Prilagođeno pretraživanje

snaga života

12.12.2009., subota

PRAVO BOGATSTVO


Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.
- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!
- Kakav kamen? - upita sveti čovjek.
- Noćas sam sanjao da ću pronaći čovjeka koji će mi dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek - odgovori seljak.
Sveti čovjek posegne za svojom torbom, poče kopati po njoj te nakon nekog vremena izvadi kamen.
- Misliš ovaj - reče on i dade ga seljaku.
- Pronašao sam ga na putu prije par godina. Naravno da ću ti ga dati.
Seljak pogleda kamen u čudu. Bio je to dijamant, vjerojatno najveći na cijelom svijetu, uze ga i ode. Tu ju noć seljak probdjeo u krevetu ne mogavši zaspati.
Sljedećeg dana oko podneva otiđe on ponovno svetom čovjeku.
- Daj mi to što ti je omogućilo da se odrekneš dijamanta tako lako! - uzviknu seljak.

priča s istoka




- 20:23 - Komentari (27) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Sve znam iz vrtića...


Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti,
što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam tamo naučio:

Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj,
crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi -
svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu,
drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji.
Sjeti se one sjemenke u plastičnoj čašici:
korijen je krenuo u dubinu, stapka u visinu,
nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa
svima nama.


Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene.
Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život. Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške i odrasle i zvučne riječi, primijenite na život svoje obitelji, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo - i vidjet
ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite, koliko bi bolji bio naš svijet kad bismo svi - sav svijet - oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je
našle i da počiste nered za sobom.


(Robert Fulgum: Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću)

Image Hosted by ImageShack.us



- 17:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.12.2009., petak

...sat sreće...


Jednom sam duže vrijeme živjela u Kini. U proljeće sam došla u Shanghai, gdje je vrućina bila ubitačna. Kanali su udarali do neba, a u zraku se osjećao ustajali miris sojinog ulja.
Nisam se mogla priviknuti na takve uvjete života. Pored nebodera ležale su kolibe od blata pred kojima su se u prljavštini igrala djeca. Noću su cvrčci cvrčali i nisu mi dali spavati
U jesen je došao tajfun i kiša je lijevala tako da je izgjedalo kao da je pred prozorom stakleni zid. Osjećala sam nostalgiju za Europom. Ovdje nije bilo nikoga s kime bih mogla biti bliska i tko bi se brinuo o meni. Osjećala sam se sasvim izgubljeno u moru stranih, žutih lica.
Došao je Božić. Stanovala sam kod Europljana koji su imali kinesku poslugu. Najvažniji među njima bio je glavni kuhar Ta Tse Fu. On je govorio njemački i bio mi je prevoditelj kod poslužitelja koji se brinuo za sobe, za kuhinju, kod posluge za rublje i sve ostale posluge u kući.
Na Badnje veče sjedila sam uplakana u sobi. Došao je Ta Tse Fu i predao mi poklon.
Bio je to bakreni kineski novčić s rupico u sredini kroz koju su bile provučene spletene vunene niti. «To je vrlo stari novčić», rekao je kuhar svečano, a vunene niti pripadaju također tebi. Ove niti su poklon od mene i moje supruge, od poslužitelja u sobama i njegove sestre, od roditelja i od braće poslužitelja u kuhinji i svih ostalih.»
Zahvalila sam se. Bio je to neobičan poklon, neobičniji nego što sam u prvi mah mislila. Pokazala sam poklon svom poznaniku koji je godinama živio u Kini. On mi je objasnio značenje tog neobičnog poklona.
SVAKA VUNENA NIT PREDSTAVLJALA JE JEDAN SAT SREĆE.
Kuhar je otišao svojim prijateljima i upitao ih: »Želiš li od svoje sreće koja ti je u životu određena, pokloniti jedan sat sreće?».
Svi poslužitelji i njihovi rođaci namijenili su ga meni, nepoznatoj Europljanki, svaki po jednu vunenu nit, jedan sat svoje vlastite sreće. Za njih je to bila velika žrtva. Iako su bili spremni pokloniti sat svoje sreće nije bilo u njihovoj moći da odrede koji će to sat iz njihovog života biti. Sudbina će odrediti jesu li podarili sat sreće u kojem bi im bogati rođak ostavio veliko bogatstvo ili će to biti jedan od mnogih satova u kojima bi sretni sjedili uz čašicu rakije od riže, ili možda poklanjaju sat sreće u kojem bi ih pregazio automobil da vozač nije na vrijeme
uspio zakočiti i stati ili pak sat u koje bi se mlada djevojka trebala udati. Naslijepo, ali ipak otvorenih očiju poklonili su meni, strankinji, dio svog života.
Nikada više nisam dobila božićni poklon koji bi se mogao usporediti s ovim. Od toga
dana osjećala sam se u Kini kao kod kuće.
Novčić sa šarenom vunenom pletenicom pratio me godinama. Sada ga više nemam....
Davno u Shanghaiju upoznala sam nekoga kome je bilo teže nego meni. Tada sam uzela jednu nit, povezala s drugim nitima i novčić dalje predala............
meni nepoznata autorica

Image Hosted by ImageShack.us



- 20:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.11.2009., srijeda

Za Vukovar...


Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu.
Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad - to ste vi
.

Siniša Glavašević



- 22:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

Moj grob


Već će se naći negdje mjesto
gdje će netko
(ne znam tko)
na kraju ovog hoda
položiti moje tijelo
pod zemlju
od koje je satkano,
po kojoj je hodalo,
zemlju koju je voljelo,
pod zemlju
za koju nije živjelo.
Već će se naći
i istupit će netko
(ne znam tko)
I ovo znam:
tu ću isto biti podstanar,
bez vlasničkog prava,
negdje u sjeni
središnjeg križa.
Cvijeće što će te brati
što sam na zemlji volio
ne nosite na zemljano uzglavlje:
ono nije moje,
za njega do sada nisam živio.
Učinite korak – dva
do središnjeg križa,
misleći na mene;
svojom rukom
stavite cvijeće uz njega:
za njega sam živio.


Tomislav Baričević
Image Hosted by ImageShack.us


- 18:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.10.2009., subota

Prispodoba o olovci...


Prispodoba o olovci!
U početku, reče Stvoritelj jednoj olovci:
”Pet je stvari koje moraš zapamtiti prije nego te pošaljem u svijet. Uvijek ih se sjećaj i postat ćeš najbolja olovka.”
Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te ruka vodi.
Drugo: Povremeno ćeš morati podnijeti neugodnosti, ali to je potrebno ako želiš postati bolja olovka.
Treće: Biti ćeš sposobna popraviti svaku pogrešku koju učiniš.
Četvrto: Ono najbolje što imaš i jesi nalazi se u tebi.
Peto: Bez obzira na okolnosti u kojima se nađeš, moraš nastaviti pisati. Uvijek ostavi jasan i čitljiv trag bez obzira koliko situacija bila teška.

Olovka pažljivo sve posluša i obeća da će se sjećati. Shvativši namjere svojega tvorca uđe u kutiju za olovke.

Zamisli da si ti ova olovka: nemoj nikada zaboraviti ovih 5 pravila i postat ćeš najbolja osoba.
Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te Bog – tvoj Stvoritelj vodi. Tako ćeš dopustiti da se i drugi obogate darovima koje posjeduješ.
Drugo: Susrećući se s problemima biti će ti teško, ali to će ti koristiti jer će te kao osobu ojačati.
Treće: Biti ćeš sposoban popraviti sve pogreške koje učiniš.
Četvrto:Shvatit ćeš da se najbolje što imaš, nalazi u tebi.
Peto: Kud god da kreneš moraš ostaviti trag. Ne obaziri se na situacije, u svemu se zalaži za dobro.

Svi smo poput olovke...
Stvoreni i upućeni od Stvoritelja u život s posebnim zadatkom
Sjećaj se ovih 5 pravila. Živi radosno. Nastoj biti u svakodnevnom kontaktu sa svojim Stvoriteljem.
Stvoren si da činiš velike stvari!




- 19:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.09.2009., srijeda

Profesor i lađar


Jednoga dana jedan od najvećih sveučilišnih profesora, kandidat za Nobelovu nagradu i poznati svjetski znanstvenik, dođe na obalu nekoga jezera. Zamoli lađara da ga u svojoj lađici provoza po jezeru.
Kad su dobrano odmakli od obale, profesor počne ispitivati lađara:
Poznaješ li povijest?
Ne.
Četvrtina tvoga života je izgubljena.
Poznaješ li astronomiju?
Ne.
Izgubljene su dvije četvrtine tvoga života.
Poznaješ li filozofiju?
Ne.
Pa ti si izgubio tri četvrtine života!
Odjednom se podiže silna oluja.
Lađica se na sredini jezera zanjihala kao orahova ljuska.
Vičući iz svega glasa nasuprot zaglušujućem šumu vjetra, lađar se obrati profesoru:
Znate li plivati?
Ne - odgovori profesor.
Onda ste izgubili cijeli život!
Ne gubi iz vida ono najbitnije!



- 20:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.09.2009., nedjelja

Mojim prijateljima...


Kada bih mogao…,
darovao bih ti dvorac
i dijelio bih s tobom njegovu ljepotu i veličanstvenost.
Kada bih mogao…,
darovao bih ti brdo koje bi mogao imati za svoje vlasništvo.
Bilo bi to mjesto gdje bi mogao pronaći vedrinu,
mjesto gdje bi mogao uživati u miru.
Kada bih mogao…,
uzeo bih sve tvoje poteškoće i bacio ih u more.
No, sve je ovo nemoguće za mene.

