Smisao Života

utorak, 03.11.2009.

"Bol je neizbježna,...

...patnja je, međutim, stvar izbora.»... Ova izreka pripisuje se Kathleen Casey, iako ona najvjerojatnije nije bila prva koja je došla do tog zaključka. Kada sam prije više od godinu dana pokrenuo blog, u svom prvom postu postavio sam pitanje: koja je svrha patnje?... Ali nisam niti pokušao dati odgovor... E, pa došlo je vrijeme da pokušam odgovoriti i na to pitanje... Svi smo se mi u životu našli u situacijama u kojima smo iskusili bol i patnju (ako netko nije neka me ispravi)... I u takvim situacijama često postavljamo pitanje: zašto?... Zašto me boli, zašto moram patiti, zbog čega je ovaj svijet pun boli i patnje?... Zašto svijet nije stvoren SAVRŠEN – bez patnje?... Zašto priroda svijeta mora biti predatorska, zašto svijet nije stvoren bez mogućnosti nanošenja boli?... Ali nam ne pada na pamet kako ovaj svijet jest SAVRŠEN zahvaljujući upravo patnji... Kako sam već napisao u jednom komentaru kod blogera @AF-L, u svijetu koji ne poznaje bol i patnju, nemoguće je znati što je odsustvo boli i patnje, u svijetu koji ne poznaje nesreću nemoguće je ostvariti sreću... Kako mogu znati što je sreća, ako ne znam što je nesreća, kako mogu znati što je odsustvo boli, ako nisam iskusio bol?...

Svijet koji naš um zamišlja kao savršen – «Raj na Zemlji», u kojem nema boli i patnje je utopija... A svaki pokušaj ostvarivanja utopije (neostvarivog) završava stvaranjem antiutopije... Pisci poput Zamjatina, Huxleya i Orwella u svojim su antiutopijskim romanima jasno pokazali kako slobodno društvo prestaje biti slobodno ako se ljudima oduzima iskustvo boli, patnje i nesreće... Takvo društvo koje pokušava ostvariti utopiju eliminirajući osjećaj boli pretvara se u neslobodno društvo robota... Društvo u kojem se ljudi drže u stalnom prividnom stanju sreće zbog utjecaja droge («Vrli novi svijet», A. Huxley) ili se nad njima vrši lobotomija («Mi», J. Zamjatin)... Čovječanstvo u tom smislu ne treba težiti nikakvom SAVRŠENOM svijetu, jer svijet jest SAVRŠEN – za to se pobrinula priroda... Mi samo trebamo to savršenstvo prepoznati i prihvatiti kako bi izbjegli patnju, odnosno kako svoju bol ne bi pretvarali u patnju... Bol, patnja i nesreća, nužna su iskustva kako bi mogli živjeti kao slobodna bića... Međutim, kako je patnja uistinu, na osobnom nivou stvar izbora, nju možemo izbjeći...

«Patnja je neophodna sve dok ne spoznate da nije neophodna... Istinsku slobodu i okončanje patnje doživjet ćete ako živite kao da ste svojevoljno odabrali sve ono što osjećate ili proživljavate u ovom trenutku.» E. Tolle

Ne donosi nam nesreću bol, već patnja... Nesretni ne postajemo zbog recimo, tjelesne boli, već zbog misli o toj boli kojom sami stvaramo svoju patnju... Prihvatiti bol, prkositi joj, živjeti s njom, veseliti se životu usprkos boli, time pobjeđujemo patnju... A za to je potrebna velika hrabrost... U društvu slobodnih ljudi hrabrosti ne manjka, dok je u društvu potlačenih hrabrost rijetka, jer su ljudi naučeni bojati se... U slobodnim, anarhoplemenskim društvima, uobičajeni su obredi posvećenja mladih muških pripadnika plemena... Takvi obredi u pravilu se sastoje od tjelesnog mučenja, izazivanja što je moguće jače tjelesne boli kod posvećenika... Posvećenik s ponosom i prkosom prihvaća svaku bol... Rane na njegovom tijelu su duboke i opasne po život, ali iz njegovih usta ne izlazi nikakav zvuk, njegova usta ne traže milost i prestanak boli, on stoički podnosi bol dok ne izgubi svijest ili dok mu se njegovi mučitelji sami ne smiluju, a to će se dogoditi kada donesu zaključak kako je posvećenik dokazao svoju hrabrost i za sva vremena prihvatio ZAKON SLOBODE... Posvećenik u ovakvom obredu zahvaljujući svojoj hrabrosti ne pretvara bol u patnju i u stanju je podnijeti svaku bol, ako treba do smrti...

