28

četvrtak

lipanj

2007

RHCP REPORT

Još sam mamurna od neispavanosti izazvane produljenim boravkom na produženom vikendu na Braču, izuzetno kratkim spavanjem s ponedjeljka na utorak i produživanjem na koncert Peppersa u Inđiju nakon 3-4 sata drijemanja u izvana gadnoj Multipli (obožavam taj auto u kojem možeš tulum napravit koliko ima mjesta) mog kuma. Mogu samo reći da sam nakon dugo vremena uživala slušajući besprijekorne rifove i izvedbu i gledajući gotovo pa savršenu organizaciju pri dolasku, bar po mene i društvo. Čitajući pričice iz Ribine i Rahatličine verzije iste, ja kao da sam ušla iz neke druge priče…Kod mene je išlo sve ko po loju, osim što smo iz Zagreba krenuli tek oko pola 2, oko nekakvih 6 smo se konzultirajući budućeg subotičkog zeta i isprintanu kartu s neta, dovukli do Rume i rekli what the hell, idemo sad direktno u grad Inđiju, što nam je i uspjelo uz kraće čekanje da prođe vlak što je bio jedini zastoj koji je trajao cca 10 min. Do parkinga smo došli bez stajanja uz savršeno organiziranu policiju koja je postrojavala aute ko sardine i normalno se sparkali uz kupljenu kartu za koju nismo ni stigli stati i promijeniti negdje eure u dinare. Napominjem da sam htjela obaviti online rezervaciju parkinga, ali mi nije bio dostupan internet na moru pa samo to prepustila mom suputniku koji to, naravno, nije na vrijeme učinio pa smo to ispušili. Koncert kao koncert je tehnički bio savršeno odsviran, jedina zamjerka je bila ona pauza nakon zadnje predgrupe (pojma nemam tko je to bio jer sam tražila wc pred kojim nema 20 ljudi u redu), a ovi štimači su si stvarno dali vremena za štimanje da sam već htjela ići kupiti majicu s rasporedom prošlogodišnjeg dijela turneje (od muke). Nadjebavanje između Flee i Frusciantea je bilo nenadjeb.., ali to vam je već opisala Rahatli. Sve u svemu, mišljenja su zajednička da je koncert prekratko trajao, ali to je sušti kapitalizam u svirci kad je samo bitno odsvirati svoje i produžit put Udina gdje nastupaju 28.06., vjerojatno samostalno, a ne s još nekoliko bendova kao u Inđiji. Činjenica je da su naši ljudi navikli na dulje koncerte (rokeri, a oni koji deru na cajke cijelu noć su specijalna vrsta ljudi koji valjda vole samo visoke lelekajuće tonove i nije im bitno ni tko ni što, samo nek je alkohola), a isto tako je poznato da peppersi često i pojma nemaju gdje sviraju pa valjda radije prešute pozdrav na domicilnom jeziku i ime grada što je uglavnom uobičajeno kod svih izvođača. Kaj je je, droga ih je zela, svakog bar u jednom od segmenata života… Komunikacija s publikom, pogotovo s Anthonijeve strane je bila gotovo na razini one kao da su vas poslali engleskoj kraljici na hoch-nobl ručak. Jedno kratko Helloooooo na početku i dvije-tri rečenice, uz gotovo pa sterilni bis. Ipak, ne žalim ni trenutka za time što sam ih došla gledati u najžešćem zombie neispavanom izdanju ove godine. Čak i kada se spustila kiša i ljudi se počeli razilazit, mi se nismo dali maknut od šanka gdje je najednom zavladala neopisiva gužva i gdje su suncobrani/kišobrani s natpisom the fun starts here odradili svoj posao kako treba. I tako, uz par piva, skompah se s nekom ekipom i lijevo i desno. Neki opičeni dečki iz Niša koji su se vukli preko 2 h samo kroz Bg i kojima se jako svidio izraz Ede Maajke „pun mi k..više“ i jedan mali iz Zg koji je zavodio neku lokalnu jedvapunoljetnicu su bili zanimljivo društvo i lijevo i desno od mene.Uglavnom, za šankom je vladalo bratstvo i jedinstvo sve u 16, obilato potpomognuto pivom koja je sponzor koncerta. Malo dalje su se čuli makedonci, a lijevo su bili slovenci. Bosanci su, ovisno o nacionalnosti, bili mimikrični, pa ih nisam skontala, jednako kao i crnogorce…Nakon što se do sita napričasmo, počela je jenjavati i kiša, a tu slijedi teži dio, naći auto i ostati relativno suh. Presvukoh se u suhu garderobu, a onda je nastao sveopći kaos na izlazu, pa sam predložila ubijanje oka u trajanju od bar 2 sata, što mi se uz sav nakupljeni umor od dan prije i ostvarilo uz glasan topot kiše po krovu i sijevanje munja u blizini. Nakon ubijanja oka na dva-tri sata, a teško je spavat dok drugi trube jedni drugima, bacih pogled na parking na kojem je ostalo možda 30 automobila u kojima su svi spavali.Taman je svitala prekrasna zora napunjena ozonom nakon kiše koja je pljuštala dobar dio noći kada smo krenuli nazad obećavši sebi da ćemo popiti kavu čim izađemo na autoput. I bila je odlična, pjene taman koliko treba, s cimetom i toplim kroasanom.. i sendvič s hrskavom salatom i paradajzom koji mi je legao maksimalno dobro nakon onih piva tamo. Mora se priznati jedno: fakat ga sviraju ko veliki…u odabir stvari i kratkoću koncerta neću zadirati. Ja sam zadovoljna viđenim što se tiče kvalitete svirke, iako je bilo fakat prekratko, grintanje i nezadovoljstvo ostavljam drugima. Valjda zato što sam na starom godišnjem i sve mi je ravno ko slavonska ravnica ovaj tjedan. Prilažem i par fotki koje sam namjerno smanjila radi dužine posta:

Jedini, kratki zastoj oko 6 popodne



Ispred ulaza


Rijetki prizor kad su wc-i bili u pitanju


Pogled na pozornicu


Solidno popunjena desna VIP loža oko 6


Naočiti momčić koji pazi na image i na polju


Samo za one koji su učili ćirilicu :)


Pogled iz mog kutka svemira tamo


Raspašoj na parkingu


Buđenje i pogled na okolicu nakon čekanja da krkljanac prođe


Pogled na okolicu br. 2


Country roads take me home


Pijte tu sve, samo kavu ne! (negdje oko Nove Gradiške)

20

srijeda

lipanj

2007

Dan kada su Whitney Houston i Dolly Parton pożeljele da su mrtve

Ljudi moji! Vani opalila vruchina za poludit! Mene je sunce danas pošteno opalilo, a maloprije sam se još rasplakala od smijeha kao šlag na jedan sasvim uobičajeno užurban i živčan dan na poslu. Nije da njegujem ovakav stil muzike, baš naprotiv, ali ovo jednostavno moram linkati. S obzirom da se RHCP koncert približava opako i ja već zadovoljno trljam ručice i palim se na one pljeskavice s kajmakom i Jelen pivo tamo, vrijeme je da uđem malo u đir istočnih susjeda, pa se ovo čini kao sasvim zgodan način zbližavanja s lokalcima tamo u Inđiji.Cura je inače pobjednica bugarskog idola. Ako netko treba kartu, imamo jednu viška, otpao frend. Prijevoz autom, ostalo po dogovoru..Ak znate nekog tko je slobodan s utorka na srijedu, nek se javi na mail. Do tada uživajte u milozvučju ove mlade dame i sasvim osobitoj interpretaciji navedenog megahita.cerek

16

subota

lipanj

2007

Nova beba in mia casa

Jučer me po povratku s kave s tri draga blogera dočekalo novo malo iznenađenje. Susjed mi je ostavio ovo malo klupko koje je našao u šumi u Mikulićima i koje je krenulo za njim put auta ne dajući se udaljiti od njega. Ima dvoje malih unuka koji su ga rastezali i navlačili, ali kako nikad prije nisu imali ništa osim ribica u akvariju, zamolio me da budem udomitelj ovom preslatkom stvorenju. Zasad ima tri prijedloga za ime: Milivoj, Rocco i Tito. Još se nismo odlučili..Otvoreno je glasanje za imence.

09

subota

lipanj

2007

Više ura kulture u kišni petak

Jučer odlučih nakon predugo vremena dan posvetiti samo sebi i svojim kulturnim aspiracijama vezanim uz neke od izložbi fotografija koje nisam željela propustiti. Pa tako sam krenula od južnije prema najsjevernijoj i obišla njih tri. Izložba koju Vam svakako preporučujem je World press photo u foajeu NSB-a koja traje do 11.6. Fotke su tako prokleto realne (evo linkam neke od radova), pogotovo one iz ratnih područja, da gledajući postanete sretni što ste živi i da vas živo boli za sva sranja o kojima inače razmišljate kako su velika i nepremostiva. Ima i fotografija s tematikom, priroda, sport, slobodno vrijeme, nije sve samo rat, krv, ruševine i raskomadana tijela. Vrlo realna i dojmljiva je ona s tematikom prirode kada pingvin gura glavu pod vodu, a trenutak kasnije je ulovljena fotografija gdje ga morski leopard kida. Gadno, ali to je prirodna selekcija. Gledajući tog raskomadanog pingvina, misli su mi nekako odletile na posao, ali sam nekih pola sata kasnije, odlučnim, kornijevim korakom, produžila do Umjetničkog paviljona gdje se održava izložba „Volimo li gledati druge ljude“. Ta izložba mi se nešto manje dopala iako se radilo o poznatim imenima hrvatske fotografije, bio je svega jedan izlagač čija tri rada su me se dojmila, ostalo je sve onako-preobično, slike bebe u kadi, obitelj na terasi, poluodrezanih glava u kadru i tak…Treća izložba u galeriji ULUPUH je ponovo jedna vrijedna posjeta, ulaz je također džabe, a radi se o radovima studenata Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, stvarno ima prekrasnih fotki, toplo preporučujem-evo link. Htjela sam se još zaletiti do Galerije Badrov, ali su se zaredali pozivi, pa sam odustala. Ovo je bilo taman za provesti lijepo popodne na jedan dan starog godišnjeg kojeg sam uspjela iskemijati. Eto, ako volite dobre fotke, posjetite nešto od preporučenog, potrošit ćete 10 kuna za ulaznicu u Umjetnički paviljon i nešto kalorija šetajući od jedne do druge galerije. Zadovoljstvo nakon jučerašnjeg popodneva-neprocjenjivo. Očit dokaz da vam za sva zadovoljstva u životu nije potreban Mastercard, (naravno, ukoliko ste fan dobrih fotki), nego samo dva sata za sebe.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se