Smisao Života

ponedjeljak, 01.06.2009.

Kultura nasilja - 2. dio

«Pradavni su narodi znali nešto što smo mi, čini se, zaboravili.»
Albert Einstein

Zamislite organizaciju društva kojoj nisu potrebni vojska, policija i zatvori... Zamislite društvo koje funkcionira na temeljima suradnje i solidarnosti, u kojem se nitko ne mora brinuti da li će imati što jesti, da li će imati krov nad glavom, da li će u bolesti ili smrti ostati sam... Zamislite društvo u kojem vlada sigurnost, jednakost i sloboda.... Rekli biste da se tu radi o nekom izuzetno naprednom utopističkom društvu iz SF filmova.... Ali ne, takvo društvo je postojalo, a ostaci istoga postoje i danas... Naši preci su više od 100.000 godina živjeli u malim plemenskim zajednicama koje su funkcionirale na temelju suradnje, u kojima koncept vlasništva kao vrijednosti nije bio poznat...

Primarni cilj takvih zajednica bio je sigurnost svih pripadnika zajednice, a time i opstojnost same zajednice, dok je glavna vrijednost bila solidarnost... Ako se brinem za drugoga, brinem se za opstojnost zajednice, a time i za sebe... U takvoj zajednici sigurnost mi je zajamčena jer ću u svakom trenutku imati hranu i krov nad glavom, kao i pomoć u bolesti, a i ja sam tu da to isto pružim drugim članovima zajednice... Takva je svijest svakoga pojedinca u zajednici.... Svi sudjeluju u pribavljanju ili proizvodnji hrane (nije važno da li netko pridonosi više ili manje, svatko prema svojim sposobnostima), i svi se koriste plodovima zajedničkog rada, svatko prema svojim potrebama....U takvim zajednicama je nezamislivo nekoga puštati da umre od gladi ako hrane ima dovoljno....

A hrane je bilo u izobilju... Većina zemljinog kopna bilo je prekriveno bujnim praiskonsim šumama koje su vrvile životom.... Samo se trebalo nekoliko sati dnevno prošetati šumom, ubrati plodove jestivih biljaka, uhvatiti koju životinju, eventualno ubrati koju ljekovitu biljku ili pribaviti neku drugu potrepštinu... Kada bi hrane ponestalo na jednom mjestu jednostavno bi je potražili na drugom.... A većinu svog vremena provodili smo u slobodnim aktivnostima... Pjevali smo i plesali, slavili smo Majku Zemlju, koja nas je rodila, koja nam omogućuje život dajući nam svoje plodove... Da, živjeli smo u matrijarhalnom društvu u kojem smo svi bili jednaki, u kojem smo svi bili sinovi iste Majke – Prirode koju smo štovali i koje smo bili dio – i to smo znali, da smo mi njena djeca, i da se kao takvi nikada ne smijemo okrenuti protiv nje, jer je ona naš život...

Bila su to vremena kada smo štovali Boginju, a ne Boga, kada smo poštivali ženu kao sveto biće koje rađa život, a njenu menstrualnu krv kao svetu krv života.... Bili smo sretni jer postojimo, znali smo da od života ne moramo tražiti ništa jer sve imamo.... U našoj svijesti nije obitavala želja za činjenjem štete drugome, jer smo znali da na taj način činimo štetu zajednici (to bi mogao činiti samo netko tko je lud ili netko tko ne zna što je štetno činjenje).... Zato nam u takvom društvu nisu potrebni niti čuvari reda, niti suci, niti krvnici; jer se red – priroda stvari zna – mi znamo.... U takvom društvu su čak i mentalne i degenerativne bolesti gotovo nepoznanica, jer su te bolesti izravna posljedica odnosa u društvu.... Takvo je društvo bilo zdravo društvo koje je svoje zdravlje održavalo desetke tisuća godina prenoseći s generacije na generaciju vrijednosti poput suradnje, solidarnosti i osjećaja povezanosti s Majkom Prirodom....

Živjeli smo u dostatnosti.... A onda se pojavilo nešto novo, nešto što je promjenilo naš pogled na svijet.... Shvatili smo da možemo obrađivati zemlju i sami proizvoditi hranu, bez da se stalno selimo u potrazi za istom... Ali da bi obrađivali zemlju morali smo krčiti šume – digli smo ruku na svoju Majku.... I tako smo došli do trenutka kada smo na jednom mjestu stvorili višak hrane i prešli točku dostatnosti – početak kraja stare kulture suradnje i solidarnosti.... Netko je odlučio ne dijeliti taj višak hrane, već ga zadržati za sebe i pomoću tog viška ostvariti dominaciju nad drugima.... Da bi netko tko hranu nije imao istu mogao dobiti morao je slušati onoga tko je hranu imao, morao je postati njegov podanik, rob.... Ljudi više nisu bili jednaki – netko je vrijedio više, a netko manje – ovisi tko je koliko posjedovao....

Taj netko tko je odlučio manipulirati drugima pomoću viška hrane morao je biti muškarac, jer je to novo hijerarhijsko društvo bilo patrijarhalno... Ti muškarci koji su preuzeli vlast stvorili su nove mitove koji su im bili neophodni da vlast zadrže, od Epa o Gilgamešu preko Knjige Postanka iz Biblije, gdje su stvarani mitovi o tome kako je muškarcu dana vlast nad Zemljom od strane Boga, a priče iz davnina o našoj jednakosti pod Suncem su zatirane... Ljudi više nisu bili djeca Majke, postali su gospodari, Boginja je postala muškarac – Bog... Čovjek je svoj svijet, zemlju i ljude, vlastite žene i djecu, pretvorio u vlasništvo.... Stvoren je najgori mit ikada – da je čovjek stvoren kako bi vladao Zemljom.... Posljedica tih kulturoloških mitova koje smo prihvatili kao moralne zakone, jest ova naša današnja kultura nasilja koja nas doslovce uništava.... Zaboravili smo što smo nekoć bili, tko uistinu jesmo, izgubili smo znanje prihvativši lažne mitove kao istinu.... Da li ćemo ikada uspjeti vratiti znanje, sjetiti se tko smo?....

Nastavak slijedi....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.