Cilj je ovakvih obreda (koliko god oni okrutno izgledali) jednostavan... Kao što smo mi u neslobodnom društvu prisiljeni imati pisane zakone kao zaštitni mehanizam kojima se održava sustav, tako su u anarhoplemenskim društvima ovakvi obredi zaštitni mehanizam koji održava njihovo slobodno društvo – upisivanje zakona u tijelo posvećenika... Takvim obredima pripadniku plemena zakon ispisan na tijelu čini svijest posvećenika neizbrisivom za sva vremena... A taj zakon mu govori: «Ti si jedan od nas. Svatko od vas je kao i bilo tko drugi među vama; svatko od vas je kao i svi ostali pripadnici plemena. Nosićete isto ime i nikada ga nećete promijeniti. Svatko od vas zauzima među nama isti prostor kao i bilo tko drugi. Nitko od vas ne vrijedi više od nekog drugog; nitko od vas ne vrijedi manje od nekog drugog. To nikada nećete zaboraviti. Uvijek ćete imati na umu da je SVAKOME OD VAS NA TIJELO UTISNUT ISTI ZNAK.», iz eseja «O mučenju u primitivnim društvima», P. Clastres.

Taj žig na tijelima svih pripadnika plemena stalno im govori da neće imati želju za vlašću, niti želju za potčinjavanjem... Te ljude nitko neće moći pretvoriti u robove, niti će ti ljudi ikada ostvarivati vlast nad drugim ljudima, jer je sloboda za njih najveća vrijednost... Ta plemena pod cijenu strašne okrutnosti spriječavala su pojavu nečeg još okrutnijeg – hijerarhije... Naravno, ja ne želim reći kako bi se mi trebali podvrći tjelesnom mučenju kao metodi koja bi nam pomogla pri promjeni odnosa u našem neslobodnom društvu... Daleko od toga... Poanta je u tome da te «primitivne» zajednice tim činom prenose vječnu istinu s generacije na generaciju: - kako je čovjek rođen slobodan i da bi takav trebao ostati... U stanju slobode bol se lakše podnosi, a patnja je svedena na minimum ili je nema...

A opet, bez iskustva boli, patnje i nesreće nema slobode... Kada bi eliminirali ta iskustva iz svog života pretvorili bi se u zombije, hodajuće mrtvace, to ne bi bio život već čisto vegetiranje... Bez tih iskustava ovaj svijet bio bi svijet robota, a ne slobodnih bića... Kroz bol i patnju učimo se poštivati slobodu kao najveću dragocjenost, učimo se poštivati ŽIVOT... Ali ipak smo tu svoju slobodu prodali... Izabrali smo ropstvo, svjesno, možda stoga slobodu niti nismo zaslužili... Prihvatili smo okove jer smo umislili da je sloboda bolnija, i u tom smo stanju toliko ukalupljeni da smo slobodu proglasili smrtnim neprijateljem... Poput dugogodišnjeg robijaša koji se po odsluženju kazne neda iz zatvora, jer se boji vanjskog svijeta – slobode, on je uvjeren da u tom svijetu neće moći opstati... I neka ga, ako tako misli niti nije zaslužio slobodu, neka ostane zatvoren...

«To dvoje u raju – imali su izbor; ili sreća bez slobode – ili sloboda bez sreće: treći izbor nije im bio dan. Oni, blesani, izabrali su slobodu – i što ćeš: jasno je – nakon toga vjekovima su tugovali za okovima. Okovi – shvaćate – eto u čemu je svjetska bol. Stoljećima!». iz romana «Mi», J. Zamjatin

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.