Smisao Života

petak, 24.12.2010.

Mesija

Jedan pustinjak meditirao je u svojoj pećini na Himalaji. Kada je otvorio oči, ugledao je neočekivanog posjetioca kako sjedi pred njim. To je bio poglavar poznatog samostana. »Što hoćeš?« upitao ga je pustinjak. Poglavar mu je ispričao tužnu priču. Jedno vrijeme, njegov samostan bio je poznat u čitavom svijetu. Ćelije su bile prepune mladih iskušenika i u hramu božjem neprekidno je odjekivala pjesma redovnika. Međutim, došla su druga vremena, kod ljudi kao da se ugasila želja za uzdizanjem duha, iskušenika je bilo sve manje i hram je utihnuo. Ostala je samo grupica redovnika koji ispunjavaju svoje dužnosti, dok im je srce ispunjeno tugom. Na kraju, upitao je pustinjaka: »Da li je neki naš grijeh razlog što je samostan u takvom stanju?«
»Da«, odgovorio je pustinjak, »grijeh neznanja.«
»O kakvom grijehu je riječ?«
»Jedan od vas je prerušeni Mesija, a vi to ne znate.«

Pustinjak je zatim sklopio oči i vratio se meditaciji. Tijekom čitavog napornog puta natrag do samostana, srce svećenika snažno je tuklo na pomisao da se Mesija, Mesija u ljudskom obliku, vratio na zemlju, i to baš u njegov samostan. Kako ga nije prepoznao? Tko bi to mogao biti? Brat Kuhar? Brat Čuvar? Brat Ključar? Ne, imali su toliko mana. Ali pustinjak je rekao da je Mesija prerušen. Možda su te mane način prerušavanja? Ako bolje razmisli, nitko u samostanu nije bio savršen, pa ipak, jedan od njih bio je Mesija!
Kad je stigao, okupio je redovnike i izvjestio ih o svom otkriću. S nevjericom su gledali jedni druge. Mesija? Ovdje? Nemoguće! Međutim, izgleda da je ovdje inkognito, skriva se. Onda je, možda... A možda je onaj tamo? Ili onaj drugi? Ili...
Jedno je bilo sigurno - ako je Mesija prerušen, neće biti lako prepoznati ga. Zato se svatko počeo prema svakome odnositi obzirno i s poštovanjem. »Nikad se ne zna«, mislili su, kad bi se sreli s nekim od redovnika. »Zašto ne bi bio ovaj?«
Na kraju, atmosfera u samostanu podrhtavala je od radosti i sve više ljudi dolazilo je s molbom da ih prime u iskušeništvo, a božji hram ponovo je odjekivao od pjesme redovnika, iz kojih je zračio duh Ljubavi.

Što vrijede oči ako je srce slijepo?

Ne spavaju svi kojima su oči zatvorene, niti umiju vidjeti svi oni kojima su oči otvorene.

Sretan Božić!

četvrtak, 16.12.2010.

Filantropija lopova i prosjaka

Filantropija u doslovnom smislu znači čovjekoljublje (grčki filein=ljubiti, antropos=čovjek), a na hrvatski je još prevodimo i kao dobrotvornost ili dobrohotnost... Filantropom se danas najčešće naziva onaj tko ima te zahvaljujući dobroti svoga srca daje onima koji nemaju... U ovom postu osvrnuti ću se na jednu vrstu filantropije, kako sam je ja nazvao filantropija lopova i prosjaka... Radi se, dakle, o onima koji se bogate krađom i prosjačenjem (tzv. poduzetnici ili kapitalisti, i crkva), pa onda dio onoga što su ukrali odnosno isprosjačili, zahvaljujući svom čovjekoljublju daju u dobrotvorne odnosno humanitarne svrhe... Ti veliki dobročinitelji u zadnje vrijeme pojačano promoviraju tzv. „filantrokapitalizam“ iliti „kapitalizam s ljudskim licem“, dajući velike svote svoga novca u razne humanitarne zaklade koje djeluju kao profitabilna poduzeća investirajući donirani novac, pretvarajući tako filantropiju u biznis (tzv. socijalno poduzetništvo – preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka – kako je to definirao teoretičar filantrokapitalizma Matthew Bishop)... Ali kao što prof. Slavko Kulić kaže, kod takvih se filantropa radi o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.

