadaj se nicemu pa ces se iznenaditi, a ne razocarati, odmah sam se ujutro bacio na mojposao i predao ni manje ni vise nego tridesetak molbi mejlom.
sad sve ispocetka. ma serem, ipak sam se nadao i mastao... a govorili su mi : ma di ces ti bez kuverte ili veze....

vec sam jucer bio na ozbiljnom razgovorcicu u marketinskoij agenciji i opdjebo ih danas jer sam ujutro, nakon drugog razgovora koji me odusevio, prvog u zivotu na engleskom, odlucio da zelim raditi to, a ne ovo od jucer. problem je sto su mi javili da sam na ovo od jucer primljen, a za ovo od danas(posao je slican) moram cekat do pon. sutra u 2 imam jos jedan test. prolupitis testis.

subotnje jutro.
dosada. dorucak. tv, net.. tv, net.
ispitivanje biologije balavice kao uvod u jedan posve caroban dan..

provale moje sestre ::

druga (subotnja)_ :

od cega se sastoje virusi??

paaa.....

pa virusi nastaju iz bakterija, a moze i obratno.

nakon smijeha, naizgled neopravdani strah se uvlaci jos dublje. ponovo net. nemirom potaknut, intuicijom poucen upisujem nadimak i lozinku za chat.iskace prozor. zanimljiva osoba, daje mi profil sa slikom u kojem sve u izgleda i zvuci poznato. slika donosi sok. ipak, nema lica pa se nadam kako sve skupa nije istina iako znam.. dobro znam, vec dugo, predugo. lazem si, ne slazem se sa svojim unutarnjim glasom koji me navodi na istinu, koji me moli da juu bar razmotrim kao mogucnost. ne zelim ni cuti. zaobilazim ju. predugo kapam oci visinama.

..skuzimo se. .. skuzimo se ponovo, ovaj put intenzivno.. pa to si ti.... tko sam ja? ne mogu vjerovat !!!

u vezi smo tek sitnih 5 godina.

iskljucujem mozak pri cemu ne mogu prekinuti pomalo bolnu tahikardiju koja se pojacava gasenjem kompjutera. ponovo ga palim. dizem se sa stolice pa ponovo sjedam. ne mogu vjerovati. je li moguce? na chatu nisam bio jako dugo, a danas me odveo osjecaj nemira. osjecaj da nesto ne valja koji vice iz mene vec mjesecima. predugo zanemarujem znakove kraj puta. svatko normalan bi reagirao na kojesta proteklih par mejseci.

10 najduljih minuta mog zivota. ne zovem ja, ne zove on. ipak skupljam hrabrost.

...svota na vasem racunu biti ce uskoro potrosena, trenutacno stanje iznosi9 7.26 kn, molimo obnovite...

zvoni. triput. 7 puta. nista, nema odgovora. za par min zovem ponovo. javlja se. hladno i bezlicno. spustam slusalicu. umirem sat dva.

popodne odlazim.
bilo gdje.
na nasip.
samo da nisam doma i da iznova ne gledam profil od kojeg mi se povraca.

na putu prema savi me zove i usput se nalazimo. sjedimo petnaestak min u autu bez rijeci. suze krenu nekako same od sebe. objasnjava mi kroz deranje da me voli vise od zivota, ali ima poremecaj osobnosti pa mu je vazno naci nekoga tko ce mu se diviti s obzirom da sam ja to odavno prestao raditi. diviti se isklesanom tijelu koje meni nista ne znaci, ali je mnogima dovoljno. to mu je potrebno zbog manjkla samopouzdanja i slicna sranja. histericno se smijem kroz suze. nista ne zakljucujemo.
svo ostaje visiti, najgore je ono sto nam visi iz ociju.

prekida nas parkirani sivi punto iz kojeg izlaze dva lika nasih godina. normalno su obuceni pa blijedo gledamo onako zaplakani ko dva majmuna. 1 od njih vadi policijsku znacku i izlazimo iz auta gdje nas pregledavaju. ja se dajem bez rijeci, moram priznati s malim uzitkom, a on negoduje na sto mu ovaj odgovara da je glavni razlog pretresa sto sjedimo u autu, a jedan od nas ima obrijanu glavu. jebote koje predrasude.. uglavnom, traze drogu, zele pregledati auto sto im ne dozvoljavam. smijem se ko budala krvavih ociju(od suza)jer za drogu nisam cuo vec mjesecima pa im objasnjavam kako gube vrijeme.

carobni dan nestaje i navlaci se noc. ponovo smo u onoj tisini, u autu. ne mogu izdrzati napetost pa odlazim doma.

