Within all of us there is a storm..

Obično kad mi se približava rođendan pokušavam sagledati godinu iza sebe. Neki to rade na one standardne dane, Žićbo, 1.1., a ja si zadnjih x godina pokušavam složiti Rubikovu kocku u mojoj maloj crnoj glavuši i ne uspijevam u tom naumu. Previše toga se izrojilo u mojim mislima..Nekako sam osjetila da sam dopustila okolnostima i drugim ljudima da se stvari počnu odvijati stihijski i bez razrađenog plana za budućnost, a to nisam ja..Uglavnom..neke vrlo bitne stvari su mi ovih dana odredile nekakvu putanju za dalje..Da li je ta odluka o rađenju svojevrsnog „cuta“ s dosadašnjim načinom života dobra i da li je ispravna, ne znam...U zadnjih 4 godine sam sama sebi mogla dići spomenik radi dizanja ptice Didi (znam da se zove Feniks, ali primjenjujem na sebe, oprostite na privatiziranju priče), iz pepela i sakupljanja komadića sebe iz onog što je preostalo...Uspjela sam u tome...Onda se desi da se uljuljkaš u to da si ti taj koji sve oko sebe motivira i koji potiče i radi sve za sve ljude oko sebe i pukneš nakon nekog vremena jer skužiš da ljudi to jednostavno-ne znaju cijeniti...Od obitelji, partnera, prijatelja, debele većine ljudi s kojima radimo...A meni je dojadilo biti kotač koji pokreće vodenicu i koji će si zeznut vikend samo da svi sve dobiju kada to očekuju, a zauzvrat ne dobiješ ni ono jednostavno nadasve ljudsko-hvala lijepa..Mogu to i dalje biti, ali ne želim biti servilna djevojka koja će se svima smješkati...Ne znam, ima neko prokletstvo u nama škorpijama, valjda smo u mogućnosti i sami sebe ubiti u pojam i srezati kada stvari krenu prema dolje...ja sam valjda sad u toj fazi...Čekam neki highligt da me digne, da li će to biti novi posao, shvaćanje/prihvaćanje činjenice da me život predodredio da budem ta koja rinta za druge i da ne očekujem išta zauzvrat zbog toga,ali mislim da me više ništa ne može dotući...Kažu oni stariji i mudriji od mene da ono što te ubije, da te ojača, pa tko sam ja da im proturiječim...Živi bili pa vidjeli...Na kraju ovog posta, nekako imam potrebu ispričati vam se zbog malo preosobnog doživljaja priče koju sam ovdje ispričala u kratkim crtama, a s obzirom da sam oduvijek voljela gospel, evo jedne pjesmice koja prilično koketira s istim...i isfurava totalnu pozitivu...jer ja sam pozitivac po defaultu...i ne želim biti drugačija...Eto, navrših jučer još jednu godinu bliže sredini tridesetih..najela se, napila (nemojte doslovno shvatit, onaj Motovun od pred dva-tri posta me ubio) i napričala sa svima koji su me nazvali ili smsali. Volim kada mi mobitel zazvoni bar 30 puta u danu sa lijepim željama ljudi koji su me se sjetili..Lijep je to osjećaj..Sama sam sebi poklonila cipele. Malo (da, malo, yeah right:)))) skuplje. Na tri rate. :)))) Pusek svima...