Ta lopovska filantropija zasniva se na postulatu kako bi onaj kome je ekonomski (čitaj lopovski) sustav omogućio da se obogati, trebao dio tog bogatstva usmjeriti natrag u društvo kako bi se riješavali problemi gladi i siromaštva u svijetu... Jer ipak, trebalo bi biti puno lakše davati ono što si stekao krađom ili prosjačenjem nego ono što si sam stvorio, ili možda ne?... Jer opet, oni koji stvaraju dobrovoljno se odriču stvorenog u korist onih koji ne stvaraju priznajući potonjima pravo da budu vlasnici stvorenog iako to nisu stvorili... Tako ispada da su pravi filantropi radnici, a ne eksploatatori... Zapravo, možemo reći da je filantrop sinonim za radnika, jer se isti dobrovoljno odriče proizvoda svoga rada u korist drugog, i to stalno čini, rinta i rinta da bi drugome stvarao bogatstvo, zar ima večeg čovjekoljublja?... Vraćam se na probleme siromaštva i gladi koji će se riješiti promicanjem filantrokapitalizma (iliti filantropije lopova i prosjaka)... Kak da ne!... Siromaštvo i glad izazvali su i održavaju ti isti filantropi-lopovi izrabljivanjem filantropa-radnika, i dok god potonji u svom čovjekoljublju dobrovoljno otuđuju svoj rad, siromaštvo i glad će stalno biti sudbina mnogih... Ali kada ne bi bilo siromaštva i gladi, tada lopovi i prosjaci ne bi mogli biti filantropi... Vidiš, vidiš, ipak sve ima svoju svrhu... Tek sad sam skužio da se kapitalistička ekonomija u biti temelji na filantropiji... Filantropi-radnici se dobrovoljno odriču proizvoda svoga rada u korist lopova (eksploatatora) kako bi se moglo izazvati siromaštvo, pa da tada i lopovi mogu biti filantropi pomažući siromašnima... Jebote, pa ovaj sustav je idealan!...

Doista mi se gadi gledati sve te lopove i prosjake koji se razmeću s tuđim novcem, pa makar pritom i činili dobro, jer sve ono što daju kako bi pomagali drugima otuđili su od tih istih kojima pomažu, i onda se još pritom usuđuju predstavljati kao dobročinitelji... Neka oni daju, nemam ja ništa protiv, ali neka daju sve, i neka prestanu krasti i prosjačiti, ali to im nije u interesu, jer se tada ne bi mogli bogatiti na tuđi račun... Zato bi filantropi-radnici trebali prestati biti filantropi, prestati otuđivati svoj rad, tako će suzbiti i filantropiju lopova i prosjaka jer za istu više neće biti potrebe... Ali, filantropija je toliko uzela maha da radnici bez nje nisu radnici, niti su lopovi bez nje lopovi, prvi su toliko osljepili da ne vide alternativu, a ovi drugi je ne žele... Ovima drugima najveći je problem držati ove prve u mraku, ali taj problem uspješno riješavaju već tisučljećima – prisilnim radom kao jedinom alternativom, jer sve ostalo bi bio kaos... Ljudsko društvo ne može funkcionirati bez prisilinog rada, bio to rad robova u robovlasništvu, kmeta u feudalizmu, ili radnika u kapitalizmu, i točka... To je iluzija u kojoj filantropi-radnici danas žive, a toga nisu svjesni, jer da jesu ne bi činili to što čine, svojim radom održavali vlastito ropstvo, vlastitu patnju, vlastito siromaštvo... Ali, kao što G. Debord kaže: „Svuda se postavlja isto strašno pitanje, koje već dva stoljeća proganja svijet: kako natjerati siromašne da rade, kada ih jednom porazite, a sve njihove iluzije nestanu?“…

U radu nije spas, kao niti u filantropiji, jer društvo u kojem se ljudi prisiljavaju na rad radi preživljavanja kako bi stvarali bogatstvo eksploatatorima, i u kojem je zbog takvih odnosa nuspojava siromaštvo te se pritom stvara potreba za filantropijom radi ublažavanja te nuspojave, je teško bolesno, neslobodno i nepravedno društvo... U zdravom, slobodnom i pravednom društvu rad i filantropija su eliminirani...

„Usprkos povremenim krizama i “korekcijama” kapitalizma, što ponekad ide i do razmatranja tako odbojnih opcija kao što je puna zaposlenost i danas, kao i prije dvadeset godina, opažam isti antiradni trend, kako izvan tako i na samom radnom mjestu. To samo potvrđuje moje čvrsto uvjerenje da svaka borba za oslobođenje i slobodu svakog pojedinca (kako je moguće to dvoje razdvajati?), mora u radu prepoznati suštinsku i možda najveću negaciju slobode.” – B. Black

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.