Ne mogu ti kupiti dvorac ili brdo,
ne mogu te osloboditi od tvojih poteškoća.
Zbog toga mi dopusti biti ono što mogu:
prijatelj,
koji je uvijek uz tebe kada si u potrebi
.

Image Hosted by ImageShack.us


- 17:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

02.09.2009., srijeda

Kako smo preživjeli...


Ako si bio/la dijete za vrijeme
70, 80-tih
( kao ja…)...

Kako si preživio/la ??? !!!!!!!!!!!
Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojasa i airbag-ova. Putovati na zadnjem sjedalu bila je simpatična šetnja.
Prava zabava.
Još se sjećam...
Naše zipke bile su obojane sjajnim bojama na bazi olova!
Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima...
Kad smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu, niti štitnike za laktove i koljena.
Pila se voda iz špine u vrtu ili gdje bi je našli, sve dok više ne bi bili žedni. Nisu postojale boce s vodom za piće.
Satima smo izrađivali aute i kariće od kutija, daski i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se odzada da ih vuče na vrh uzbrdice… , gdje bi se sjetili da nemaju kočnice!!!
Nakon nekoliko padova našli bi rješenje problema, ... Zaustavljali bi se udarom u stablo ili zemlju. Eh da! U to vrijeme nije bilo puno prometa
Izlazilo se van igrati pod jedinim uvjetom – vratiti se na ručak ili večeru...
ili kada padne mrak.
Išli smo u školu samo ujutro ili samo popodne, tj. u jednoj smjeni i vraćali se kući na ručak ili večeru usput kušajući svo voće koje bi našli uz put...
Nismo imali mobitele... Tako nitko nije mogao znati gdje smo !!!
!!! Nezamislivo !!!
Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube,
ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente.
Nitko nije bio kriv...
Samo mi.
Jelo se sve: kolači, kruh, čokolada, sladoled.
Pili smo zašećerene sokove ali nismo imali problema s težinom, jer smo provodili dane trčeći i igrajući se..
Jedna Coca Cola dijelila se na četiri (kad bi je mogli kupiti i to je bila staklena boca od litre)...
Pili smo svi iz iste boce i nitko nije zbog toga umro.
Nismo imali Play Station-e, MP3-e, Nintendo 64, XBox-ove, video igrice, 99 TV kanala na kablovskoj, kućno kino, “surround” zvuk, prijenosnike, PC , “chat-sobe”, Internet, itd ...
Imali smo umjesto toga: Prave PRIJATELJE !!!
Izlazili smo ! Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili smo ili... Ulazili bi jednostavno bez zvona i išli bi se igrati...
Tamo vani !
U ovom okrutnom svijetu !
Bez čuvara koje plaća tata!
Igrali smo se klikera, skrivača, lovice, policajaca i lopova, graničara, nogomet, a ako neko nije bio izabran u tim za igru to nikad nije bila drama.
Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno ponoviti godinu ako su je pali.
Nitko nije išao psihologu niti pedagogu. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika
Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha.
Odgovornosti...
I naučili smo birati.
Jesi li iz te generacije ?
Ako jesi, potroši minutu na sjećanje i podsjeti na ovo prijatelje. Možda na tren zaborave užurbani život koji provode i ponovo postanu djeca kao nekad...
Neki će sigurno reći : « Kad je to sve bilo ? !!! »
Ma...
Kad smo bili SRETNI sa tako malo ..... !!!

Image Hosted by ImageShack.us



- 20:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.08.2009., petak

Zašto su važne žene!


Smiju se kada žele urlati.
Pjevaju kada žele plakati.
Plaču kada su sretne.
I smiju se kada su nervozne.
Svađaju se zbog onoga u što vjeruju.
Reagiraju protiv nepravde.
Ne kažu “ne” kao odgovor kada vjeruju da postoji bolje rješenje.
Odriću se novih cipela kako bi ih njihov sin mogao imati.
Prate uplašenu prijateljicu kad ide kod doktora.
Njihova srca pucaju kada jedan prijatelj umre.
Mnogo pate zbog gubitka jednog člana obitelji, ali pokazuju snagu za koju i one same misle da ne posjeduju.
One ljube bezuvjetno.
Sretne su kada slave imendan, ples ili novi brak.
Žene čine mnogo više od samog darivanja života.
Daruju suosjećanje i ideale.
Daju moralnu pomoć svojoj obitelji i prijateljima.
Darivaju radost i nadu.
One znaju da s jednim zagrljajem i poljupcem mogu izliječiti razočareno srce.

Žene imaju mnogo za reći i za dati.
Srce žene čini da se svijet pokreće!

Daruj ovu poruku tvojim prijateljicima kako bi se sjetile koliko su prekrasne...i tvojim prijateljima kako bi se sjetili koliko je dragocjena jedna žena ili jedna sestra u njihovoj blizini...!




- 20:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

< prosinac, 2009  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
život i sve oko njega

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se