snaga života

24.12.2008., srijeda

Božić

Koliko puta si se za me rodio, o malo d'jete Isuse! Al' zv'jezda k tebi mene nije vodila. I ja sam tebe tražio po vrtovima, štono sam ih sadio uz moje r'jeke proljetne, u zlatnom dvoru, štono sam ga gradio na vrhu gore jesenje. A kada vidjeh, da se rađaš samo sred tame mrzle ponoći, u spiljama i stajama. I ja sam za te takav konak spremio na mome polju zimskomu. Al' u noć onu najdužu po mojoj stazi šetali su vihori, po mojoj njivi valjali se smetovi, na pragu moje pećine. Koliko puta si se za me rodio, o malo d'jete Isuse! Al' nisam znao, da, sin sunčev, silaziš, dok jednog dana iz svih pora njezinih ne izbiješ u liku prvih pupova na lozi, prvih listića na smokvi, prvih mirisa nad svježom vodom proljetnom, i prvih slatkih kucaja mog srca, i svih nemira, što nosim ih u žilama u rosne dane travanjske. Ja nisam dosad znao, da Isus, malo d'jete, uv'jek se rađo i uv'jek će se rađati sred moje noći najduže u t'jesnoj crnoj izbici, što na dnu duše nosim je i zatvaram pred mjesečevim tracima, pred žamorom ljudskijem, pa stoji, tiha, šutljiva, u biću mom najtajnijem. Al' noćas ja te osjećam u sebi, o malo d'jete Isuse! Na dvoru noć je najcrnja. I smetovi se valjaju po mojoj stazi. Vihori po mojoj njivi šetaju se. Vukovi pred mojim pragom sjedaju. Al' na dnu moje duše u onoj tihoj izbici, što zatvorena stoji pred mjesečevim tracima, pred žamorima ljudskijem maleno sv'jetlo sja. I ulaze tri sjene, tri stara gorda putnika, što čitav sv'jet su obašli: car mojih sanja proljetnih, kralj mojih ljetnih zanosa, knez mojih tuga jesenjih. I prostrijevši na tlo najljepše svoje darove, na koljena se spuštaju, i ko tri gipka jablana pred onim sitnim, što se netom rodio, do zemlje se prigibaju. I prvi put se sva nutrina sja mog kutića bića zimskoga, o iskro Sunca Vječnoga, o malo d'jete Isuse! V. Nazor

- 21:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #