Smisao Života

petak, 18.02.2011.

Osnivam crkvu


To je najlakši način da uvjerim druge ljude kako su moja uvjerenja neupitna istina... Naime, ako svoja uvjerenja pokušavam promicati kao filozof, psiholog, evolucijski biolog , antropolog itd. (jednom riječju kao znanstvenik), ta će se uvjerenja uvijek stavljati pod upitnik, opovrgavati se na osnovu pronalaženja novih dokaza, tako da moja uvjerenja neće biti neupitna istina već će ista biti podložna promjeni, a s promjenom ja gubim autoritet, gubim pravo na istinu, odnosno sve ono što sam predstavljao kao istinu razotkriva se kao laž, i zato osnivam crkvu, jer istinu zasnovanu na vjeri ne mogu opovrgnuti nikakvi znanstveni dokazi, jer za vjeru dokazi nisu potrebni, te ću ja tako uvijek i zauvijek moći govoriti istinu... I najljepše od svega toga biti će to što sam ja taj koji je tu istinu otkrio i moći ću se predstaviti kao onaj koji poznaje Riječ Istine bez da su mi potrebni dokazi – postati ću moćan, zar ima veće zadovoljštine za moj ego od toga – da drugi bespogovorno priznaju kako sam ja u pravu, kako govorim istinu i samo istinu?... Ne samo da ću tako postati predstavnik Božji na Zemlji, već ću postati utjelovljeni Bog koji je došao donijeti spas čovječanstvu...

Ovaj post nastavak je prethodnog, odnosno moja reakcija na komentare... Pokušati ću pojasniti svoje stajalište o tome koliko je vjera opasna stvarčica... Kada nam naš razum govori (što je sasvim logično razmišljanje) da mora postojati prvi uzrok, sila stvaranja (kako god to hoćete nazvati), mi tada ne smijemo razum stavljati u službu vjere ako želimo spoznati bilo što, a kamoli taj prvi uzrok, odnosno tu silu stvaranja... Jer, ako u svom neznanju razum kojim postavljamo logična pitanja stavljamo u službu vjere tako što zamišljamo odgovor na pitanje o stvaranju, odnosno zamišljamo nadnaravno biće koje je stvoritelj svemira, te tim odgovorom zadovoljavamo svoj razum pretvarajući ga u neupitnu istinu, nismo spoznali ništa, odnosno spoznali smo samo ono što smo zamislili... Naime, mi taj prvi uzrok ili silu stvaranja moramo zamisliti, točnije izmisliti, na način kako nam odgovara da bi zadovoljili svoju želju za spoznajom, a sve zbog toga što ne znamo, a želimo znati... Ali vjerom u nešto što smo zamislili ne možemo znati, već samo vjerovati da je to što smo zamislili istina... A to je strašno opasno, povijest nam to dokazuje, svo zlo koje su ljudi činili proizlazi iz njihovih uvjerenja koja su prihvaćali kao istinu...

Kada mi tu silu stvaranja, taj prvi uzrok, tu tajnu imenujemo, recimo nazovemo je Bogom i damo joj razne osobine koje smo zamislili pa ih kao takve proglasimo istinom, što smo učinili?... Stvorili smo bajku u koju vjerujemo da je istina... Bajke su bezazlena stvar dok ostaju bajke... Svojoj djeci čitamo bajke braće Grimm, i razne druge bajke, i ako im mi kažemo da su te bajke istina djeca će nam povjerovati, ali s vremenom će naučiti da su to samo izmišljene priče i neće prihvaćati te bajke kao istinu, već kao bajke... Ali to naravno ovisi o nama odraslima, mi možemo svoju djecu naučiti da prihvaćaju te bajke kao istinu, i da kada odrastu smatraju da je Pepeljuga stvarno postojala i da je ta priča istinita, ali to ne činimo, učimo ih da su to ipak samo bajke...

