nedjelja, 25.10.2009.

Dok perem prozore

Letimičnim pogledom na prozore danas zaključih da su totalno u banani i da je krajnje vrijeme i da ih dovedem u red prije nego u bijedih 6 popodne padne mrakača. Vani. Meni je pred očima stalno mrak lejtli. Bar dok ne izađem s posla. Tu i tamo malo proškiljim na neki highlight i zadnje zrake poštenog izdanja, (meni tako dragog), sunca. TV mi i dalje skuplja prašinu, ali Podravka "kuhinje" i slična sranja ipak, htjela ja to ili ne, dopru do mene. Aidan se jako uzrujava na sve to, kao koja smo mi koma država, kako svi na vlasti kradu, nitko od glavonja ne misli da je na vlast izabran za opću dobrobit ljudi koji su ga izabrali, nego svi samo gledaju da zbrinu svoje dupe i svoju djecu i buduće unuke, a ja se uopće ne uzrujavam. Meni ravnica ko da sam non stop napušena. Naime, nedavno sam skužila da mi je jedan ex kolega s faksa s kojim se nikako nisam nalazila na istoj valnoj duljini vrlo visoko politički pozicioniran. Ondak mi je automatski proradio flashback na studentske dane kad je pričao kako je jedan od ex ministara s njim tulumario sve u 16. To je bilo zato jer se dotični politički angažirao tamo u svojem gradiću, a čak i nije bilo vezano uz politički najomraženiju stranku u 'rvata koja uvijek nekako dobije izbore zahvaljujući onima koji glasaju preko brda i živi ih 400 na istoj adresi. Iako na faksu nisam nikad trčala za ocjenama jer mi kao zagrebačkom djetetu nije trebao smještaj u domu, sjetih se njegovih nategnutih dvojki koje je zarađivao na ispitima i kretenskim izjavama kojima nas je većinu obarao s nogu. Od (pod)smijeha... Eto, gleda na raju odozgo...smješka se na fotki ko' da je progutao kuglicu solne kiseline. Nekako, čovjek se osjeća glupavo. Preispitujem samu sebe, da li sam trebala i ja tulumariti s nekim kolegama u nekoj stranci, pa bi mi život krenuo, možebitno, drugačijim putem. Ovako ispada da u za par tjedana tridesetšestoj, ja još uvijek nemam posao kak' spada, imam dečka kojeg ne volim, nego obožavam, ali niti on, niti ja ne možemo mrdnuti iz žabokrečine zvane preživljavanje u Hrvatskoj. Hvala onom gore, idući mjesec mi sjeda zadnja rata stambenog kredita na naplatu i beskrajno likujem zbog te činjenice. RBA, bye-bye. Nemam namjeru više išta kupovati na kredit, radije ću i do četrdesete biti s napola uređenim stanom, nego ovako. Jednostavno, osjećam strašnu količinu gađenja na okruženje u kojem živim, a u kojem nemaš šanse nešto napraviti ako te netko ne gura i svima priča kako si ti njegov daljnji rođak. Hm..sad skontah da ova zadnja rečenica nekako podsjeća na aferu Faker, ali nisam mislila na njih. Nekako mi je zbog svega i splasnula želja za pisanjem ičega na blogu jer se sve nekako vrti u krug. Na sreću, još uvijek sam zaposlena, ali da se i desi otkaz danas sutra, ne bih očajavala, valjda sam preveliki fighter, pa bih vam valjda donosila kavu u nekom bircu, a da vi blage veze nemate da sam to ja…Sve u svemu, prozori se sjaje, čekaju novu količinu kiše da ih zaprlja, a ja sam neizmjerno happy što sada svijet gledam iz jasnije perspektive. Do sljedeće kiše. Makar, kažu da iza svake kiše dolazi sunce, samo što ćemo ga se načekati, kako mi se čini. No, da ne zaključim post u sivim tonovima, evo jedne ljubičaste nijanse. Moje nove papuče sa Snuletom. Čisto da opravdam ime bloga. belj Kissi, kissi svima. I jedna pjesmica izvučena iz naftalina osamdesetih, a vezana uz naslov...ako i vas ufati inspiracija za slične radnje. mah

- 01:34 - Komentari (15) - Isprintaj - Link

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se