nekako smo srodnodusno povezani i cinjenica da smo se vec sljedeci dan posevili govori u prilog istini.
a istina je da ne mozemo zamisliti zivot 1 bez drugoga. bez obzira na sve. problem je sto imam osjecaj da je to bio oprostajni, zadnji sex, a jos veci da on to ne zna i nada se kako sam cool i krecemo od pocetka. da, ziher.

navecer mi u prolazu ubacuje neku pjesmicu, pjesmuljak vise u kaslic i posalje sms da ju p'okupuim. seoska je, ali draga i srceparajuca. ostavljam je u jakni koja visi u hodniku.

nakon pola sata mama mi nareduje da odnesem smece. ne znajuci sto slijedi i zaboravivsi da uvijek navuce moju jaknu kad nosi smece, jnako jadan i prejadan kazem da necu. ne da mi se. odnesi ga ti. uz brundanje odlazi. za par minuta ulazi u moju sobu otvorene vilice, blijeda ko krpa, kao da je upravo saznala da joj je umrla mama i potom ju odmah ugledala kao duha koji klizi kroz strop prema van.

pita me otvoreno, jesi li gej_?

jesam.

ma nisi. zajebavas me. ne vjerujem ti.

trebalo mi je pola sata da ju uvjerim.

vjerujem kako ce mi sada zivot biti laksi, ali je potrebno vremena i vremena kako bi oboje prihvatili kamaut. ionako se uskoro mislim odseliti. kako ne moze biti doma, odlazi do prijateljice i za par sati me zove kako je sve u redu, kako me voli i ne misli nista lose o tome, samo da joj dam vremena i da dodem po nju. na putu do tamo, skrenuvsi u ulicu u kojoj me ceka, kocim iza zaustavljenog auta i gledam na lijevo gdje je ne primjetivsdi kako je stricek ispred mene ubacio u riki. ne gledavsi unazad(retriovizor je nekima za ukras) zabija se u mene, srecom bez ikakavih posljedica po moj, jos uvijek zenski auto. toliko o onome da ima dana kad jednostavno krene lose i ne staje...

poslije se dogodilo jos nesto sto je toliko grozno da nije ni za blog.

stanje u kojem se u nalazim u ponedjeljno jutro slicno je stanju osoba s downovim sindromom. sirovo tup, a ipak sretan sto osjecam. tome se kod mene svi cude. uvijek odradujem bol kada dode. volim osjecati. a osjecati ne znaci uvijek osjecati dobro. u patnjin nalazim iskustvo. naravno da ne volim bol, onu bolnu tahikardiju kada mi srce nemirno skace i kada bi ga smirilo jedino to da ga iscupam van, bacim na pod i gazim kad to vec rade drugi.

mislim da je zgodno moci plakati i moci osjetiti bol. ako ju guras i ostavljas patnju za kasnije, sustigne te nekako jaca, po putu pokupi dodatne necistoce koje ti zaseru svaki uzitak patnje. stoga, treba moci kvalitetno i NA VRIJEME prijateljevati s patnjom.






jucer je sule imao odlican koncert u aquariusu. skaut je odlican, mlad i nadobudan bend, nedavno su izdali solidan album pod naslovom noz za dvoje.

ovo je spot meni najbolje stvari ::









u svakom slucaju, odlican koncert. prije pocetka pricekao sam zbunky ispred kluba cekajuci ju u toplom autu. primijetio sam dvojcu policajaca koji su iz meni nepoznatih razloga, u polis odorama sjedili u civilnom terencu, vise nalik na tenk i zapisivali registracije. svasta. kasnije se vrckaju amo tamo, a kraj mene se parkira crveni karavan u poluraspadnom stanju prepun glava s dredovima. kako sjedim u mraku, ne primjecuju me. na casopisu kreditnom sortiraju robu pa uvlace na kljuketine. kako sam po prirodi glupav, spustam prozor na sto oni reagiraju skrivanjem i uplasenim pogledima i upozoravam ih, posve bespotrebno, kako im je policija par metar dalje i neka pripaze. nude me, odbijam, nakon cega zapocinje prica kako se nikada nece promijeniti i kako im je vec pun kurac droge, ali sto mogu. prestati, mislim si, dizuci prozor istovremeno im vrlo jasno dajuci na znanje da me razgovorcici o ovisnostima na parkiralistu aquariusa ne zanimaju.

nakon sat vremena na stage izlazi lik s dredovima, kao frontman grupe popay, lik s kojim sam pricao maloprije.

stvarno svasta, iako nista cudno..