S druge strane neke im bajke predstavljamo kao neupitnu istinu zato što su i nas tome naučili... Najpopularnija svjetska knjiga bajki koja se predstavlja kao neupitna istina jest Biblija, i kada svoju djecu indoktriniramo u kršćanskom duhu nećemo im reći kako su biblijske priče bajka, već da je to „Božja Riječ“, da je to istina koju je čovjeku objavio Bog i da se u „Božju Riječ“ ne smije i ne može sumnjati... Naravno, u daljnjoj vjerskoj indoktrinaciji učimo svoju djecu da se ne smije sumnjati niti u riječ onih koji poznaju „Božju Riječ“, jer oni govore u ime Boga (nije važno što neke stvari koje govore nisu napisane u Bibliji, jer oni znaju, njima se Bog objavio kasnije i rekao im istinu, poput npr. istine o uznesenju djevice Marije koja je kao istina objavljena tek 6 stoljeća nakon što je njen dragi sin Isus dao svoj život za oproštenje grijeha čovječanstva, i naravno ta istina kao niti mnoge druge nisu morale biti zapisane u Bibliji, te istine su otkrivene kasnije, ovisi kako je Bog bio voljan objaviti koju istinu)... I naravno, takvim istinama nisu potrebni nikakvi dokazi, dapače nije dozvoljena nikakva sumnja, jer su to Božje istine, istine vjere... Što činimo kada prihvaćamo takve istine, istine u koje ne smijemo sumnjati, istine kojima nisu potrebni dokazi?... Prihvaćamo iluzije, bajke, kao istinu, odbacujemo razum, naš um je poremećen, postajemo ludi...

Ali ne, daleko od toga... Nismo ludi... Znate zašto nismo ludi?... Zato što nismo usamljeni u svojoj iluziji... Mi smo vjernici, pripadnici smo svoje vjerske zajednice, mi vjerujemo u svoju istinu, ona je jedina istina, ona je prava istina, i to potvrđuju svi oni koji u to vjeruju, jer kad to ne bi bila istina zašto bi toliko ljudi vjerovalo, pa nije valjda toliko ljudi ludo?... Ili možda jest?... Kada bih ja bio uvjeren da sam Cezar ljudi bi me ismijali i proglasili ludim, jer samo ja vjerujem u to da sam Cezar... Ali ako više ljudi vjeruje da sam ja Cezar tada u krugu tih ljudi ja nisam lud, a ako ljudi koji vjeruju da sam ja Cezar čine većinu u društvu tada sam ja neupitan nositelj istine, a oni koji ne vjeruju da sam ja Cezar su ludi, ili su zabludi... Što smo iz ovoga naučili?... Možda ništa, a možda i to da su uvjerenja sklona promjeni te da ista ne mogu biti istina, jer je istina nepromjenjiva.... Kad bi bila promjenjiva ne bi bila istina... Na početku posta sam spomenuo kako kao znanstvenik ne bih mogao uvjeriti ljude da govorim istinu, te da bih poradi tog cilja (uvjeravanja drugih ljudi da govorim istinu) trebao osnovati crkvu... I to je činjenica, jer su znanstvene hipoteze, znanstvene teorije, pa i trenutne znanstvene činjenice sklone opovrgavanju, znanstvenom opovrgavanju, opovrgavanju na temelju dokaza (znanstveni zakjlučci obavezno podliježu sumnji, i hvala Bogu na tome)... Dok vjera tome nije podložna... Vjera je neupitna istina, i to je njena mana, njena ružnoća, tupost i zarobljenost... S druge strane ljepota i sloboda znanosti leži u njenoj nesigurnosti, u njenom neznanju... Znanost će reći: „Dokazali smo da je to to.“, a nakon nekog vremena će reći: „Bili smo u krivu, dokazali smo da je to ipak ono.“... Znanost priznaje da ne zna i za ono što misli da je saznala želi i potkrijepiti dokazima... Vjera ne priznaje da ne zna, već u svom egoizmu kaže da zna i da joj za to nisu potrebni dokazi... Što je djelovanje zdravog razuma u ovako ponuđenom izboru, prihvaćanje vjere ili prihvaćanje neznanja te istraživanja i skupljanja dokaza u cilju stjecanja znanja?... Odgovorite sami...

Vjera, naravno, samu sebe podrazumijeva kao znanje, i zato joj dokazi nisu potrebni... Zar nije iluzija vjerovati u nešto što se ne može nikako dokazati?... Sada govorim o Bogu kao nadnaravnom biću koje je stvoritelj svemira i koji je kao takav zastupljen u većini svjetskih religija... Mi takvo biće moramo zamisliti, kao što sam već rekao, i dati mu osobine poput svemogućnosti... Samim time dali smo zadovoljavajući odgovor na sva naša pitanja, Bog je svemoguć, sveprisutan, bezvremen, nije imao početka, niti će imati kraja, ali uz to mi mu dajemo i mnoge druge karakteristike, antropomorfne karakteristike, on je osvetoljubiv, ljubomoran, kažnjava, ili je pun ljubavi i praštanja... Uglavnom, stvaramo lik nadnaravnog bića kako nam to odgovara... Pa tako recimo, možemo tog Boga doživljavati kao sveprisutnu energiju koju ćemo pronaći u svakoj postoječoj tvari (panteizam), ili kao vrhovno biće, stvoritelj svega, koje opstoji negdje izvan našeg svijeta te svojim utjecajem djeluje na naš život (teizam), ili kao biće koje jest stvorilo svemir ali je nakon toga ostalo po strani i nikako ne utječe na naš život (deizam), ili kao biće stvoritelja koje ne postoji (ateizam), ili kao biće koje bi moglo postojati ali i nebi moglo postojati, a to mi nismo u stanju spoznati (agnosticizam)... Izama ko u priči, iliti bajci...

Dakle, taj Bog kojeg zamišljamo obavezno mora biti svemoguć, pa prema toj logici on mora postojati isto toliko koliko i ne mora postojati, jer inače ne bi mogao biti svemoguć... Uglavnom, svakog tog Boga, i onoga kojeg ima, i onoga kojeg nema, i onoga koji je tu, i onoga koji njije tu, i onoga koji ima utjecaj na naš život i onoga koji to nema, da bi bio moramo zamisliti... Da bi religije postojale (da bi imale veze s Bogom, Bog mora postojati), isto tako da bi ateizam opstojao Bog mora postojati kako bi ateisti njegovo postojanje poricali... Eto, svi su ti bogovi na kraju krajeva proizvod našeg uma i ništa više... Ili, drugačije rečeno svi smo mi vjernici isto kao što smo i ateisti... Richard Dawkins je znao reći kako smo mi svi ateisti jer ne vjerujemo u mnoge bogove osim nekog od mnogih kojeg smo izabrali, a oni koji ne vjeruju niti u jednoga Boga samo su ateisti za jednog Boga više... Ja dodajem kako oni koji kažu da ne vjeruju niti u jednoga Boga (uključujući i mene) samo su vjernici koji vjeruju da nema nikakvog Boga... Ali ipak postoji razlika između onih koji vjeruju u nekakvog Boga i onih koji ne vjeruju u nikakvog Boga... Oni koji vjeruju u nekakvog Boga vjeruju na riječ onih kojima se Bog "objavio", a oni koji vjeruju da nema nikakvog Boga vjeruju zdravom razumu koji zna da ne zna... Jednog dana ćemo možda otkriti tajnu života, tajnu postojanja, ali do tada trebamo prihvatiti jednostavnu činjenicu da ne znamo, i da svako naše stvaranje istine, svako pretvaranje naših uvjerenja u neupitnu istinu pridonosi destrukciji, sukobu među ljudima, zlu koje tjera ljude da jedni drugima nanose patnju...

I zato ljudi trebaju prestati vjerovati i početi razmišljati, razmišljati o tome kako naša uvjerenja nisu istina, kako naša uvjerenja nismo mi, već da su to maske s kojima se ne trebamo poistovjećivati kako bi stvorili nekakav identitet jer nam taj lažni identitet nije potreban, mi smo ljudi i to je dovoljno, dapače to je sve, ne trebamo biti ni Hrvati, ni katolici, ni Srbi, ni pravoslavci, možemo uživati u tradiciji i nacionalnoj i vjerskoj, ali ne uzimati je za nešto što je po život važno, već je uzimati za ono što i jest – tradicija uživanja u obredima koji izražavaju raznolikost naših kulturnih sklonosti – reći ja sam Hrvat i katolik, ja sam Srbin i pravoslavac, ali pritom shvatiti da su to samo etikete koje nam služe kao djeci u igri koja kažu ja sam indijanac, a ti kauboj, a znaju da to nisu i kada poslije igre dođu kući oni su djeca bez etiketa koja dalje nastavljaju živjeti svoj život dok opet ne dođe prilika da se igraju indijanaca i kauboja i stave svoje maske za igru... Život je maskenbal, i tako ga treba doživljavati, ako se poistovjećujemo sa svojim maskama nanosimo patnju i sebi i drugima... Ti nosiš masku Srbina, a ja masku Hrvata, ako u toj igri masku prihvatimo kao ono što jesmo osjećati čemo se ugroženima i biti spremni na sve da obranimo svoju masku za koju mislimo da smo to mi, odnosno poistovječivanjem s maskama koje nosimo postajemo ludi, nosim kostim Napoleona i mislim da sam Napoleon... A kada bih u svojoj ludosti imao hrabrosti skinuti masku uvidio bih kako sam ispod nje čovjek koji se ne razlikuje od onog drugog čovjeka koji nosi drugačiju masku... Oni ljudi koji razmišljaju znaju da je to tako i trebaju se itekako zabrinuti za one koji vjeruju da to nije tako, jer ovi potonji su u svojoj vjeri skloni činiti zlo drugima zato što ti drugi ne vjeruju što i oni...

Umalo zaboravih na svoju crkvu... Zvati će se Bajkovita Crkva... Vjernici su dužni vjerovati u bajke koje god žele dok god ih doživljavaju kao bajke, a ako bi im palo na pamet svoju bajku pretvoriti u istinu odmah će biti ekskomunicirani...


18.02.2011. u 03:59 • 68 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Deset zapovjedi

yes

1. ČOVJEK SE RODI UMORAN I ŽIVI ZATO DA SE ODMARA

2. LJUBI KREVET SVOJ KAO SAMOGA SEBE

3. ODMARAJ SE DANJU DA NOĆU MOŽEŠ SPAVATI

4. NE RADI – RAD UBIJA

5. AKO VIDIŠ NEKOGA DA SE ODMARA, POMOZI MU

6. NE ČINI DANAS ONO ŠTO MOŽEŠ SUTRA

7. RADI MANJE NEGO ŠTO MOŽEŠ, A ONO ŠTO MOŽEŠ PREBACI NA DRUGE

8. U HLADU JE SPAS, OD ODMARANJA JOŠ NITKO NIJE UMRO

9. RAD DONOSI BOLEST – NE UMRI MLAD

10. KAD ZAŽELIŠ RADITI, SJEDNI I PRIČEKAJ, VIDJET ĆEŠ DA ĆE TE PROĆI


Kutak za mudrolije

lud

DRŽITE SE SVOJIH UVJERENJA AKO VAM TO ODGOVARA, BUDITE ONO ŠTO MISLITE DA JESTE, ALI NE TRAŽITE OD DRUGIH DA BUDU ONO ŠTO VI MISLITE DA BI TREBALI BITI, NE ZAHTJEVAJTE OD DRUGIH DA SE DEFINIRAJU PREMA VAŠIM MJERILIMA. AKO TO PRIHVATITE, SHVATIT ĆETE DA LJUDI NISU NI "ČUDNI"», NI "LUDI", NI "NENORMALNI", VEĆ DA SU ISTI KAO I VI – DRUGAČIJI.

------------

ZAR PRIRODA MOŽE STVORITI NEŠTO NEPRIRODNO?

------------

LJUBAV PREMA ČOVJEKU ZNAČI POŠTIVANJE NJEGOVOG PRAVA NA SLOBODU

------------

SLOBODA NIJE ODSUSTVO PRAVILA, ONA JE PRAVILO KOJE GLASI - TUĐA SLOBODA JE MOJA SLOBODA

-------------

NAGON ZA SLOBODOM JE UROĐEN, A TEŽNJA ZA POTČINJAVANJEM JE NAMETNUTA

-------------

BEZ BOLI I PATNJE OVAJ SVIJET BI BIO SVIJET ROBOTA, A NE SLOBODNIH BIĆA

-------------

ZA NAŠE PROBLEME NAJLAKŠE JE OKRIVITI "LJUDSKU PRIRODU" I USTVRDITI DA SMO STOGA BESPOMOĆNI

-------------

MUDROST NIJE U TOME DA ZNAMO ŠTO HOĆEMO, VEĆ U SPOZNAJI ŠTO NAM JE SVE NEPOTREBNO

-------------

NE MORAMO NIŠTA SPOZNAVATI DA BI BILI ONO ŠTO JESMO

-------------

ROĐEN SAM DA BIH BIO SLOBODAN!

-------------

SLOBODA OD VLASTI NE OSTVARUJE SE ZAMJENOM S NEKOM DRUGOM VLASTI